UVODNA RIJEČ
Vitez na drvenom konjiću
Piše: Jasna A. Petrović
Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i ministrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te potpredsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, povećane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svojoj stranci i njezinoj Vladi.
I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!
Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovjeka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječnu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.
Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mirovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.
Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernicima.
Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i recitiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani fenomen političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.
Web stranice naših podružnica
Marija i Ljubica "rasturile" u beli
Njih dvije zajedno imaju 158 godina, umirovljenice su, Đakovčanke, ponosne mame i bake, članice đakovačke po
družnice SUH-a, ali i vrhunske - belašice! Ljubici Kurtz je 74, a Mariji Buljević 84 ljeta, a svoje zlatne godine i zaslužene umirovljeničke dane krate igrajući belot, po naški belu. Ljubica i Marija svoje znanje u beli potvrdile su na 11. Sportsko-rekreativnim susretima SUH-a Osječko-baranjske županije, 11. lipnja, gdje su osvojile zlatni pehar i medalje, pobijedivši čak 62 natjecatelja iz županije. Dvije belašice izbacivale su jednu po jednu ekipu, ostavši u samom finalu s ekipom iz Donjeg Miholjca koju su "tukle" 2 : 0.
„Jesam li vam unaprijed rekla da se predate!", uzviknula je Marija, nakon što je s partnericom Ljubicom pobijedila i „dečke" iz Miholjca. „Ljudi ne mogu vjerovati, muški se čude. Možete si misliti - dvije babe i pobijedile! Kada su dečki iz Miholjca došli s nama u finale, rekli smo im odmah - Dečki, predajte se!", prepričala je Ljubica pobjedničku atmosferu s Borovika. Zlatni pehar krasi prostor udruge, a medalje su dvije belašice ponijele kući, na vidljiva mjesta u svojim vitrinama.