UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Z A Š T O   T R E B A REFORMIRATI DRUGI MIROVINSKI STUP?

Jer ima staklene noge

Bili smo naivni i

prisilj eni prihvatiti taj model jer smo imali veliki javni dug. Ovdje nije riječ o ekonomiji, vec ideologiji koja je izvedena iz ortodoksne neoliberalne paradigme glo- baliziranog svijeta

     Mediji o drugom mirovinskom stupu ne pišu, a ako pišu onda pogoduju tržištu kapitala koje je u Hrvatskoj krahiralo. Mo

ramo ja­sno reći kako je drugi stup neodrživ i kako ni jedna zemlja, osim Hrvatske, nije privatizirala dio mirovinskog su­stava da bi se razvilo nestabilno tržište kapitala", upozorio je prof.dr.sc. Gojko Bežovan s Katedre za socijalnu politiku pri zagrebačkom Pravnom fakultetu.

     Održivost drugog mirovinskog stu­pa bila je tema okruglog stola koji su organizirale Stranka umirovljenika i Zagrebačka stranka umirovljenika 28. ožujka, a sudjelovale su „za" i „protiv" strane, koje su pokušale u dugotrajnoj raspravi doći do zaključka što napravi­ti sa sadašnjim mirovinskim sustavom i ponuditi dio rješenja da ne dođe do potpunog kolapsa.

Prvi i drugi mirovinski stup - alternative ili dopune?

     Doc.dr.sc. Ivana Vukorepa s Prav­nog fakulteta u Zagrebu objašnjavala je u svom izlaganju prednosti i ne­dostatke drugog mirovinskog stupa u hrvatskom kontekstu. Vukorepa je naglasila, s čime su se i ostali sudioni­ci složili, kako je mirovinskom sustavu potrebna stabilnost i održivost jer je riječ o dugoročnom sustavu koji se ne može mijenjati svakih nekoliko godi­na. Ona smatra kako prvi i drugi miro­vinski stupovi nisu alternativa, već da drugi stup pridonosi stabilnosti prvog.

     Kao glavnu kritiku prvom stupu, temeljenom na međugeneracijskoj solidarnosti, istaknula je kako više od 50 posto umirovljenika prima veću imovinu od zarađene putem obitelj­ske mirovine, invalidske ili posebnih mirovina za sudionike Domovinskog rata ili NOB-a.

     „Često se krivi demografija za loše stanje, ali je krivo loše upravljanje su­stavom što je u konačnici dovelo do povećanog broja umirovljenika jer se stimuliralo rano umirovljenje. Stranke na vlasti niz godina već rade ad hoc mjere što je problem kod ovakvog sustava", kazala je Vukorepa. Iako je u korist drugog stupa nabrojala ne­koliko prednosti, naglasila je kako se u okviru drugog stupa pri ulaganju previše ulaže u državne dionice, ali i da su jamstva neučinkovita. Rješenja za održivost trenutnog modela s dva stupa vidi u ukidanju „prisilnog" umi­rovljenja, izjednačavanju doprinosa za sve oblike rada, što bi bile neke kratko­ročne mjere, dok kao dugotrajne mjere vidi u produženju dobi za odlazak u mirovinu, većoj štednji, smanjenju stope doprinosa, jer kaže Vukorepa, sadašnjom politikom se šalje poruka da se ne isplati raditi.

     Na sličnom tragu je i ekonomski analitičar mr.sc. Velimir Šonje koji sma­tra pak kako mirovinske doprinose treba povećati te kako demografija igra itekako bitnu ulogu u budućnosti mirovinskog sustava. Kao i Vukorepa, Šonje smatra kako je nužno ljude edu­cirati da štede kako bi se održao su­stav. Rekao je kako su zemlje, koje su ukinule drugi mirovinski stup, učinile to u trenutku najveće financijske kri­ze.   Spomenuo je primjer Poljske koja je u svoj Ustav uvela da javni dug ne smije preći 65 posto BDP-a, čime su odredili da će druge državne resurse usmjeriti u mirovinski sustav. Šonjin najveći strah je da će se odustajanjem od dugog stupa oštetiti buduće gene­racije koje će sve više morati izdvajati za prvi stup, umjesto za kapitaliziranu

štednju. „Adekvatnost mirovina ovisi o stopi prinosa, treba povećati doprino­se ili  priskrbiti sredstva iz drugih resur­sa države", njegov je zaključak.

     Bežovan je podsjetio kako je Svjet­ska banka zapravo natjerala dio post- komunističkih zemalja da uvedu dru­gi stup koji se pokazao štetnim. Kao pozitivni primjer zemlje koja se tome nije pokorila je Češka, a danas, kaže Bežovan, većina zemalja kojima je i na­metnut, ukinula je drugi stup (Poljska, Slovačka, Mađarska...).

     „Stalno se bruji o dioničkom por­tfelju mirovinskih fondova i kako oni dobro raspolažu novcem osiguranika, ali nitko ne piše kolika je njihova pro­vizija. Ona je 7,6 posto, a taj iznos nitko ne može nadoknaditi, što daje povod za veliku zabrinutost. Pa nas nitko nije ni pitao želimo li ući u taj sustav", pole­mizirao je Bežovan.

kada se uvodio koncept mirovinskog sustava po zamisli Svjetske banke i MMF, Škember je bio pomoćnik rav­natelja HZMO-a. Kako je rekao, tada se sve činilo logično i jednostavno, točnije da će drugi mirovinski stup ri­ješiti krizu i dovesti do povećanih sto­pa gospodarskog rasta od čega će svi imati koristi.

     „Danas uviđam koliko je to kom­pleksni sustav, a da su u drugom stu­pu kolektivni i individualni rizici toliki da može doći do smanjenja gospodar­skog rasta. Bili smo naivni tada, i prisi­ljeni prihvatiti taj model jer smo imali veliki javni dug. Ovdje nije riječ o eko­nomiji, već ideologiji koja je izvedena iz ortodoksne neoliberalne paradigme globaliziranog svijeta, a dokaz je Čile", gotovo pokajnički je rekao Škember. Jasno je istaknuo da kako god financi­rali mirovinski sustav, uvijek od ostva­renog dohotka aktivnih radnika treba financirati umirovljenike.

     U raspravi je sudjelovala i pred­sjednica SUH-a Jasna A. Petrović, po­zivajući na transformaciju drugog stupa iz obvezatnog u dobrovoljni, te upozoravajući kako je ovakav mo­del privatizirane mirovinske štednje dio problema, a ne rješenja održivosti mirovinskog sustava. Mirovinske fon­dove kojima upravljaju banke zapravo kamatare državu, naglasila je.

     Iako suprotstavljenih mišljenja, go­vornici su se složili kako je potrebno promisliti o nekoj novoj filozofiji na kojoj se može reformirati mirovinski sustav da bude održiv te da se stopa gospodarskog rasta ne može pripisi­vati mirovinskom sustavu, već se treba postizati drugim mjerama.

     O drugom mirovinskom stupu još dugo će se polemizirati, ali važno je da se konačno osvijesti kako temelj miro­vinskog sustava mora biti solidarnost, što je u konačnici ugrađeno i u temelje ove države. Odustane li se od tog mo­dela, odustali smo i od zadnjeg kame­na temeljca socijalne države.

Ana Kuzmanić