UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

MIROVINE VEĆE ZA 2,1 %

Nekom 20, a nekom 500 kuna

     Na sjednici Vlade RH 27. srpnja 2017. premijer Andrej Plenković rekao je kako će "u kontekstu umirovljenika dodatno biti izdvojeno 1,35 milijardi kuna, jer očekujemo po­rast mirovina oko 2,1 posto". Reakcije umirovljenika po različitim društve­nim mrežama su nasmijale javnost jer od pozivanja na kavu-dvije na Stradunu, naručivanju automobilskih kataloga, uplaćivanja putovanja na kruzerima - i sve to za 47,6 kuna po­većanja prosječne mirovine od 2.690 kuna, pa do tužnih svjedočenja o si­romaštvu, nije dalek korak do ljutnje i bijesa.

     Da, umirovljenici nisu samo očajni i razočarani, već su postali i jako lju­ti, a činjenica da će onih 183.000 koji imaju mirovine niže od 1.000 kuna dobiti povećanje od samo 21 kune, ponovno otvara pitanje na kojem in- zistiraju umirovljeničke udruge o po­trebi promjene modela usklađivanja po „švicarskoj" formuli. Očito je da će realni pad mirovina u odnosu na pla­će i troškove života biti nastavljen, jer se za usklađivanje zbrajaju rast bruto plaća (3,4 posto) i rast cijena (0,8 po­sto), a onda se to prepolovi, i u džepo­ve penzića kontinuirano stiže realno sve manje kuna.

     Druga je stvar s umirovljenicima s najvišim mirovinama (poput pred­sjednika Mesića ili udovice Tuđman), kojima je početkom godine ministar Marić svojom poreznom reformom podigao mirovine za 3.500 kuna mje­sečno, pa sada kubure s po tri tisuće eura koje moraju razvući na 30 dana. E, takvi će i sada dobiti povećanje od 500-tinjak kuna.