UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Sindikat umirovljenika Hrvatske poziva:

Umirovljenici u obranu javnog zdravstva! Žele zdravstvenom kunom krpati druge državne dugove. Žele vam oduzeti ono zadnje što imate!

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske zabrinjava najava ministra financija Zdravka Marića kako postoji mogućnost povrata zdravstvene riznice u državni proračun, s obrazloženjem kako se dvogodišnje razdoblje odvojenog djelovanja nije pokazalo učinkovitim. Zapravo, gospodin ministar bi sada želio utopiti zdravstvenu kunu u opću „mišancu“ državnog proračuna, kako bi se još manje transparentno njime upravljalo.

     Tek takvim razdvajanjem postalo je jasno da država godinama ne uplaćuje svoje obveze zdravstvu, a s druge strane šakom i kapom dijeli zdravstvena prava. Sada se barem zna koliko je država obvezna uplatiti i koliko njena velikodušnost košta. Tako se ujedno spriječilo državu da  u zdravstvenu blagajnu poseže nenamjenski, za potrebe drugih ministarstava i druge prohtjeve. Zdravstvo je u minusu koji je zabrinjavajući, ali rješenje nije u zakopavanju glave u pijesak, već u stvarnoj reformi zdravstvenog sustava, osobito sustava javne nabave, u kojem je korupcija evidentna.  Povratak na takvu matricu vratio bi zdravstveni novac u potpunu netransparentnost, i to na štetu pacijenata

     Umirovljenici su prije tri godine javno podržali izdvajanje zdravstvene riznice, te opstanak državnog dopunskog i dodatnog osiguranja, jer su to jedina jamstva opstojnosti javnog zdravstva, te jamstva održavanja cijena dopunskog i drugih oblika dodatnih zdravstvenih košarica.

     Hoće li ministar Marić prigrabiti i zdravstvenu riznicu i „propisati“ n recept privatizaciju zdravstva, kako bi državne dugove zdravstvu prebacio na leđa pacijenata?

     Već su reagirale i brojne udruge pacijenata i liječnika naglašavajući kako nema dvojbe da će pacijenti u tom slučaju imati lošiju uslugu, a doći će u pitanje stabilnost zdravstvenog sustava, jer će se zdravstvenim novcem krpati drugi dugovi.

Sindikat umirovljenika Hrvatske stoga poziva:

Umirovljenici, dignite se u obranu javnog zdravstva! Žele nam zdravstvenom kunom krpati druge državne dugove. Žele vam oduzeti ono zadnje što imate!

     Nadalje, Sindikat umirovljenika Hrvatske protivi se najavi ministra zdravstva Milana Kujundžića o mogućem poskupljenju dopunskog zdravstvenog osiguranja sa sadašnjih 70 kuna mjesečno, sve dok država ne izvrši povrat svojih dugovanja u zdravstvenu riznicu i provede reformu javne nabave u zdravstvu. Također, tražimo povećanje imovinskog cenzusa za besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje, jer se nije mijenjao od 2004. godine, a  u 13 godina troškovi života, pa i cijene lijekova i liječenja su rasle. Podsjećamo kako je to posebno pogodilo kategoriju umirovljenika, najveću skupinu korisnika dopunskog zdravstvenog osiguranja.

     Naime, sada cenzus za besplatno dopunsko osiguranje iznosi 1.516,32 kn po članu obitelji za prethodnu kalendarsku godinu, a za umirovljenike – samce, 1.939,39 kuna, što je sramotno nisko, utoliko više što je linija siromaštva oko 2.85 kuna, pa bi cenzus za samca trebao iznositi barem toliko.

     SUH pozdravlja i prijedlog da se dodatna sredstva za zdravstveno osiguranje namaknu iz poreza na cigarete, alkohol, gorivo i sl., ali ne i prijedlog da se „otvori prostor za dodatno zdravstveno osiguranje“. U Hrvatskoj su cigarete među najjeftinijima u Europskoj, samo 56 posto prosjeka EU.

     „Tko želi više, neka plati više“, konstatacija ministra zdravstva Milana Kujundžića, neoliberalna je uzrečica koja priziva privatizaciju zdravstva i poručuje građanima da mogu umrijeti, ako ne mogu platiti kvalitetnu zdravstvenu uslugu. Poznato je da od 2010. godine umirovljenici koji preminu u tekućoj godini imaju čak 16 posto niže mirovine. Brže umiru, dakle, siromašniji.

     Stoga pozivamo ministra na dijalog, da zajedno s umirovljeničkim udrugama, predstavnicima najbrojnije korisničke skupine zdravstva, nađe socijalno osjetljivo rješenje za poboljšanje zdravstvenog sustava. Poručujemo, kako prostora za iznalaženje dodatnih sredstava za zdravstveni sustav ima, a prvi korak k tome je borba protiv korupcije u javnoj nabavi, sprječavanju sive ekonomije i mita u javnom zdravstvenom sustavu te uvođenju načela osobne odgovornosti svih onih koji upravljaju zdravstvenim sustavom.

  Sindikat umirovljenika Hrvatske

                                                            Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a