UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KAD CE MIROVINE OPET NOSITI POŠTARI

Inicijativa SUH-a za ranjive i nemoćne

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je u prošlom sazivu Nacio­nalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, u vrijeme dok je stvarno postojao kakav-takav dijalog s predstavnicima umirovljeničkih udruga, oštro reagirao protiv prijedloga tadaš­njeg ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića da se u cijelosti ukine dostava mirovina putem pošte.

     Teškom mukom se postiglo da mogućnost dostave zadrže umirovljenici koji su to pravo već prije ostvarili, no SUH-ov pri­jedlog da i nakon 1.1.2014. slabije pokretnima ili onima na oto­cima i udaljenim naseljima bude omogućeno da im poštar do­nese mirovinu, nije prihvaćen. Dakako da dostava poštom košta HZMO, ali nije razumljivo da se zbog dila s bankama, obveže baš sve kasnije umirovljene da moraju otvoriti račun u banci, ako žele primati svoju mirovinu. SUH je prije godinu dana pokrenuo inicijativu da se besplatna dostava mirovine ponovno uvede za ugrožene skupine umirovljenika, a osim inicijative na Upravnom vijeću HZMO-a, SUH je podnio i prijavu slučaja Uredu pučke pra­vobraniteljice, koji je taj problem uvrstio u izvještaj za 2016. go­dinu te poslao preporuku Ministarstvu rada i mirovinskog susta­va da uredi pitanje dostave mirovina jer, između ostalog, zbog nepostojanja zakonskog rješenja dolazi do zlouporaba.

      Predsjednica SUH-a Jasna Petrović u više navrata pod­sjetila je kako sadašnje rješenje po kojem umirovljenik mora imati otvoren račun u Hrvatskoj poštanskoj banci i aktivnu uslugu Bankomat na domu (koju plaća 10 kuna + 1% iznosa isplate) nije dobro, jer se tako pogoduje isključivo jednoj banci, a osim toga obveza HZMO-a je ne samo obračunati mirovinu virtualno, već ju i dostaviti korisnicima.

Iako su na Upravnom vijeću HZMO na zahtjev predstav­nice SUH-a pismeno izvijestili kako od ukupnog broja umi­rovljenika tek 113.397, tj. 7.5% posto njih prima mirovine putem pošte, nekoliko puta je naglašeno kako troškovi do­stave iznose približno 30 milijuna kuna na godišnjoj razini.

     No, u čemu je doista problem saznalo se na istoj sjedni­ci, iako to SUH-u nije bilo„ni u peti". Navodno mirovina koja se dostavlja poštom, u slučaju potencijalne ovrhe, zapravo ne može biti ovršena. Nadamo se da će prevladati razum te da će apel pučke pravobraniteljice uroditi plodom jer pita­nje dostava mirovina poštom nije pitanje financija, već so­cijalne osjetljivosti spram nepokretnima, polupokretnima, osobama s invaliditetom, socijalno isključenima itd. Ujed­no, to je korak ka HZMO-u kojem će u fokusu biti korisnik, a ne (samo) profit.

Ana Kuzmanić