UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Drage žene, imat ćete sve manje mirovine

Europska sindikalna konfederacija upozorava da ce žene imati sve niže mirovine zbog uvedenog drugog mirovinskog stupa

 

     Znate li koliko je prosječna mirovina žena u zemljama Europ­ske unije niža od prosječne muške mirovine? Čak 39 posto! Znači da ženski euro vrijedi samo 61 cent.

Taj je jaz u novim članicama EU bitno niži jer su post-socijaIi- stička društva zadržala bivši sustav ravnopravnosti (Estonija - jaz 4%), za razliku od krajnje liberalnih ekonomija (Njemačka 45%, Luksemburg 43%).

     Dakle, deset "postkomunističkih" članica EU - izračunali smo - 2015. godine ima prosječni rodni jaz od 17,6 posto. Najniži mi­rovinski jaz je u Estoniji, Slovačkoj, Litvi i Češkoj, a najviši u Ru­munjskoj, Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji.

     Hrvatska je, međutim, postala zemljom koja baš nema obzira spram ranjivih društvenih skupina, a osobito žena, pa je uz Polj­sku, prema podacima EU SILC-a došla do 25% jaza. Kakav se trend očekuje?

     No, rodni jaz u mirovinama će se još više širiti u zemljama koje su prihvatile privatni drugi stup mirovinske kapitalizirane šted­nje, jer takav stup nema elemenata solidarnosti i redistributivno- sti, te ne kompenzira razdoblja materinstva i roditeljskog dopu­sta ili drugih oblika skrbi.

     Europska konfederacija sindikata (ETUC) je 2013. provela istraživanje s 44 sindikata iz 29 zemalja, i oni pokazuju da naj­veći broj članica EU ima razvijene modele kojima se kompenzira razdoblja odsustva s posla zbog skrbi za djecu, invalidne osobe, starije itd., ali to je poglavito vezano uz javni mirovinski stup, dok privatni mirovinski stupovi tek u rijetkim zemljama (samo osam) ugrađuju takve kompenzacijske mehanizme.

     Sindikati su do sada pokazivali, osobito u Hrvatskoj, vrlo malo interesa za mirovinski sustav, a osobito za kompenzaciju skrbi te drugi mirovinski stup. Neki europski sindikati su pokrenuli inicija­tive za unapređenje drugog stupa u svojim zemljama, a neki su ih i transformirali iz obveznih u dobrovoljne.

     “Penzijski rodni jaz je čak dvostruko veći od skandalozno veli­kog jaza u plaćama", rekla je Montserrat Mir, konfederalna tajni­ca ETUC-a. “Gdje god su mirovine privatizirane i strogo povezane s uplaćenim doprinosima, rodni jaz je daleko veći, nego u zemljama gdje je snažniji prvi mirovinski stup. To je zatvoreni krug, koji dovodi do pogoršanja položaja umirovljenih žena u zemljama gdje se forsi­ra drugi mirovinski stup. Države i poslodavci bi trebali pridonositi u povećanju mirovina za razdoblje porodiljskog ili roditeljskog dopu­sta."

     Zapadnoeuropske zemlje u kojima privatni modeli mirovin­ske štednje kompenziraju odsustva žena zbog skrbi su Belgija, Danska, Finska, Italija, Nizozemska, Švedska i Švicarska, a zemlje u kojima se sve isključivo vezuje na visinu uplaćenih doprinosa su, primjerice, Njemačka i Francuska. Češka, Slovenija pa i Bugarska su započele aktivnostima za unapređenje solidarnosti i redistributivnosti i u drugom stupu.

     Hrvatska je daleko od toga. U njoj su na vlasti banke i njihovi mirovinski fondovi, a vlade su sklone pogodovanju njima, a ne radnicima. Tako se put u propadanje nastavlja. Samo zbog po­grešno odabranog smjera i šutnje sindikata.

 

Lipanj 2017.