UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

RAT JE GOTOV

Vratite pare (svim) umirovljenicima

Piše: Jasna A. Petrović

 

Kako su izračunali početnu AVM da bi zakinuli umirovljene nakon 1.1.1999. godi­ne za 19 posto

     „Naprosto ne razumijem zašto je moja kolegica, koja je otišla u mirovinu tri godine prije mene, dobila bitno višu mirovinu, a moja je mizerna i sve niža? Kako se to moglo dogoditi kad smo obje radile u školi i otišle u mirovinu u istoj dobi i s istom dužinom radnog staža", pisala nam je Ana K. iz Zagreba. Naravno, trebalo je prvo rekonstruirati kad je koja otišla u mirovinu i na koji im je način izračuna­ta. I, eto, što se potvrdilo!

     Svima koji su se umirovili poslije 1.1.1999. godine mirovine su bitno niže nego onima koji su to učinili do 31.12.1998. Naša Ana K.je to otkrila na najgori mogući na­čin - na vlastitoj koži i džepu.

     Kako se to zapravo zbilo? Najvažnije promjene koje su se dogodile u prvom javnom mirovinskom stupu među- generacijske solidarnosti, ušle su u primjenu od 1.1.1999. godine: podignute su dobne granice za starosnu i prije­vremenu starosnu mirovinu za pet godina, uz prijelazno razdoblje od 1999. do 2007. godine; uvedena je nova mi­rovinska formula za određivanje mirovine (najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi x mirovinski staž x polazni faktor = osobni bodovi x mirovinski faktor x aktualna vri­jednost mirovine). Eto, tu se prvi puta spominje aktualna vrijednost mirovine (AVM), s kojom se u konačnici množe „osobni bodovi". AVM je, dakle, faktor koji iskazuje vrijed­nost jednog osobnog boda. I do tuda je sve lijepo i dobro samo što je prvotna vrijednost AVM-a izračunata u 56 po­sto stvarne vrijednosti, što je uzrokovalo kasniji rastući jaz između tzv. starih i novih umirovljenika.

Kako su umirovljenici financirali Domovinski rat

     Je li netko pogriješio,zabunio se, namjerno nas zakinuo? Zapravo ne, već su AVM računali na temelju tada dostu­pnih podataka i odredili joj početni iznos od 35,16 kuna, no u taj izračun nisu ušla naknadno priznata davanja tzv. starim umirovljenicima, pa je početna bila izračunata na bazi bitno umanjenih mirovina.

Naime, od 1993.-1998. mirovine su usklađivane mimo zakona, prema Valentićevim uredbama, pa je zbog toga razina mirovina 31.12.1998. bila vrlo niska, a prema njoj je Vlada RH odredila prvu aktualnu vrijednost mirovine.Tako je nastao dug države prema starim umirovljenicima, a koji je prema odluci Ustavnog suda od 12. svibnja 1998., na­doknađen isplatom obeštećenja od 2006.-2013. godine u iznosu od oko 11,50 milijardi kuna. Dug je postupno vra­ćan i zadnja je rata isplaćena 2013. godine.

     Nije li logično da je presudom Ustavnog suda odmah trebalo uključiti i zakinute iznose mirovina, a ne računati AVM samo na temelju isplaćenih mirovina? Logično je, no nitko to nije učinio, iako je osim obeštećenja prema Zako­nu o prenošenju sredstava državnog proračuna fondovi­ma mirovinskog i invalidskog osiguranja (NN br. 102/1998) od 1.srpnja 1998. u isplati i dodatak„100 kn +6%". Tako je dodatak od 100 kuna postao dijelom mirovine 2004. go­dine, a povećanje od 6% dijelom mirovine 2004., dok je dodatak od 0.5% - 20% stupio na snagu 2001. godine, na­kon nove presude Ustavnog suda. Konačno je 2005. usvo­jen Vladin prijedlog Zakona o umirovljeničkom fondu, a uskoro je Sanader pokrenuo isplatu duga. Taj dio epopeje je završio.

     Zanimljivo je spomenuti da je Andrija Hebrang ova­ko prokomentirao konačno vraćanje „otetoga": ,,U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice".

     K tome je s rezignacijom odbacio oporbene pro­zivke da je bivša HDZ-ova Vlada 1990-ih opljačkala umirovljenike. "Vlada nije otela novac umirovljenici­ma jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi", zaključio je.

     Glavnu ulogu u povratu duga umirovljenicima odradio je Sindikat umirovljenika i njegov tadašnji potpredsjednik Ivan Nahtigal. Stari umirovljenici su kompenzirani za to što su im mirovine smanjene, a usklađivanje ustegnuto, no to poravnanje nije uzeto u obzir za preračun vrijednosti AVM-a.

