UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

PROPALA TESTNA PRIVATIZACIJA MIROVINA

Kraljevski prevareni i zaboravljeni

 

Dokup mirovine pokazao se kao izvorni hrvatski model prevare umirovljenika, mahom iz dr­žavnih tvrtki. Gotovo 4.000 umirovljenika 2014. godine ostalo je bez uplate dokupa, a unatoč brojnim apelima građana, vlast ostaje nijema i zapravo čeka da korisnici Royala pomru i tako riješe problem

      Royal međugeneracijska solidarnost d.d. zaželio je radnicima, mahom državnih firmi, dobrodošlicu u obi­telj umirovljenika 1990. godine, u ozračju dolazećeg rata. „Promicanje kulture umi­rovljenja osnovna je misija Royal među- generacijske solidarnosti. Ona započinje zajedničkim sudjelovanjem predstavnika Royala, poslodavca i sindikata u stvara­nju klime povjerenja, pripremanju uvjeta za izlazak ljudi iz svijeta rada na dosto­janstven način i u upoznavanju radnika s posljedicama odluke o umirovljenju, a na­stavlja se doživotnom povezanošću umi­rovljenika s njegovom bivšom radnom sre­dinom zahvaljujući, između ostalog, mje­sečnim isplatama dodatka na mirovinu", stoji u misiji danas posrnule tvrtke koja je razvila„izvorno hrvatski model dokupa mirovine".

Izvorni model prevare: da ili ne?

     Dokup mirovine ili doživotna otpre­mnina, doista jest „izvorni hrvatski mo­del" pomoću kojeg su se tvrtke rješavala viška zaposlenih tako da bi novac za ot­premnine uplaćivale Royalu, koji je zatim umirovljenicima mjesečno isplaćivao otpremninu. Prema javno dostupnom popisu klijenata Royala oko 130 držav­nih tvrtki, među kojima su HEP, Hrvatska pošta, HŽ, Hrvatske šume, ali i SSSH, te brojne druge firme i organizacije koristile su takvu mogućnost jer im je cijeli iznos otpremnine bio porezno priznati trošak, a na jeftin način riješili bi problem viš­ka radnika. Romantičnu ideju o sretnim umirovljenicima čija će mizerno mala pri­manja takvim modelom biti nešto veća, uporno je gurala država koja je sve po­slodavce upućivala na Royal osiguranje, a prema riječima pojedinih radnika, katkad i uz prijetnju otkazom.

     Uplate za nešto manje od 4.000 umi­rovljenika od prosječnih 400 kuna mje­sečno stizale su sve do 2014. godine kada je stigao dopis iz Royala kako novaca za isplatu dokupljenog dijela mirovine - više nema. Ivo Bulaš, predsjednik uprave Royala, u patetičnom pismu za probleme je okrivio Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga (HANFA), praktički za negativni publicitet u javnosti, jer je još 2006. godine upozorila građane na rizičnost poslovanja s Royalom. Prema Bulašovim tvrdnjama, tada je sve krenulo nizbrdo. Konačno, HANFA je krajem 2016. godine donijela rješenje kojim se Royalu ukida dozvola za rad, uz obrazloženje kako tvrtka nije uskladila poslovanje sa Zakonom o doživotnoj otpremnini odno­sno dokupu mirovine (usvojenim 2013.), čime je praktički zapečaćena sudbina Royala. Naime, taj je zakon podrazumi­jevao i dodatnu uplatu tri milijuna kuna temeljnog kapitala, a to vlasnik Royala nije imao.

„Ne možemo intervenirati u privatnoj tvrtki"

     Iz Hrvatskog sabora, Vlade, ureda ta­dašnjeg predsjednika Josipovića, klubo­va stranaka stizala su obećanja kako će se problem Royala nekako riješiti, a čel­nik HSU-a Silvano Hrelja često istupao za saborskom govornicom tražeći rješenje radi „spašavanja ljudi".

     Danas, tri godine kasnije, 3.500 tisuće umirovljenika i dalje je bez zarađenih no­vaca, a Royal se više ne spominje od strane vladajućih. Nekadašnji ministar rada i mi­rovinskog sustava Mirando Mrsić isticao je kako bi preuzimanje isplate dokupljenih mirovina u državni proračun koštalo 330 milijuna kuna, ali bez spomena o tome da je riječ o ukupnom trošku sve do 2050. go­dine. Između ostalog, izjavio je kako „drža­va ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Uzalud umirovljenici pišu i zovu na sve strane, ali inicijative za povrat njihovog novca nema. Sindikat umirovljenika Hr­vatske barem pet puta tjedno dobije upit vezan za Royal. Odgovor umirovljenicima bi voljeli dati, ali i na naše inicijative da se konačno krene u rješavanje tog problema, vlast ostaje gluha.

Hoćemo li doživjeti isplatu mirovina?

Jedna od korisnica Royalovog dokupa mirovina pisala je nekoliko puta ministru financija Zdravku Mariću, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, ali odgovori koji su stizali ni u jednom segmentu nisu odgovorili na njeno pitanje - što će biti s korisnicima Royala kojih je svake godine sve manje, kada i kako će se riješiti taj pro­blem? I s pravom se pita hoće li itko od tih 3.500 ljudi doživjeti isplatu novaca ili drža­va čeka da svi korisnici umru pa da zaključi i to poglavlje. Danas kada se kreira po­sebni zakon za spašavanje jednog privat­nog koncerna, točnije Agrokora, kada se opraštaju višemilijunski dugovi privatnim tvrtkama koje su u međuvremenu otpu­stile sve radnike, zvuči smiješna Mrsićeva tvrdnja kako „država ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je za­jedno s Maticom umirovljenika stavio „slu­čaj Royal" na popis prioritetnih tema za rad Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. S obzirom na to da je sama država poticala zaposlenike da postanu korisnici Royala, njezina je dužnost riješi­ti to pitanje, ali ne kroz mirovinski sustav, već državni proračun.

     Naime, činjenica je da država ne bi tre­bala nadoknađivati dugovanja privatnih osoba ili tvrtki, no ovo je ipak vrlo speci­fičan slučaj i treba ga pozorno razmotriti.

Ana Kuzmanić