UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Drage žene, imat ćete sve manje mirovine

Europska sindikalna konfederacija upozorava da ce žene imati sve niže mirovine zbog uvedenog drugog mirovinskog stupa

 

     Znate li koliko je prosječna mirovina žena u zemljama Europ­ske unije niža od prosječne muške mirovine? Čak 39 posto! Znači da ženski euro vrijedi samo 61 cent.

Taj je jaz u novim članicama EU bitno niži jer su post-socijaIi- stička društva zadržala bivši sustav ravnopravnosti (Estonija - jaz 4%), za razliku od krajnje liberalnih ekonomija (Njemačka 45%, Luksemburg 43%).

     Dakle, deset "postkomunističkih" članica EU - izračunali smo - 2015. godine ima prosječni rodni jaz od 17,6 posto. Najniži mi­rovinski jaz je u Estoniji, Slovačkoj, Litvi i Češkoj, a najviši u Ru­munjskoj, Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji.

     Hrvatska je, međutim, postala zemljom koja baš nema obzira spram ranjivih društvenih skupina, a osobito žena, pa je uz Polj­sku, prema podacima EU SILC-a došla do 25% jaza. Kakav se trend očekuje?

     No, rodni jaz u mirovinama će se još više širiti u zemljama koje su prihvatile privatni drugi stup mirovinske kapitalizirane šted­nje, jer takav stup nema elemenata solidarnosti i redistributivno- sti, te ne kompenzira razdoblja materinstva i roditeljskog dopu­sta ili drugih oblika skrbi.

     Europska konfederacija sindikata (ETUC) je 2013. provela istraživanje s 44 sindikata iz 29 zemalja, i oni pokazuju da naj­veći broj članica EU ima razvijene modele kojima se kompenzira razdoblja odsustva s posla zbog skrbi za djecu, invalidne osobe, starije itd., ali to je poglavito vezano uz javni mirovinski stup, dok privatni mirovinski stupovi tek u rijetkim zemljama (samo osam) ugrađuju takve kompenzacijske mehanizme.

     Sindikati su do sada pokazivali, osobito u Hrvatskoj, vrlo malo interesa za mirovinski sustav, a osobito za kompenzaciju skrbi te drugi mirovinski stup. Neki europski sindikati su pokrenuli inicija­tive za unapređenje drugog stupa u svojim zemljama, a neki su ih i transformirali iz obveznih u dobrovoljne.

     “Penzijski rodni jaz je čak dvostruko veći od skandalozno veli­kog jaza u plaćama", rekla je Montserrat Mir, konfederalna tajni­ca ETUC-a. “Gdje god su mirovine privatizirane i strogo povezane s uplaćenim doprinosima, rodni jaz je daleko veći, nego u zemljama gdje je snažniji prvi mirovinski stup. To je zatvoreni krug, koji dovodi do pogoršanja položaja umirovljenih žena u zemljama gdje se forsi­ra drugi mirovinski stup. Države i poslodavci bi trebali pridonositi u povećanju mirovina za razdoblje porodiljskog ili roditeljskog dopu­sta."

     Zapadnoeuropske zemlje u kojima privatni modeli mirovin­ske štednje kompenziraju odsustva žena zbog skrbi su Belgija, Danska, Finska, Italija, Nizozemska, Švedska i Švicarska, a zemlje u kojima se sve isključivo vezuje na visinu uplaćenih doprinosa su, primjerice, Njemačka i Francuska. Češka, Slovenija pa i Bugarska su započele aktivnostima za unapređenje solidarnosti i redistributivnosti i u drugom stupu.

     Hrvatska je daleko od toga. U njoj su na vlasti banke i njihovi mirovinski fondovi, a vlade su sklone pogodovanju njima, a ne radnicima. Tako se put u propadanje nastavlja. Samo zbog po­grešno odabranog smjera i šutnje sindikata.

 

Lipanj 2017.