UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

PROPALA TESTNA PRIVATIZACIJA MIROVINA

Kraljevski prevareni i zaboravljeni

 

Dokup mirovine pokazao se kao izvorni hrvatski model prevare umirovljenika, mahom iz dr­žavnih tvrtki. Gotovo 4.000 umirovljenika 2014. godine ostalo je bez uplate dokupa, a unatoč brojnim apelima građana, vlast ostaje nijema i zapravo čeka da korisnici Royala pomru i tako riješe problem

      Royal međugeneracijska solidarnost d.d. zaželio je radnicima, mahom državnih firmi, dobrodošlicu u obi­telj umirovljenika 1990. godine, u ozračju dolazećeg rata. „Promicanje kulture umi­rovljenja osnovna je misija Royal među- generacijske solidarnosti. Ona započinje zajedničkim sudjelovanjem predstavnika Royala, poslodavca i sindikata u stvara­nju klime povjerenja, pripremanju uvjeta za izlazak ljudi iz svijeta rada na dosto­janstven način i u upoznavanju radnika s posljedicama odluke o umirovljenju, a na­stavlja se doživotnom povezanošću umi­rovljenika s njegovom bivšom radnom sre­dinom zahvaljujući, između ostalog, mje­sečnim isplatama dodatka na mirovinu", stoji u misiji danas posrnule tvrtke koja je razvila„izvorno hrvatski model dokupa mirovine".

Izvorni model prevare: da ili ne?

     Dokup mirovine ili doživotna otpre­mnina, doista jest „izvorni hrvatski mo­del" pomoću kojeg su se tvrtke rješavala viška zaposlenih tako da bi novac za ot­premnine uplaćivale Royalu, koji je zatim umirovljenicima mjesečno isplaćivao otpremninu. Prema javno dostupnom popisu klijenata Royala oko 130 držav­nih tvrtki, među kojima su HEP, Hrvatska pošta, HŽ, Hrvatske šume, ali i SSSH, te brojne druge firme i organizacije koristile su takvu mogućnost jer im je cijeli iznos otpremnine bio porezno priznati trošak, a na jeftin način riješili bi problem viš­ka radnika. Romantičnu ideju o sretnim umirovljenicima čija će mizerno mala pri­manja takvim modelom biti nešto veća, uporno je gurala država koja je sve po­slodavce upućivala na Royal osiguranje, a prema riječima pojedinih radnika, katkad i uz prijetnju otkazom.

     Uplate za nešto manje od 4.000 umi­rovljenika od prosječnih 400 kuna mje­sečno stizale su sve do 2014. godine kada je stigao dopis iz Royala kako novaca za isplatu dokupljenog dijela mirovine - više nema. Ivo Bulaš, predsjednik uprave Royala, u patetičnom pismu za probleme je okrivio Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga (HANFA), praktički za negativni publicitet u javnosti, jer je još 2006. godine upozorila građane na rizičnost poslovanja s Royalom. Prema Bulašovim tvrdnjama, tada je sve krenulo nizbrdo. Konačno, HANFA je krajem 2016. godine donijela rješenje kojim se Royalu ukida dozvola za rad, uz obrazloženje kako tvrtka nije uskladila poslovanje sa Zakonom o doživotnoj otpremnini odno­sno dokupu mirovine (usvojenim 2013.), čime je praktički zapečaćena sudbina Royala. Naime, taj je zakon podrazumi­jevao i dodatnu uplatu tri milijuna kuna temeljnog kapitala, a to vlasnik Royala nije imao.

„Ne možemo intervenirati u privatnoj tvrtki"

     Iz Hrvatskog sabora, Vlade, ureda ta­dašnjeg predsjednika Josipovića, klubo­va stranaka stizala su obećanja kako će se problem Royala nekako riješiti, a čel­nik HSU-a Silvano Hrelja često istupao za saborskom govornicom tražeći rješenje radi „spašavanja ljudi".

     Danas, tri godine kasnije, 3.500 tisuće umirovljenika i dalje je bez zarađenih no­vaca, a Royal se više ne spominje od strane vladajućih. Nekadašnji ministar rada i mi­rovinskog sustava Mirando Mrsić isticao je kako bi preuzimanje isplate dokupljenih mirovina u državni proračun koštalo 330 milijuna kuna, ali bez spomena o tome da je riječ o ukupnom trošku sve do 2050. go­dine. Između ostalog, izjavio je kako „drža­va ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Uzalud umirovljenici pišu i zovu na sve strane, ali inicijative za povrat njihovog novca nema. Sindikat umirovljenika Hr­vatske barem pet puta tjedno dobije upit vezan za Royal. Odgovor umirovljenicima bi voljeli dati, ali i na naše inicijative da se konačno krene u rješavanje tog problema, vlast ostaje gluha.

Hoćemo li doživjeti isplatu mirovina?

Jedna od korisnica Royalovog dokupa mirovina pisala je nekoliko puta ministru financija Zdravku Mariću, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, ali odgovori koji su stizali ni u jednom segmentu nisu odgovorili na njeno pitanje - što će biti s korisnicima Royala kojih je svake godine sve manje, kada i kako će se riješiti taj pro­blem? I s pravom se pita hoće li itko od tih 3.500 ljudi doživjeti isplatu novaca ili drža­va čeka da svi korisnici umru pa da zaključi i to poglavlje. Danas kada se kreira po­sebni zakon za spašavanje jednog privat­nog koncerna, točnije Agrokora, kada se opraštaju višemilijunski dugovi privatnim tvrtkama koje su u međuvremenu otpu­stile sve radnike, zvuči smiješna Mrsićeva tvrdnja kako „država ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je za­jedno s Maticom umirovljenika stavio „slu­čaj Royal" na popis prioritetnih tema za rad Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. S obzirom na to da je sama država poticala zaposlenike da postanu korisnici Royala, njezina je dužnost riješi­ti to pitanje, ali ne kroz mirovinski sustav, već državni proračun.

     Naime, činjenica je da država ne bi tre­bala nadoknađivati dugovanja privatnih osoba ili tvrtki, no ovo je ipak vrlo speci­fičan slučaj i treba ga pozorno razmotriti.

Ana Kuzmanić