UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ZAŠTO UMIROVLJENICI KREĆU PO SVOJA PRAVA

Siromaštvo i poniženje u vašem domu

 

     Više nećemo šutjeti I čekati. Nismo samo očajni i poniženi. Sada smo i jako ljuti. Idemo na Markov trg 10. listopada ove godine. Otvorite uši i počujte!

Kad dvije i pol godine pokušavate institucionalnim kanalima, prije svega kroz Nacionalno vijeće za umi­rovljenike i starije osobe, ostvariti dijalog s već trećom vladom i četvrtim ministrom rada i mirovinskog sustava, ali se to nikako ne pomiče, osjećate se kao posustali hrčak stavljen u kotač za okretanje, osuđen na stalno besmisleno trčanje u krug, dok ne ispadne.

     Sve nas više ispada. Državni birokrati i njihovi novina­ri ponosno objavljuju kako broj preminulih starica i stara­ca sve ubrzanije raste, pa je, hvala Bogu, smanjen njihov priljev u mirovinski sustav. Ne pitaju se zašto nas sve više umire i je li to posljedica samo prirodnih zakona, ili, pak, nemara i neodgovornosti vlasti. Kad vam kažemo da ubr­zano raste broj samoubojica među starijima od 65 godina, te kako nas u stanovništvu ima 18,6 posto, ali u ukupnom broju samoubojica 40,1 posto, shvatit ćete da tu nešto nije normalno.

Poznato je da siromašni 50 posto više obolijevaju od kardio-vaskularnih bolesti, da je izrazitiji pobol i od karcinoma u toj najdepriviranijoj socijalnoj skupini, to govore svjetska istraživanja. Da, siromaštvo sve ubrzanije uzima danak. Net­ko ubzava kotač umiranja i sve nas više ispada iz igre.

     Tko analizira brojke koje nam negdje na netu čini do­stupnima Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje? Nitko. Koga briga ako brojke kažu da sve više umiru oni s prosječ­no 16 posto nižim mirovinama od tzv. starijih umirovljeni­ka. Umiru siromašniji.

 

Potemkinova sela

 

     No, stariji umirovljenici imaju više mirovine, dobili su nekoliko povećanja i veliki povrat duga od 11,5 milijardi kuna, pa službenica umirovljena prije 31.12.1998. godine ima danas gotovo duplu mirovinu od profesorice ili liječ­nice opće prakse koja se sada umirovi. Što je to tako krivo u našem sustavu? Tko se to igrao i eksperimentirao sa 16 dosadašnjih tzv. mirovinskih reformi?

     Posljedice su tu. Kriju se u neumoljivim brojkama, o ko­jima se šuti. Ili ih se čak prešućuje, skriva, lažno prikazuje. Primjerice, ministar Mrsić je bio zagovornik teze kako u Hr­vatskoj imamo samo 17 posto pravih umirovljenika. Tako su on, neki znanstvenici, bankari i biznismeni katapultirali 83 posto umirovljenika u zonu kriminala. Kao da su se oni sami umirovljivali protivno zakonu, ne daj Bože, s pištoljem zaostalim od prethodnog ili Domovinskog rata, prinudi­li referenta na mirovinskom da im protupropisno dodijeli mirovinu.

 

Skrivene brojke

 

     Mrsić je onda odlučio da se na web stranici HZMO-a više ne smije objavljivati koliki je udjel prosječne mirovi­ne prema Zakonu o mirovinskom osiguranju u prosječnoj neto plaći. Ta je brojka zabranjena, a počelo se izračunavati koliki je udjel mirovine u plaći tzv. starosnih umirovljenika s 40 godina radnog staža!? Ludilo, čista Potemkinova sela. Unatoč pismenom zahtjevu da se ne falsificiraju ili prešuju- ću analitički podaci koji su Sindikat i Matica umirovljenika uputili čak i na Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe (koje je tada, recimo iskreno, doista bilo prostorom dijaloga), ali Mrsić to nije dopustio vratiti. Nije ni sljedeća ministrica Nada Šikić (sada uhljebljena kao zamjenica mla­đahnog ravnatelja cijelog mirovinskog sustava Josipa Alar- dovića), nije niti ministar Tomislav Ćorić (ekonomist koji je zalutao u sustav, te sada radosno povećava cijenu električ­ne energije s čela drugog ministarstva). A, nije i sigurno neće niti oceanograf i klimatolog Marko Pavić, najnoviji ministar u nizu.

     Znate li još nešto: da je pokrivenost populacije starijih od 65 godina mirovinama samo 64 posto? A u Sloveniji 92 posto, Austriji, kao i velikom broju Eu zemalja 100 posto? I bez velikih analiza, ako smo uz Portugal na dnu pokrive- nosti u EU, nije li to odgovor na razmjere siromaštva stari­jih u Lijepoj našoj? Jest, ali ne i političkoj eliti. Ne vide, ne čuju...

 

Mi nismo balast, niti kriminalci

 

     Koraknimo vremenski unazad pa se sjetimo kako je Milanović na skupštini Hrvatske stranke umirovljenika izjavio kako u Hrvatskoj ima previše umirovljenika, pa možemo  slobodno zaključiti da sve ove pobrojane "slučajnosti" za­dobivaju obrise promišljene i namjerne strategije prema starima. Jer, stvarne strategije starenja i politika spram sta­rih u Hrvatskoj nema.

