UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
Marija i Ljubica "rasturile" u beli
Njih dvije zajedno imaju 158 godina, umirovljenice su, Đakovčanke, ponosne mame i bake, članice đakovačke po
družnice SUH-a, ali i vrhunske - belašice! Ljubici Kurtz je 74, a Mariji Buljević 84 ljeta, a svoje zlatne godine i zaslužene umirovljeničke dane krate igrajući belot, po naški belu. Ljubica i Marija svoje znanje u beli potvrdile su na 11. Sportsko-rekreativnim susretima SUH-a Osječko-baranjske županije, 11. lipnja, gdje su osvojile zlatni pehar i medalje, pobijedivši čak 62 natjecatelja iz županije. Dvije belašice izbacivale su jednu po jednu ekipu, ostavši u samom finalu s ekipom iz Donjeg Miholjca koju su "tukle" 2 : 0.
„Jesam li vam unaprijed rekla da se predate!", uzviknula je Marija, nakon što je s partnericom Ljubicom pobijedila i „dečke" iz Miholjca. „Ljudi ne mogu vjerovati, muški se čude. Možete si misliti - dvije babe i pobijedile! Kada su dečki iz Miholjca došli s nama u finale, rekli smo im odmah - Dečki, predajte se!", prepričala je Ljubica pobjedničku atmosferu s Borovika. Zlatni pehar krasi prostor udruge, a medalje su dvije belašice ponijele kući, na vidljiva mjesta u svojim vitrinama.