UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

PROPALA TESTNA PRIVATIZACIJA MIROVINA

Kraljevski prevareni i zaboravljeni

 

Dokup mirovine pokazao se kao izvorni hrvatski model prevare umirovljenika, mahom iz dr­žavnih tvrtki. Gotovo 4.000 umirovljenika 2014. godine ostalo je bez uplate dokupa, a unatoč brojnim apelima građana, vlast ostaje nijema i zapravo čeka da korisnici Royala pomru i tako riješe problem

      Royal međugeneracijska solidarnost d.d. zaželio je radnicima, mahom državnih firmi, dobrodošlicu u obi­telj umirovljenika 1990. godine, u ozračju dolazećeg rata. „Promicanje kulture umi­rovljenja osnovna je misija Royal među- generacijske solidarnosti. Ona započinje zajedničkim sudjelovanjem predstavnika Royala, poslodavca i sindikata u stvara­nju klime povjerenja, pripremanju uvjeta za izlazak ljudi iz svijeta rada na dosto­janstven način i u upoznavanju radnika s posljedicama odluke o umirovljenju, a na­stavlja se doživotnom povezanošću umi­rovljenika s njegovom bivšom radnom sre­dinom zahvaljujući, između ostalog, mje­sečnim isplatama dodatka na mirovinu", stoji u misiji danas posrnule tvrtke koja je razvila„izvorno hrvatski model dokupa mirovine".

Izvorni model prevare: da ili ne?

     Dokup mirovine ili doživotna otpre­mnina, doista jest „izvorni hrvatski mo­del" pomoću kojeg su se tvrtke rješavala viška zaposlenih tako da bi novac za ot­premnine uplaćivale Royalu, koji je zatim umirovljenicima mjesečno isplaćivao otpremninu. Prema javno dostupnom popisu klijenata Royala oko 130 držav­nih tvrtki, među kojima su HEP, Hrvatska pošta, HŽ, Hrvatske šume, ali i SSSH, te brojne druge firme i organizacije koristile su takvu mogućnost jer im je cijeli iznos otpremnine bio porezno priznati trošak, a na jeftin način riješili bi problem viš­ka radnika. Romantičnu ideju o sretnim umirovljenicima čija će mizerno mala pri­manja takvim modelom biti nešto veća, uporno je gurala država koja je sve po­slodavce upućivala na Royal osiguranje, a prema riječima pojedinih radnika, katkad i uz prijetnju otkazom.

     Uplate za nešto manje od 4.000 umi­rovljenika od prosječnih 400 kuna mje­sečno stizale su sve do 2014. godine kada je stigao dopis iz Royala kako novaca za isplatu dokupljenog dijela mirovine - više nema. Ivo Bulaš, predsjednik uprave Royala, u patetičnom pismu za probleme je okrivio Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga (HANFA), praktički za negativni publicitet u javnosti, jer je još 2006. godine upozorila građane na rizičnost poslovanja s Royalom. Prema Bulašovim tvrdnjama, tada je sve krenulo nizbrdo. Konačno, HANFA je krajem 2016. godine donijela rješenje kojim se Royalu ukida dozvola za rad, uz obrazloženje kako tvrtka nije uskladila poslovanje sa Zakonom o doživotnoj otpremnini odno­sno dokupu mirovine (usvojenim 2013.), čime je praktički zapečaćena sudbina Royala. Naime, taj je zakon podrazumi­jevao i dodatnu uplatu tri milijuna kuna temeljnog kapitala, a to vlasnik Royala nije imao.

„Ne možemo intervenirati u privatnoj tvrtki"

     Iz Hrvatskog sabora, Vlade, ureda ta­dašnjeg predsjednika Josipovića, klubo­va stranaka stizala su obećanja kako će se problem Royala nekako riješiti, a čel­nik HSU-a Silvano Hrelja često istupao za saborskom govornicom tražeći rješenje radi „spašavanja ljudi".

     Danas, tri godine kasnije, 3.500 tisuće umirovljenika i dalje je bez zarađenih no­vaca, a Royal se više ne spominje od strane vladajućih. Nekadašnji ministar rada i mi­rovinskog sustava Mirando Mrsić isticao je kako bi preuzimanje isplate dokupljenih mirovina u državni proračun koštalo 330 milijuna kuna, ali bez spomena o tome da je riječ o ukupnom trošku sve do 2050. go­dine. Između ostalog, izjavio je kako „drža­va ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Uzalud umirovljenici pišu i zovu na sve strane, ali inicijative za povrat njihovog novca nema. Sindikat umirovljenika Hr­vatske barem pet puta tjedno dobije upit vezan za Royal. Odgovor umirovljenicima bi voljeli dati, ali i na naše inicijative da se konačno krene u rješavanje tog problema, vlast ostaje gluha.

Hoćemo li doživjeti isplatu mirovina?

Jedna od korisnica Royalovog dokupa mirovina pisala je nekoliko puta ministru financija Zdravku Mariću, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, ali odgovori koji su stizali ni u jednom segmentu nisu odgovorili na njeno pitanje - što će biti s korisnicima Royala kojih je svake godine sve manje, kada i kako će se riješiti taj pro­blem? I s pravom se pita hoće li itko od tih 3.500 ljudi doživjeti isplatu novaca ili drža­va čeka da svi korisnici umru pa da zaključi i to poglavlje. Danas kada se kreira po­sebni zakon za spašavanje jednog privat­nog koncerna, točnije Agrokora, kada se opraštaju višemilijunski dugovi privatnim tvrtkama koje su u međuvremenu otpu­stile sve radnike, zvuči smiješna Mrsićeva tvrdnja kako „država ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je za­jedno s Maticom umirovljenika stavio „slu­čaj Royal" na popis prioritetnih tema za rad Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. S obzirom na to da je sama država poticala zaposlenike da postanu korisnici Royala, njezina je dužnost riješi­ti to pitanje, ali ne kroz mirovinski sustav, već državni proračun.

     Naime, činjenica je da država ne bi tre­bala nadoknađivati dugovanja privatnih osoba ili tvrtki, no ovo je ipak vrlo speci­fičan slučaj i treba ga pozorno razmotriti.

Ana Kuzmanić