UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Drage žene, imat ćete sve manje mirovine

Europska sindikalna konfederacija upozorava da ce žene imati sve niže mirovine zbog uvedenog drugog mirovinskog stupa

 

     Znate li koliko je prosječna mirovina žena u zemljama Europ­ske unije niža od prosječne muške mirovine? Čak 39 posto! Znači da ženski euro vrijedi samo 61 cent.

Taj je jaz u novim članicama EU bitno niži jer su post-socijaIi- stička društva zadržala bivši sustav ravnopravnosti (Estonija - jaz 4%), za razliku od krajnje liberalnih ekonomija (Njemačka 45%, Luksemburg 43%).

     Dakle, deset "postkomunističkih" članica EU - izračunali smo - 2015. godine ima prosječni rodni jaz od 17,6 posto. Najniži mi­rovinski jaz je u Estoniji, Slovačkoj, Litvi i Češkoj, a najviši u Ru­munjskoj, Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji.

     Hrvatska je, međutim, postala zemljom koja baš nema obzira spram ranjivih društvenih skupina, a osobito žena, pa je uz Polj­sku, prema podacima EU SILC-a došla do 25% jaza. Kakav se trend očekuje?

     No, rodni jaz u mirovinama će se još više širiti u zemljama koje su prihvatile privatni drugi stup mirovinske kapitalizirane šted­nje, jer takav stup nema elemenata solidarnosti i redistributivno- sti, te ne kompenzira razdoblja materinstva i roditeljskog dopu­sta ili drugih oblika skrbi.

     Europska konfederacija sindikata (ETUC) je 2013. provela istraživanje s 44 sindikata iz 29 zemalja, i oni pokazuju da naj­veći broj članica EU ima razvijene modele kojima se kompenzira razdoblja odsustva s posla zbog skrbi za djecu, invalidne osobe, starije itd., ali to je poglavito vezano uz javni mirovinski stup, dok privatni mirovinski stupovi tek u rijetkim zemljama (samo osam) ugrađuju takve kompenzacijske mehanizme.

     Sindikati su do sada pokazivali, osobito u Hrvatskoj, vrlo malo interesa za mirovinski sustav, a osobito za kompenzaciju skrbi te drugi mirovinski stup. Neki europski sindikati su pokrenuli inicija­tive za unapređenje drugog stupa u svojim zemljama, a neki su ih i transformirali iz obveznih u dobrovoljne.

     “Penzijski rodni jaz je čak dvostruko veći od skandalozno veli­kog jaza u plaćama", rekla je Montserrat Mir, konfederalna tajni­ca ETUC-a. “Gdje god su mirovine privatizirane i strogo povezane s uplaćenim doprinosima, rodni jaz je daleko veći, nego u zemljama gdje je snažniji prvi mirovinski stup. To je zatvoreni krug, koji dovodi do pogoršanja položaja umirovljenih žena u zemljama gdje se forsi­ra drugi mirovinski stup. Države i poslodavci bi trebali pridonositi u povećanju mirovina za razdoblje porodiljskog ili roditeljskog dopu­sta."

     Zapadnoeuropske zemlje u kojima privatni modeli mirovin­ske štednje kompenziraju odsustva žena zbog skrbi su Belgija, Danska, Finska, Italija, Nizozemska, Švedska i Švicarska, a zemlje u kojima se sve isključivo vezuje na visinu uplaćenih doprinosa su, primjerice, Njemačka i Francuska. Češka, Slovenija pa i Bugarska su započele aktivnostima za unapređenje solidarnosti i redistributivnosti i u drugom stupu.

     Hrvatska je daleko od toga. U njoj su na vlasti banke i njihovi mirovinski fondovi, a vlade su sklone pogodovanju njima, a ne radnicima. Tako se put u propadanje nastavlja. Samo zbog po­grešno odabranog smjera i šutnje sindikata.

 

Lipanj 2017.