Ustavni sud protiv umirovljenika

     I od tada je, na valovima pobjede starih penzića, krenulo kataklizmičko strmoglavljivanje visine mirovine tzv. novih umirovljenika u ponor siromaštva.

Tome je pridonijela i izmjena u okviru mirovinske refor­me od 1.1.1999. godine da se obračunsko razdoblje za mi­rovinu postepeno, s po tri godine na godinu, povećalo s 10 najpovoljnijih godina na cijeli radni vijek, a ktome je i pena- lizacija za prijevremeno umirovljene povećana sa 6,65% na 20,4% - doživotno. Sve je to utjecalo na ubrzani pad mirovi­na novo umirovljenih, pa je 2007. Vlada iskazala svijest o nji­hovoj zakinutosti u odnosu na stare umirovljenike i usvojila, a HZMO i danas uredno vodi odvojene statistike o umirov­ljenima prije i poslije 1.1.1999., te svakome omogućuje uvid u ogromne razlike.

     I tako je temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o dodatku na mirovinu uveden dodatak za one koji su puni iznos mirovinskog doprinosa od 20 posto uplaćivali isključivo u prvi mirovinski stup, i to za umirovljene 1999. - 4 posto dodatka, progresivno do 27 posto za umirovljene od 2007. godine na dalje. Time se donekle kompenziralo ne­pravdu spram novih umirovljenika, osobito kad je dodatak 2012. postao integralni dio mirovine.

     No, zašto su onda mirovine novih umirovljenika, onih umirovljenih od 1.1.1999., i dalje u jazu spram mirovina sta­rih umirovljenika i to za 19 posto? Zato jer je za toliko trebalo povećati vrijednost AVM, da bi došlo do njihova poravnanja.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je stoga podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti utvrđenja početne vrijednosti AVM od samo 56, a ne 100 posto pune vrijednosti. Na žalost, rješe­njem Ustavnog suda Republike Hrvatske br. UP-l-769/1998 i dr. od 29. rujna 2010. godine (NN br. 117/2010.), nije pri­hvaćen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu sugla­snosti članka 175. ZOMO s Ustavom, uz obrazloženjem da je „zakonodavac Vladi Republike Hrvatske odredio mjerilo kojeg se mora pridržavati pri određivanju prve AVM, a to je mjerilo dostignuta razina mirovina ostvarenih do 31. pro­sinca 1998.". Ako takva ustavna odluka i jest točna, ona nije pravedna, istinita i moralna.

     Stoga je potrebno i dalje inzistirati da se AVM poveća za razliku od 19 posto, jer ako je to faktor izračuna mirovine, a retroaktivno su povećane mirovine na temelju kojih je taj faktor izračunat, onda se retroaktivno treba povećati i vri­jednost AVM, kako bi se za toliko analogno povećale i nove mirovine.

Piši pismo novom ministru svaka tri mjeseca

     Umirovljenik Ivo B. već godinama piše pisma mini­strima rada i mirovinskog sustava i zahtijeva ovo po­većanje vrijednosti AVM, a sada će u kratkom roku od godine i pol morati pisati i novom ministru - prvo Mrsiću krajem 2015., pa Šikićki početkom 2016., pa onda Ćoriću početkom 2017., a sada će nasloviti na Pavića.   Uvijek piše isto: „Pa naravno, ministre, ako povećavate mirovine jednih, onda morate povećati i mirovine drugih, da ne bi došlo do razlika, do zao­stajanja! A to se upravo dogodilo da su se poveća­vale stare, a da se ta povećanja nisu primijenila na adekvatno povećanje novih preko povećanja AVM!".

     Novi umirovljenici s pravom potražuju od vlasti da im preračunaju mirovine na bazi stvarne prve AVM. No, koliko god Ivo B. pisao, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava pravi se nagluho, a u Vladi niti ne shvaćaju o čemu je riječ. Ne čuju, ne vide, ne govore.

     Pretposljednji ministar mu je odgovorio kako je„u za­konodavnom smislu nemoguće udovoljiti Vašem traženju budući da svaka izmjena zakona koja iziskuje dodatan ras­hod državnog proračuna, poput Vašeg prijedloga, mora imati dostatna sredstva u proračunu Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, a što u ovoj proračunskoj godini nije planirano." Ma čovjek je samo bio ljubazan. On, niti bivši i budući ministri ne misle vratiti novac novim umi­rovljenicima. No, pod pritiskom bankarske industrije misle itekako podići mirovine budućim umirovljenicima. I na taj način preskočiti sadašnje umirovljenike, čije su mirovine pale na 37 posto prosječne neto plaće. A padaju i dalje, dok se ne korigira AVM i uvede pravičan model usklađiva­nja mirovina koji će zaustaviti njihov realni pad.

Parafrazirajmo stoga Andriju Hebranga, rat je gotov! Vratite pare!

 

 

Lipanj 2017.