UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

25 GODINA SUH-a

Zašto smo osnovali SUH

"Borba za prava umirovljenika je i radnička borba"

 

     Iako SUH-ovcima nije potrebno po­sebno predstavljati Juraja Ivankovića, jednog od osnivača Sindikata umirovljenika Hrvatske te prvog i danas počasnog predsjednika, važno je svakako napomenuti kako je upra­vo Ivanković udario borbene temelje sindikata, koji se od svog osnutka gor­ljivo zalaže za poboljšanje prava umi­rovljena i starijih osoba, te ga ujedno i uveo u „europsku obitelj", točnije u članstvo FERPA-e (Europske federaci­je umirovljenika i starijih osoba).

     Povodom 25. godišnjice osnut­ka SUH-a razgovarali smo s Jurajem Ivankovićem o razlozima osnivanja, zbivanjima prvih godina djelovanja SUH-a, ali i o današnjem  položaju umirovljenika i starijih osoba.

     Prvi dani sindikata započeli su i prije njegovog osnutka 18. kolovoza 1992. godine jer, kako nam Ivanković govori, samim odlaskom u mirovi­nu osjetio je razočarenje jer unatoč postojanju umirovljeničkih udruga, imao je osjećaj da se ne radi sve po­trebno za poboljšanje položaja umi­rovljenika i starijih osoba. Vjerovao je da i on sam može još puno doprinijeti svojim iskustvom i radom.

 

Vratiti čovjeka u središte vrijednosti

 

     „Zbog nezadovoljstva položajem umirovljenika, apatije koja je tada vla­dala, odlučili smo osnovati Sindikat umirovljenika 18. kolovoza 1992. godi­ne. Iako smo osnivali sindikat u ratno vrijeme, držali smo kako je važno po­novno u središte svega staviti čovjeka i njegov boljitak", govori nam Ivanković o razlozima osnivanja SUH-a.

     Niti jedan početak nije lagan, a da je tome tako svjedoči Ivanković kojeg su brojni na početku djelovanja pro­zivali i nazivali raznim imenima. No, to njega i njegove kolege nije poko­lebalo da nastave s borbom za prava umirovljenika i starijih osoba.

     „Velika podrška, možda najve­ća, bila mi je supruga, sada nažalost preminula. Jednog dana kada sam se vratio kući rekla mi je u šali kako zahtjeva honorar za obavljeni tajnič­ki posao. Bez njene podrške te ostale obitelji, prijatelja i kolega doista bi bilo teško nastaviti s tako intenzivnim radom. Posebni vjetar u leđa nam je te davne 1993. godine bilo pu­nopravno primanje u članstvo SSSH", objašnjava Ivanković.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske svakog dana je privlačio sve više sim­patizera, kako od strane javnosti tako i od istaknutih članova društva, a kru­na podrške je dolazak više od 15 ti­suća umirovljenika i starijih osoba na prosvjed na Trgu sportova u Zagrebu u studenom 1996. godine zbog po­vrata duga starim umirovljenicima.

 

Umirovljenici su budućnost radnika

 

     „Doista nisam očekivao toliko lju­di te sam na prosvjed došao s velikim strahom kako će se odviti čitav dan. Velika podrška u organizaciji je bila naša današnja predsjednica Jasna Pe­trović, koja je tada vodila Međunarod­ni odjel SSSH-a, ali i radnici već tada propale Željezare Sisak. Povezivanje umirovljenika s aktivnim radnicima upravo je odgovor na svačije pitanje zašto sindikat, a ne bilo kakva udru­ga umirovljenika. Umirovljenici su budućnost radnika i borba za prava umirovljenika je i radnička borba", prisjeća se Ivanković velikog prosvje­da ispred Doma sportova.

     Na pitanje smatra li da će se po­noviti tako veliki prosvjed u listopa­du ove godine, Ivanković odgovara s dvojbom jer drži da su danas umirov­ljenici podijeljeni više nego ikad. Za to ne krivi umirovljenike, već čelnike umirovljeničkih stranaka i udruga koji zbog vlastitih interesa dodatno produ­bljuju podjele među umirovljenicima.

     „Mnogi umirovljenici su saborski zastupnici, branitelji, dio njih je ste­kao mirovine beneficiranim putem i sumnjam da će oni izaći na prosvjed za prava starijih. No, nadam se da će ipak prevagnuti socijalna osjetljivost te da će se oni koji imaju više ipak so­lidarizirati s ostalim i time prekinuti podjele", govori nam.

Ivanković se proteklih godina pri­sjeća s velikim ponosom, ali i tugom jer, nažalost, mali broj njegovih kole­ga suosnivača i prvih članova Glav­nog odbora SUH-a je još uvijek na životu.

     „Unatoč svemu, osjećam veliki ponos i zadovoljstvo jer vidim novu snagu koja nastavlja tamo gdje smo mi stali, novu generaciju koja se s jed­nakim žarom bori za naša prava, kao i mi na početku", zaključio je Ivanković i svim SUH-ovcima čestitao 25 godina uspješnog rada.

Ana Kuzmanić