UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
MIROVINE VEĆE ZA 2,1 %
Nekom 20, a nekom 500 kuna
Na sjednici Vlade RH 27. srpnja 2017. premijer Andrej Plenković rekao je kako će "u kontekstu umirovljenika dodatno biti izdvojeno 1,35 milijardi kuna, jer očekujemo porast mirovina oko 2,1 posto". Reakcije umirovljenika po različitim društvenim mrežama su nasmijale javnost jer od pozivanja na kavu-dvije na Stradunu, naručivanju automobilskih kataloga, uplaćivanja putovanja na kruzerima - i sve to za 47,6 kuna povećanja prosječne mirovine od 2.690 kuna, pa do tužnih svjedočenja o siromaštvu, nije dalek korak do ljutnje i bijesa.
Da, umirovljenici nisu samo očajni i razočarani, već su postali i jako ljuti, a činjenica da će onih 183.000 koji imaju mirovine niže od 1.000 kuna dobiti povećanje od samo 21 kune, ponovno otvara pitanje na kojem in- zistiraju umirovljeničke udruge o potrebi promjene modela usklađivanja po „švicarskoj" formuli. Očito je da će realni pad mirovina u odnosu na plaće i troškove života biti nastavljen, jer se za usklađivanje zbrajaju rast bruto plaća (3,4 posto) i rast cijena (0,8 posto), a onda se to prepolovi, i u džepove penzića kontinuirano stiže realno sve manje kuna.
Druga je stvar s umirovljenicima s najvišim mirovinama (poput predsjednika Mesića ili udovice Tuđman), kojima je početkom godine ministar Marić svojom poreznom reformom podigao mirovine za 3.500 kuna mjesečno, pa sada kubure s po tri tisuće eura koje moraju razvući na 30 dana. E, takvi će i sada dobiti povećanje od 500-tinjak kuna.