UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

IPAK RAD BEZ OGRANIČENJA?

Penzići na burzi

Piše: Ana Kuzmanić          

     Nakon višegodišnjih zahtjeva Sindikata umirovljenika, izgleda da su vladajući došli pameti i odlučili ukinuti ograničenja za rad umirovljenika, ali ne zbog per­cepcije razine siromaštva u Hrvatskoj, već zbog demografskog urušavanja. Unatoč pogrešnim motivima, barem će svi umirovljenici imati pravo na dodatnu zaradu u „starim danima".

     Zašto mlađim umirovljenicima ne omogućiti da rade bez gubitka prava na mirovinu, ako imaju želje za poslom", prije nekoliko tjedan je po­ručeno iz Hrvatske gospodarske komo­re, dok je Hrvatska udruga poslodavaca pak podržala povećanje kvote za uvoz radne snage (valjda stoga što su„jeftiniji"). Sindikat umirovljenika Hrvatske već godinama upozorava na diskriminaciju prijevremenih umirovljenika na tržištu rada kojima je trenutnim Zakonom o mirovinskom osiguranju onemogućen rad do polovice radnog vremena. Upra­vo smo zbog toga 2014. godine, kada je započela primjena novog Zakona o mi­rovinskom osiguranju, pokrenuli ocje­nu ustavnosti takvog diskriminirajućeg rješenja, ali bezuspješno jer je Ustavni sud 2015. donio rješenje kojim se odbi­ja SUH-ov zahtjev.

 

Imam li pravo na rad?

 

      No, unatoč tome potreba za radom umirovljenika samo se povećavala iz godine u godinu jer su starije osobe sve više tonule u siromaštvo. Tome svjedoči ogromni broj poziva i pisama koji pristi­žu na adresu SUH-a posljednjih godina, a gotovo svi se mogu svesti pod pitanje - imam malu mirovinu, a troškovi živo­ta su mi sve veći - imam li pravo na rad uz mirovinu i kako ga ostvariti. Pravo na rad bez obustave mirovine do kraja srpnja iskoristilo je nešto malo manje od 4.000 umirovljenika, što predstavlja povećanje za 1.000 radnika-umirovljenika u odnosu na kraj 2016. godine.    Dodatno, oko 10.000 umirovljenika radi putem ugovora o djelu ili autorskog ugovora, u sklopu kojeg plaćaju diskriminatorne doprinose od 10 posto za mirovinsko i 7 posto za zdravstveno osi­guranje, iako su to otplatili do stjecanja mirovina.

 

Pravo na rad svima!

 

     Kada je SUH upozoravao na potrebu micanja ograničenja za rad, kako vremenskog tako i dobnog, vladajući su uvijek ostajali gluhi. Pak, sada se priča okrenula u drugom smjeru. Sve više se šuška kako će se ukinuti sva ograničenja za rad umi­rovljenika te da će konačno biti dopu­šteno i prijevremenim umirovljenicima zaraditi koju kunu više. Valjda je i vladajućima došlo do glave kako se umirovljenici prvenstveno odlučuju za rad zbog malih mirovina, a tek minorni dio zbog dosade.

     Priče koje se plasiraju u javnost kako će umirovljenici postati konkurencija svojoj djeci i unucima na tržištu rada to­talna je besmislica jer umirovljenici, pre­ma podacima HZMO-a, najviše obavljaju poslove čelnika organizacija, stručnjaka i znanstvenika pri različitim institucija­ma ili stručnjaka za koje nema mlađih zamjena.

     Umjesto klasične taktike divide et impera vladajućima bi bilo bolje da rade na pravim politikama zapošlja­vanja, ne orobljavanja. Sramotno je stručno osposobljavanje koje je mla­dima danas gotovo jedini izbor za ulazak u svijet rada nazvati politikom zapošljavanja, kao i program Ministar­stva rada i mirovinskog sustava Zaželi, koji teško zapošljive žene svodi na ka­tegoriju jeftinog, gotovo besplatnog kućanskog rada.

 

Većina EU bez ograničenja

 

     Važnost povratka umirovljenika, posebice onih mlađih, odavno su shva­tile velike ekonomije Europske unije poput Njemačke, Francuske, Italije. Tako prema podacima Europske fon­dacije za poboljšanje životnih i radnih uvjeta većina zemalja dopušta rad u mirovini bez obustave, dok iznimno dio država poput Mađarske ili Njemač­ke ima ograničenu neoporezivu mje­sečnu zaradu.

     Iako je trend svugdje isti da umirov­ljenici rade zbog nedostatnih prihoda, činjenica je bar mogu svoj kruh, još jednom, zaraditi, iako ostaje pitanje koliko bi njih zapravo željelo raditi da imaju mirovine dostatne za dostojan­stven život.