     Starih je, dakle, previše, suvišni su, balast, društveni te­ret, kriminalci su jer idu u mirovinu prerano, prijevarom; čak se teško donosi i odluka da se zakonski omogući rad umirovljenika, već se radije uvozi radna snaga iz obližnjih i udaljenijih zemalja.

     Zašto umirovljenici i starije osobe kreću po svo­ja prava? Prvo, rat i recesija su gotovi i vrijeme je da nam se vrate dugovi. Neki su pokrali kroz rat, kroz privatizaciju, drugi kroz ovrhe, dosmrtne ugovore, korupciju, dražbe, ali su onima kojima je zapriječeno usklađivanje mirovina tijekom rata, vratili dug i još su im vlade rekle hvala, izjednačivši njihov doprinos Domovinskom ratu onome branitelja. I k tome, zar branitelji nisu branili ono što smo mi stvorili!

 

Jadranka Kosor "zakucala“

 

     Nakon što je Jadranka na dvije godine ukinula usklađi­vanje mirovina kako bi dio tereta recesije prebacila na siro­mašne umirovljenike, njenim korakom je nastavio ministar Mrsić za čijeg mandata gotovo i nije bilo usklađivanja. Seri­ja novih vlada, osobito posljednje koja izrazito vodi politike uzimanja siromašnima i davanja bogatima, umirovljenike i starije osobe uopće i ne spominje. Ne vide ih. I to je neka­kvo (konačno) rješenje, zar ne?

     Jeste li se upitali gdje su hrvatski umirovljenici? Kad smo otvoreno rekli kako ih više od 60 posto ima mirovine ispod prosječne, koja trenutno iznosi 2.269 kuna, rekli su da pretjerujemo. A matematika je jednostavna: medijan mirovine je 2.043 kune, a to znači da ih točno 50 posto ima manje od tog iznosa. I još recimo da je hrvatska linija siro­maštva 2.083 kune, pa "digitron" kaže kako su mirovine oko 55 posto umirovljenika ispod linije siromaštva.

     Svi ti iz statistike siromašnih ne kopaju po kantama i kontejnerima za smeće, ali većina ih skuplja ostatke voća i povrća kad se zatvaraju tržnice. Najsmješnije i najtužnije istodobno je kad neki političar kaže kako ti ljudi skupljaju plastične boce iz smeća zato da bi dodatno zaradili; oni su dakle nešto kao privatni poduzetnici. Bave se, valjda, reci­kliranjem?

     Neki penzići imaju naslijeđe, nekretninu koju iznajmlju­ju i od toga životinjare. Obrađuju vrtove, uzgajaju piceke, prehranjuju se, dok mogu. Mnogi pokušavaju zaraditi u po­dručju socijalnih usluga - spremaju stanove, čuvaju djecu, kuhaju, šivaju... sve to uglavnom na crno. Siva ekonomija starih je isto tabu tema, s jedinom razlikom od socijalizma što bi tada ulovljenima obustavili mirovinu. Čak i raditi vla­sti ne daju. Čak i rad im nije svima legalno zajamčen da bi se dostojanstveno obranili od bijede.

 

Zadnji iz bivše YU

 

     Nekako smo se do nedavno hranili famom kako smo mi ipak, ok, iza Slovenije, najrazvijenija zemlja s najboljim standardom od država nastalih na području bivše Jugo­slavije. E, pa sada ni to nije više tajna, pa je istina upravo suprotna.

     Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u pro­sječnoj neto plaći od samo 37,8 posto, slijedi ju Bosna i Hercegovina s udjelima od 42 posto (Re­publika Srpska) i 43,5 (Federacija), a onda Kosovo s 47 posto, Srbija s 50 posto, Crna Gora s 56 posto, Slovenija s 60 posto i Makedonija s 62 posto (toliko ima i Mađarska i blizu je europskog prosjeka). Ovi podaci ne govore samo o socijalno-ekonomskom položaju umirovljenika u pojedinom zemlji, već ukazuju na to koliko koja zemlja poštuje i voli svoje stare.

     Kad se tome doda da cijena hrane u Hrvatskoj izno­si čak 91 posto prosjeka EU, u Srbiji oko 70, a Makedoniji samo 59 posto, filtrirana cijenama hrane, statistika otvo­reno kaže kako su hrvatski starci i starice doista najsiro­mašniji u okruženju.

     Umirovljeničke udruge su nastojale uporno i strpljivo pokretati razna pitanja kroz institucionalne kanale, no is­hod je nikakav. Kad u dvije godine već četvrtom ministru pišete neki prijedlog, kad dijalog treba (bezuspješno) us­postavljati svaki put iznova, kad nikome ništa nije osvije­stila niti Peticija protiv siromaštva starijih osoba koju su sa 26.000 potpisa predali vladi, pa čemu se onda nadati?!.

     Hoće li prosvjed na Markovom trgu u Zagreb, uspjeti osvijestiti javnost o položaju umirovljenika i starijih osoba i donijeti umirovljenike na dnevni red Vlade i Hrvatskog sabora? Nakon borbe kroz institu­cije, preostaje nam trg demokracije, preostaje mjesto za glasno artikuliranje zahtjeva. Mi imamo prijedloge za rješenja, od pojedinačnih, ka općima. Otvorite uši i počujte.