UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

VOZAČKE DOZVOLE: Ne mijenjajte dobar zakon!

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umi­rovljenika Hrvatske još jednom su u javnom savjetovanju upozorili kako se Zakon o sigur­nosti prometa na cesta­ma ne treba mijenjati jer je dobar i sukladan europskim praksama. Poslana je jasna poru­ka vladajućima - nema izmjena zakona, nema novih nameta za starije!

     Konačni prijedlog Zakona o izmje­nama i dopunama zakona o sigur­nosti prometa na cestama stavljen je na javno savjetovanje 12. travnja 2017. godine, te je u prijedlog zakona ugrađena odredba o obaveznom liječ­ničkom pregledu za osobe starije od 70 godina prilikom produženja vozačke dozvole. U prethodnom je savjetovanju dobna granica (ne)sposobnosti bila po­stavljena na samo 65 godina.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske još jed­nom su se uključili u javno savjetovanje sa svojim komentarima i argumentima kojima su jasno i opetovano poručili vladajućima - ne mijenjajte dobar zakon koji je sukladno europskim praksama propisao kako izabrani liječnik obitelj­ske medicine, koji poznaje pacijenta te njegove dijagnoze i terapije, ima obve­zu izvijestiti policiju o promjeni zdrav­stvenog stanja vozača.

     Međutim, vladajući kao da ne žele razumjeti argumente SUH-a i MUH-a jer kako drugačije objasniti dopise koji su stizali iz Ministarstva zdravstva, Mi­nistarstva rada i mirovinskog sustava i Ministarstva unutarnjih poslova. Napo­menimo, premijer Plenković kojem su se SUH i MUH nekoliko puta obratili, nije odgovorio na niti jedan dopis.

Ministre, kad će sjednica?!

     Iz kabineta Ministarstva rada i mi­rovinskog sustava tako je 10. travnja stigao dopis, iako im nismo nikada ni pisali u vezi vozačkih dozvola jer nisu ni nadležni za navedeno pitanje, kako se „o problemu može raspravljati na sjed­nici Nacionalnog vijeća te se o istom eventualno može donijeti zaključak, odnosno dati mišljenje Vladi RH. Me­đutim, rješenje ovog pitanja treba tra­žiti kroz izmjene zakonodavnog okvira te je u tom smislu potrebno obratiti se Ministarstvu unutarnjih poslova".

     Pitamo javno ministra Tomislava Ćorića kako da SUH i MUH predlože ikakav zaključak na sjednici Nacional­nog vijeća za umirovljenike i starije osobe kada, unatoč pismenom za­htjevu za sazivanje sjednice od strane predsjednika Ante Gavranovića, ona nikada nije sazvana. Dapače, već tri mjeseca od potpisivanja Sporazuma o osnutku, nije održana ni jedna radna sjednica Nacionalnog vijeća, već samo ona konstituirajuća i to 21. veljače 2017. godine.

     Podsjećamo kako je u slučaju pred­loženih izmjena grubo prekršen članak

Sporazuma o osnivanju Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe u kojem stoji: „Predstavnici Vlade će Vije­će informirati o namjeri donošenja pro­pisa te pripremi prijedloga svih propisa iz djelokruga rada Vijeća". U ovom slu­čaju donošenja izmjena i dopuna Za­kona o sigurnosti prometa na cestama nisu konzultirani predstavnici umirov­ljenika i starijih osoba, iako su zainte­resirani dionici, koji bi između ostalog, trebali u okviru Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe na jednoj od redovnih sjednica raspraviti o pita­nju uvođenja obaveznog liječničkog pregleda za starije osobe pri produže­nju vozačke dozvole te o tome usvojiti zaključak. Ali, opet, kako da se rasprav­lja o određenom pitanju kada vladajući odbijaju sazvati sjednicu?!

Ne pristajemo na nove namete!

     Iako je predlagatelj zakona prihvatio europsku praksu te povećao dobnu gra­nicu za liječnički pregled/potvrdu pri produženju vozačke dozvole sa 65 na 70 godina, Hrvatska liječnička komora traži ponovno snižavanje dobne grani­ce na 65 godina uz obrazloženje kako se „prelako odustalo od važnog kontrol­nog mehanizma jer je riječ o prekomjer­nom teretu za građane". Pitamo Hrvat­sku liječničku komoru i njene članove je li znaju kako je preživljavati s manje od 2.000 kuna, pogotovo u ruralnoj sredini gdje ne postoji dobra mreža javnog pri­jevoza i gdje je nužan automobil za sva­kodnevno funkcioniranje, jer je upravo to svakodnevna realnost ogromnog broja građana.

     Na razmjere siromaštva u Hrvatskoj upozorava Ured pučke pravobranitelji- ce koji ističe kako bi ovim prijedlogom, ako se već uvodi dobno ograničenje od 70 godina, „na socijalno osjetljiv način valjalo urediti i pitanje troškova zdrav­stvenih pregleda" .

Još jednom poručujemo kako je ne­potrebno mijenjati zakon jer je postoje­ći dobar, a ako ipak i dođe do promjena i uvede se dobno ograničenje od 70 go­dina, na dodatne namete od 450 kuna za troškove pregleda ne pristajemo. Neka, kao u većini zapadnoeuropskih zemalja, potvrdu o sposobnosti izdaje izabrani liječnik, i to besplatno. Dosta je bilo da se svaka zakonska promjena lomi na leđima najugroženijeg sloja stanovništva, pogotovo ako u pozadini nema sigurnosnih argumenata, već čisti interesi lobija medicine rada.

Ana Kuzmanić

 

(8.5.2017)