UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Hoće li Agrokor „nagristi" mirovinske fondove?

Pad dionica mogao bi izazvati slabljenje, pa i gubitke mirovinskih fondova. Tko će odgo­varati?

 

     Kakve veze ima Agrokor s ob­veznim mirovinskim fondovi­ma? Ima, jer se većina dopri­nosa za drugi mirovinski stup ula­že u hrvatske državne obveznice, nešto manje u hrvatske dionice, a najmanje u inozemne. Među­tim, svakom „štediši" u drugom stupu treba biti jasno da u slučaju lošeg poslovanja ili propasti mi­rovinskog fonda, država ne daje nikakvo jamstvo, već se članovi namiruju iz temeljnog kapitala i jamstvenog pologa obveznog mi­rovinskog društva. A to znači, ako propadne fond, propala je i miro­vina, jer, naglasimo to opet, riječ je o (prinudnoj) privatnoj štednji za starost, kojom, bez ikakvog prava na utjecaj ili odlučivanje, odlučuju četiri (inozemne) banke.

     Te banke za svoj posao investi­ranja i obrtanja vašeg novca dobi­vaju visoku naknadu i različite bo­nuse, a država ima visok tranzicij­ski trošak od 1,7 posto BDP-a go­dišnje. Na stranu to što se takvim troškom produbljuje prekomjerni deficit, već hajdemo se upitati je­smo li ikada čuli u javnosti da su vaši mirovinski fondovi izgubili zbog pogrešnih ulaganja?

Iskustvo kaže, iako se o tome zapravo ne smije pisati u javnosti, da čak i kad ulažu u domaće dio­nice, najčešće je to radi pokrivanja gubitaka vlastitih portfelja pojedi­ne banke. U Hrvatskoj je poznato desetak takvih primjera (npr. Ma­gma, IGH, Ingra, Nexe, Luka Plo­če, Centar banka, Credo banka), a dobar dio tih firmi je imao ozbiljne gubitke ili čak doživio stečaj.

     Mirovinski fondovi su 2015., primjerice, uložili 300 milijuna kuna u 20 posto dionica Končara, i to u sekundu, telefonski, bez analize, kako je javno istupio eko­nomski stručnjak, a današnji mini­star državne imovine Goran Marić. Postavio je ovakva pitanja: „Pitam se tko je dogovorio cijenu? Tko je dogovorio uvjete? Tko je dogovorio kupca? S kim se dogovarala ta tran­sakcija? Na burzi? Kako je moguće, ako je na burzi, da onda četiri miro­vinska fonda kupe baš podjedna­ko po istoj cijeni isti paket? Pa baš me zanima tko je dogovarao takve transakcije i zbog čega. I je l' se mo­glo dobiti možda umjesto 300 mili­juna 500 milijuna kuna? Je. Možda se moglo za 30 dana dobiti i više?", rekao je tadašnji HDZ-ov zastu­pnik Goran Marić i nije dobio javni odgovor.

     Danas se zna da su četiri miro­vinska fonda vlasnici 25,4 posto dionica Leda, koje su ovih dana na Zagrebačkoj burzi pale i do petna­estak posto. Osim Agrokora, dru­gi većinski vlasnik Leda su razne banke, pa je iz svega jasno da mi­rovinski fondovi gube. Što su radili njihovi analitički odjeli?

     O mogućem pucanju Agrokora javnost nagađa godinama, a već mjesecima o tome govore i bla­gajnice u Konzumu. Iako bi svaki ozbiljan investitor prije kupnje di­onica neke kompanije pokrenuo sve mehanizme provjere, naši mi- rovinci naučili su živjeti lagodan život uz kamatarenje države. Pet milijardi kuna godišnje dobiju od države (5 posto mirovinskih dopri­nosa), pa onda taj isti iznos posu­de natrag državi uz kamatu od 5 do 6 posto.

     Priča se preokrenula. Agrokor će u nekom obliku preživjeti. I fir­me koje ga čine. Međutim, u cijeloj priči glasno treba postaviti pitanje - zašto i koliko su do sada izgubili bankari iz mirovinskih fondova, i koliko će zbog toga biti manje mi­rovine štedišama?

Jasna A. Petrović