UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

BANKE ŠTEDE NA INFORMATIČKIM PROGRAMIMA

ZABA I PBZ, kad ćete umirovljenike informirati o ovrhama?

 

     Nakon što je Sindikat umirovljenika Hrvatske 2013. godine pokrenuo inicijativu o obavještavanju umi­rovljenika o obračunatim ustegama/ ovrhama iz mirovinskih primanja, tek su sredinom 2015. godine pokrenuti konkretni koraci od strane HZMO-a pre­ma bankama da se realizira inicijativa SUH-a.

     S obzirom da je predstavnica SUH-a u Upravnom vijeću HZMO-a postala već svima dosadila postavljanjem pi­tanja o pravu na informiranje o detalji­ma ustega, a osobito ovrha, kako bi se spriječilo da ovršeni umirovljenici kat­kad plaćaju duplo, nakon četiri godine borbe za ostvarivanje ustavnog prava na informacije o vlastitim financijskim sredstvima, tek 18 od 25 poslovnih ba­naka preko kojih se isplaćuju mirovine obavještava korisnike o ustegama.

     Pet banaka - Sberbanka, Splitska banka, Privredna banka, Zagrebačka banka, Raiffeisenbanka - HZMO-u su dale obećanje kako će s obavještava­njem korisnika započeti tijekom prve polovice 2017. godine, no kako imamo informacije, to još nisu započele. Pri­morska banka i Partner banka nikada nisu dostavila čak ni odgovor HZMO-u vezano za obavještavanje korisnika o ustegama, točnije od samog početka ignoriraju požurnice, obavijesti i ostale dopise.

 Informiranje korisnika nije prioritet poslovanja

     Na sjednici Upravnog vijeća HZMO-a od 5. svibnja 2017. godine, tadašnji po­moćnik ravnatelja Ante Babić rekao je kako su „banke aktivnosti provodile u skladu sa svojim mogućnostima i prio­ritetima u poslovanju, na što Zavod ne može utjecati". Ukratko, prioritet banka nije informiranje korisnika o njihovim financijskim sredstvima.

     Kako je predsjednica SUH-a Jasna Pe­trović istaknula na istoj sjednici Uprav­nog vijeća, nedostupnost informacija protivna je Ustavu, a i nezamislivo je da poslodavac ustegne dio sredstava bez informacija na što se ustegnuta sred­stva odnose. „Ako HZMO ne poduzme potrebne korake da Zagrebačka banka i Privredna banka počnu poštovati Ustav RH, SUH će biti prisiljen poduzeti druge mjere, npr. sugerirati umirovljenicima da otvore tekuće račune u drugim ban­kama", kazala je Petrović.

 Tri ovrhe na jedan račun

     Podsjećamo, u ustege spadaju ovr­he, krediti, krediti prema poslovnoj su­radnji, te premije dopunskog zdravstve­nog osiguranja, a prema podacima za ožujak ove godine, najveći broj otpada na premije dopunskog zdravstvenog osiguranja (272.261 korisnika), a slije­de ovrhe s 54.822 korisnika s ukupno 54.990.681,53 kuna. Iako takav broj ko­risnika u usporedbi s ukupnim brojem ovršenih nešto manji od njihova udjela u toj dobnoj skupini (16.75%), važno je ono što ističe sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić kada komentira Ovršni zakon.

     „Znamo da u Hrvatskoj imate 95 ti­suća umirovljenika koji imaju prosječnu mirovinu od 230 kuna, daljnjih 88 tisu­ća koji imaju 700 kuna, pola milijuna hrvatskih umirovljenika ima mirovinu manju od 1500 kuna. A samo jedan ra­čun, primjerice Holdinga od 200 kuna, vama predstavlja tri ovrhe po najmanje 800 kuna. Možete biti dužni od 1.800 do 2.400 kuna temeljem troškova ovrhe za samo jedan jedini račun".

Kolakušićeva poanta je da Ovršni za­kon pogoduje samo uskom krugu poje­dinaca iz odvjetništva i javnog bilježniš­tva, jer iz ovršnog postupka ni jednom izmjenom nije maknuta financijska agencija, a niti javni bilježnici, koji su ne­potrebni trošak. Osnovna svrha ovršnog postupka je naplata potraživanja, a ne dodatno haračenje građana i građanki, što sadašnji Ovršni zakon predstavlja jer zbog samo jedne lipe duga, osobu se može ovršiti i naplatom raznoraznih ha­rača je dovesti do basnoslovnog iznosa.