UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

INICIJATIVA SUH-a: Mirovine i poštom?

 

     Pučka pravobraniteljica je predložila i uvođenje primjerenijeg načina usklađivanja rasta mirovina.

     Postupajući po pritužbi Sin­dikata umirovljenika Hrvat­ske pučkoj pravobraniteljici, upućene su u Ministarstvo rada i mirovinskog sustava dvije pre­poruke. Prvo, da se odredbama Zakona o mirovinskom osigura­nju predvide slučajevi u kojima bi se umirovljenicima omogućilo da zatraže dostavu mirovina po­štom, budući se to nije omogući­lo odredbama članka 96. ZOMO. Takvu preporuku iz Ureda pučke pravobraniteljice obrazlažu činje­nicom da je dijelu umirovljenika - starijih osoba smanjena mobil­nost zbog bolesti ili im je zbog prometne izoliranosti otežan pri­stup poslovnicama banaka i ban- komatima, pa bi se mogućnošću dostave mirovine poštom izbjegla diskriminacija.

     Druga, za sve umirovljenike još zanimljivija preporuka je iniciranje izmjena ZOMO „kako i se propisao primjereniji način usklađivanja ra­sta mirovina", čime se uvažilo upo­zorenje SUH-a pučkoj pravobrani­teljici da se postojećim modelom usklađivanja „propisao" realni pad mirovina, a ne njihov rast i održa­vanje razmjera s plaćama. SUH je u pritužbi podsjetio kako je Kon­vencijom Međunarodne organi­zacije rada br. 102 propisano kao međunarodni minimalni standard socijalne sigurnosti da mirovine trebaju iznositi barem 40 posto prosječne plaće, a poželjno bi bilo i preporučiti ratifikaciju Konven­cije MOR-a br. 128, kojom se taj postotak povećava na 45 posto.     SUH stoga preporukama pučke pravobraniteljice dodaje kako bi bilo potrebno uvesti i automatsko usklađivanje mirovina, čim njiho­va relativna vrijednost klizne is­pod 40 (45) posto prosječne plaće.

(8.5.2017)