UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KAD CE MIROVINE OPET NOSITI POŠTARI

Inicijativa SUH-a za ranjive i nemoćne

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je u prošlom sazivu Nacio­nalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, u vrijeme dok je stvarno postojao kakav-takav dijalog s predstavnicima umirovljeničkih udruga, oštro reagirao protiv prijedloga tadaš­njeg ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića da se u cijelosti ukine dostava mirovina putem pošte.

     Teškom mukom se postiglo da mogućnost dostave zadrže umirovljenici koji su to pravo već prije ostvarili, no SUH-ov pri­jedlog da i nakon 1.1.2014. slabije pokretnima ili onima na oto­cima i udaljenim naseljima bude omogućeno da im poštar do­nese mirovinu, nije prihvaćen. Dakako da dostava poštom košta HZMO, ali nije razumljivo da se zbog dila s bankama, obveže baš sve kasnije umirovljene da moraju otvoriti račun u banci, ako žele primati svoju mirovinu. SUH je prije godinu dana pokrenuo inicijativu da se besplatna dostava mirovine ponovno uvede za ugrožene skupine umirovljenika, a osim inicijative na Upravnom vijeću HZMO-a, SUH je podnio i prijavu slučaja Uredu pučke pra­vobraniteljice, koji je taj problem uvrstio u izvještaj za 2016. go­dinu te poslao preporuku Ministarstvu rada i mirovinskog susta­va da uredi pitanje dostave mirovina jer, između ostalog, zbog nepostojanja zakonskog rješenja dolazi do zlouporaba.

      Predsjednica SUH-a Jasna Petrović u više navrata pod­sjetila je kako sadašnje rješenje po kojem umirovljenik mora imati otvoren račun u Hrvatskoj poštanskoj banci i aktivnu uslugu Bankomat na domu (koju plaća 10 kuna + 1% iznosa isplate) nije dobro, jer se tako pogoduje isključivo jednoj banci, a osim toga obveza HZMO-a je ne samo obračunati mirovinu virtualno, već ju i dostaviti korisnicima.

Iako su na Upravnom vijeću HZMO na zahtjev predstav­nice SUH-a pismeno izvijestili kako od ukupnog broja umi­rovljenika tek 113.397, tj. 7.5% posto njih prima mirovine putem pošte, nekoliko puta je naglašeno kako troškovi do­stave iznose približno 30 milijuna kuna na godišnjoj razini.

     No, u čemu je doista problem saznalo se na istoj sjedni­ci, iako to SUH-u nije bilo„ni u peti". Navodno mirovina koja se dostavlja poštom, u slučaju potencijalne ovrhe, zapravo ne može biti ovršena. Nadamo se da će prevladati razum te da će apel pučke pravobraniteljice uroditi plodom jer pita­nje dostava mirovina poštom nije pitanje financija, već so­cijalne osjetljivosti spram nepokretnima, polupokretnima, osobama s invaliditetom, socijalno isključenima itd. Ujed­no, to je korak ka HZMO-u kojem će u fokusu biti korisnik, a ne (samo) profit.

Ana Kuzmanić