UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IPAK RAD BEZ OGRANIČENJA?

Penzići na burzi

Piše: Ana Kuzmanić          

     Nakon višegodišnjih zahtjeva Sindikata umirovljenika, izgleda da su vladajući došli pameti i odlučili ukinuti ograničenja za rad umirovljenika, ali ne zbog per­cepcije razine siromaštva u Hrvatskoj, već zbog demografskog urušavanja. Unatoč pogrešnim motivima, barem će svi umirovljenici imati pravo na dodatnu zaradu u „starim danima".

     Zašto mlađim umirovljenicima ne omogućiti da rade bez gubitka prava na mirovinu, ako imaju želje za poslom", prije nekoliko tjedan je po­ručeno iz Hrvatske gospodarske komo­re, dok je Hrvatska udruga poslodavaca pak podržala povećanje kvote za uvoz radne snage (valjda stoga što su„jeftiniji"). Sindikat umirovljenika Hrvatske već godinama upozorava na diskriminaciju prijevremenih umirovljenika na tržištu rada kojima je trenutnim Zakonom o mirovinskom osiguranju onemogućen rad do polovice radnog vremena. Upra­vo smo zbog toga 2014. godine, kada je započela primjena novog Zakona o mi­rovinskom osiguranju, pokrenuli ocje­nu ustavnosti takvog diskriminirajućeg rješenja, ali bezuspješno jer je Ustavni sud 2015. donio rješenje kojim se odbi­ja SUH-ov zahtjev.

 

Imam li pravo na rad?

 

      No, unatoč tome potreba za radom umirovljenika samo se povećavala iz godine u godinu jer su starije osobe sve više tonule u siromaštvo. Tome svjedoči ogromni broj poziva i pisama koji pristi­žu na adresu SUH-a posljednjih godina, a gotovo svi se mogu svesti pod pitanje - imam malu mirovinu, a troškovi živo­ta su mi sve veći - imam li pravo na rad uz mirovinu i kako ga ostvariti. Pravo na rad bez obustave mirovine do kraja srpnja iskoristilo je nešto malo manje od 4.000 umirovljenika, što predstavlja povećanje za 1.000 radnika-umirovljenika u odnosu na kraj 2016. godine.    Dodatno, oko 10.000 umirovljenika radi putem ugovora o djelu ili autorskog ugovora, u sklopu kojeg plaćaju diskriminatorne doprinose od 10 posto za mirovinsko i 7 posto za zdravstveno osi­guranje, iako su to otplatili do stjecanja mirovina.

 

Pravo na rad svima!

 

     Kada je SUH upozoravao na potrebu micanja ograničenja za rad, kako vremenskog tako i dobnog, vladajući su uvijek ostajali gluhi. Pak, sada se priča okrenula u drugom smjeru. Sve više se šuška kako će se ukinuti sva ograničenja za rad umi­rovljenika te da će konačno biti dopu­šteno i prijevremenim umirovljenicima zaraditi koju kunu više. Valjda je i vladajućima došlo do glave kako se umirovljenici prvenstveno odlučuju za rad zbog malih mirovina, a tek minorni dio zbog dosade.

     Priče koje se plasiraju u javnost kako će umirovljenici postati konkurencija svojoj djeci i unucima na tržištu rada to­talna je besmislica jer umirovljenici, pre­ma podacima HZMO-a, najviše obavljaju poslove čelnika organizacija, stručnjaka i znanstvenika pri različitim institucija­ma ili stručnjaka za koje nema mlađih zamjena.

     Umjesto klasične taktike divide et impera vladajućima bi bilo bolje da rade na pravim politikama zapošlja­vanja, ne orobljavanja. Sramotno je stručno osposobljavanje koje je mla­dima danas gotovo jedini izbor za ulazak u svijet rada nazvati politikom zapošljavanja, kao i program Ministar­stva rada i mirovinskog sustava Zaželi, koji teško zapošljive žene svodi na ka­tegoriju jeftinog, gotovo besplatnog kućanskog rada.

 

Većina EU bez ograničenja

 

     Važnost povratka umirovljenika, posebice onih mlađih, odavno su shva­tile velike ekonomije Europske unije poput Njemačke, Francuske, Italije. Tako prema podacima Europske fon­dacije za poboljšanje životnih i radnih uvjeta većina zemalja dopušta rad u mirovini bez obustave, dok iznimno dio država poput Mađarske ili Njemač­ke ima ograničenu neoporezivu mje­sečnu zaradu.

     Iako je trend svugdje isti da umirov­ljenici rade zbog nedostatnih prihoda, činjenica je bar mogu svoj kruh, još jednom, zaraditi, iako ostaje pitanje koliko bi njih zapravo željelo raditi da imaju mirovine dostatne za dostojan­stven život.