UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

25 GODINA SUH-a

Zašto smo osnovali SUH

"Borba za prava umirovljenika je i radnička borba"

 

     Iako SUH-ovcima nije potrebno po­sebno predstavljati Juraja Ivankovića, jednog od osnivača Sindikata umirovljenika Hrvatske te prvog i danas počasnog predsjednika, važno je svakako napomenuti kako je upra­vo Ivanković udario borbene temelje sindikata, koji se od svog osnutka gor­ljivo zalaže za poboljšanje prava umi­rovljena i starijih osoba, te ga ujedno i uveo u „europsku obitelj", točnije u članstvo FERPA-e (Europske federaci­je umirovljenika i starijih osoba).

     Povodom 25. godišnjice osnut­ka SUH-a razgovarali smo s Jurajem Ivankovićem o razlozima osnivanja, zbivanjima prvih godina djelovanja SUH-a, ali i o današnjem  položaju umirovljenika i starijih osoba.

     Prvi dani sindikata započeli su i prije njegovog osnutka 18. kolovoza 1992. godine jer, kako nam Ivanković govori, samim odlaskom u mirovi­nu osjetio je razočarenje jer unatoč postojanju umirovljeničkih udruga, imao je osjećaj da se ne radi sve po­trebno za poboljšanje položaja umi­rovljenika i starijih osoba. Vjerovao je da i on sam može još puno doprinijeti svojim iskustvom i radom.

 

Vratiti čovjeka u središte vrijednosti

 

     „Zbog nezadovoljstva položajem umirovljenika, apatije koja je tada vla­dala, odlučili smo osnovati Sindikat umirovljenika 18. kolovoza 1992. godi­ne. Iako smo osnivali sindikat u ratno vrijeme, držali smo kako je važno po­novno u središte svega staviti čovjeka i njegov boljitak", govori nam Ivanković o razlozima osnivanja SUH-a.

     Niti jedan početak nije lagan, a da je tome tako svjedoči Ivanković kojeg su brojni na početku djelovanja pro­zivali i nazivali raznim imenima. No, to njega i njegove kolege nije poko­lebalo da nastave s borbom za prava umirovljenika i starijih osoba.

     „Velika podrška, možda najve­ća, bila mi je supruga, sada nažalost preminula. Jednog dana kada sam se vratio kući rekla mi je u šali kako zahtjeva honorar za obavljeni tajnič­ki posao. Bez njene podrške te ostale obitelji, prijatelja i kolega doista bi bilo teško nastaviti s tako intenzivnim radom. Posebni vjetar u leđa nam je te davne 1993. godine bilo pu­nopravno primanje u članstvo SSSH", objašnjava Ivanković.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske svakog dana je privlačio sve više sim­patizera, kako od strane javnosti tako i od istaknutih članova društva, a kru­na podrške je dolazak više od 15 ti­suća umirovljenika i starijih osoba na prosvjed na Trgu sportova u Zagrebu u studenom 1996. godine zbog po­vrata duga starim umirovljenicima.

 

Umirovljenici su budućnost radnika

 

     „Doista nisam očekivao toliko lju­di te sam na prosvjed došao s velikim strahom kako će se odviti čitav dan. Velika podrška u organizaciji je bila naša današnja predsjednica Jasna Pe­trović, koja je tada vodila Međunarod­ni odjel SSSH-a, ali i radnici već tada propale Željezare Sisak. Povezivanje umirovljenika s aktivnim radnicima upravo je odgovor na svačije pitanje zašto sindikat, a ne bilo kakva udru­ga umirovljenika. Umirovljenici su budućnost radnika i borba za prava umirovljenika je i radnička borba", prisjeća se Ivanković velikog prosvje­da ispred Doma sportova.

     Na pitanje smatra li da će se po­noviti tako veliki prosvjed u listopa­du ove godine, Ivanković odgovara s dvojbom jer drži da su danas umirov­ljenici podijeljeni više nego ikad. Za to ne krivi umirovljenike, već čelnike umirovljeničkih stranaka i udruga koji zbog vlastitih interesa dodatno produ­bljuju podjele među umirovljenicima.

     „Mnogi umirovljenici su saborski zastupnici, branitelji, dio njih je ste­kao mirovine beneficiranim putem i sumnjam da će oni izaći na prosvjed za prava starijih. No, nadam se da će ipak prevagnuti socijalna osjetljivost te da će se oni koji imaju više ipak so­lidarizirati s ostalim i time prekinuti podjele", govori nam.

Ivanković se proteklih godina pri­sjeća s velikim ponosom, ali i tugom jer, nažalost, mali broj njegovih kole­ga suosnivača i prvih članova Glav­nog odbora SUH-a je još uvijek na životu.

     „Unatoč svemu, osjećam veliki ponos i zadovoljstvo jer vidim novu snagu koja nastavlja tamo gdje smo mi stali, novu generaciju koja se s jed­nakim žarom bori za naša prava, kao i mi na početku", zaključio je Ivanković i svim SUH-ovcima čestitao 25 godina uspješnog rada.

Ana Kuzmanić