UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

PROPALA TESTNA PRIVATIZACIJA MIROVINA

Kraljevski prevareni i zaboravljeni

 

Dokup mirovine pokazao se kao izvorni hrvatski model prevare umirovljenika, mahom iz dr­žavnih tvrtki. Gotovo 4.000 umirovljenika 2014. godine ostalo je bez uplate dokupa, a unatoč brojnim apelima građana, vlast ostaje nijema i zapravo čeka da korisnici Royala pomru i tako riješe problem

      Royal međugeneracijska solidarnost d.d. zaželio je radnicima, mahom državnih firmi, dobrodošlicu u obi­telj umirovljenika 1990. godine, u ozračju dolazećeg rata. „Promicanje kulture umi­rovljenja osnovna je misija Royal među- generacijske solidarnosti. Ona započinje zajedničkim sudjelovanjem predstavnika Royala, poslodavca i sindikata u stvara­nju klime povjerenja, pripremanju uvjeta za izlazak ljudi iz svijeta rada na dosto­janstven način i u upoznavanju radnika s posljedicama odluke o umirovljenju, a na­stavlja se doživotnom povezanošću umi­rovljenika s njegovom bivšom radnom sre­dinom zahvaljujući, između ostalog, mje­sečnim isplatama dodatka na mirovinu", stoji u misiji danas posrnule tvrtke koja je razvila„izvorno hrvatski model dokupa mirovine".

Izvorni model prevare: da ili ne?

     Dokup mirovine ili doživotna otpre­mnina, doista jest „izvorni hrvatski mo­del" pomoću kojeg su se tvrtke rješavala viška zaposlenih tako da bi novac za ot­premnine uplaćivale Royalu, koji je zatim umirovljenicima mjesečno isplaćivao otpremninu. Prema javno dostupnom popisu klijenata Royala oko 130 držav­nih tvrtki, među kojima su HEP, Hrvatska pošta, HŽ, Hrvatske šume, ali i SSSH, te brojne druge firme i organizacije koristile su takvu mogućnost jer im je cijeli iznos otpremnine bio porezno priznati trošak, a na jeftin način riješili bi problem viš­ka radnika. Romantičnu ideju o sretnim umirovljenicima čija će mizerno mala pri­manja takvim modelom biti nešto veća, uporno je gurala država koja je sve po­slodavce upućivala na Royal osiguranje, a prema riječima pojedinih radnika, katkad i uz prijetnju otkazom.

     Uplate za nešto manje od 4.000 umi­rovljenika od prosječnih 400 kuna mje­sečno stizale su sve do 2014. godine kada je stigao dopis iz Royala kako novaca za isplatu dokupljenog dijela mirovine - više nema. Ivo Bulaš, predsjednik uprave Royala, u patetičnom pismu za probleme je okrivio Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga (HANFA), praktički za negativni publicitet u javnosti, jer je još 2006. godine upozorila građane na rizičnost poslovanja s Royalom. Prema Bulašovim tvrdnjama, tada je sve krenulo nizbrdo. Konačno, HANFA je krajem 2016. godine donijela rješenje kojim se Royalu ukida dozvola za rad, uz obrazloženje kako tvrtka nije uskladila poslovanje sa Zakonom o doživotnoj otpremnini odno­sno dokupu mirovine (usvojenim 2013.), čime je praktički zapečaćena sudbina Royala. Naime, taj je zakon podrazumi­jevao i dodatnu uplatu tri milijuna kuna temeljnog kapitala, a to vlasnik Royala nije imao.

„Ne možemo intervenirati u privatnoj tvrtki"

     Iz Hrvatskog sabora, Vlade, ureda ta­dašnjeg predsjednika Josipovića, klubo­va stranaka stizala su obećanja kako će se problem Royala nekako riješiti, a čel­nik HSU-a Silvano Hrelja često istupao za saborskom govornicom tražeći rješenje radi „spašavanja ljudi".

     Danas, tri godine kasnije, 3.500 tisuće umirovljenika i dalje je bez zarađenih no­vaca, a Royal se više ne spominje od strane vladajućih. Nekadašnji ministar rada i mi­rovinskog sustava Mirando Mrsić isticao je kako bi preuzimanje isplate dokupljenih mirovina u državni proračun koštalo 330 milijuna kuna, ali bez spomena o tome da je riječ o ukupnom trošku sve do 2050. go­dine. Između ostalog, izjavio je kako „drža­va ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Uzalud umirovljenici pišu i zovu na sve strane, ali inicijative za povrat njihovog novca nema. Sindikat umirovljenika Hr­vatske barem pet puta tjedno dobije upit vezan za Royal. Odgovor umirovljenicima bi voljeli dati, ali i na naše inicijative da se konačno krene u rješavanje tog problema, vlast ostaje gluha.

Hoćemo li doživjeti isplatu mirovina?

Jedna od korisnica Royalovog dokupa mirovina pisala je nekoliko puta ministru financija Zdravku Mariću, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, ali odgovori koji su stizali ni u jednom segmentu nisu odgovorili na njeno pitanje - što će biti s korisnicima Royala kojih je svake godine sve manje, kada i kako će se riješiti taj pro­blem? I s pravom se pita hoće li itko od tih 3.500 ljudi doživjeti isplatu novaca ili drža­va čeka da svi korisnici umru pa da zaključi i to poglavlje. Danas kada se kreira po­sebni zakon za spašavanje jednog privat­nog koncerna, točnije Agrokora, kada se opraštaju višemilijunski dugovi privatnim tvrtkama koje su u međuvremenu otpu­stile sve radnike, zvuči smiješna Mrsićeva tvrdnja kako „država ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je za­jedno s Maticom umirovljenika stavio „slu­čaj Royal" na popis prioritetnih tema za rad Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. S obzirom na to da je sama država poticala zaposlenike da postanu korisnici Royala, njezina je dužnost riješi­ti to pitanje, ali ne kroz mirovinski sustav, već državni proračun.

     Naime, činjenica je da država ne bi tre­bala nadoknađivati dugovanja privatnih osoba ili tvrtki, no ovo je ipak vrlo speci­fičan slučaj i treba ga pozorno razmotriti.

Ana Kuzmanić