UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Hoće li Agrokor „nagristi" mirovinske fondove?

Pad dionica mogao bi izazvati slabljenje, pa i gubitke mirovinskih fondova. Tko će odgo­varati?

 

     Kakve veze ima Agrokor s ob­veznim mirovinskim fondovi­ma? Ima, jer se većina dopri­nosa za drugi mirovinski stup ula­že u hrvatske državne obveznice, nešto manje u hrvatske dionice, a najmanje u inozemne. Među­tim, svakom „štediši" u drugom stupu treba biti jasno da u slučaju lošeg poslovanja ili propasti mi­rovinskog fonda, država ne daje nikakvo jamstvo, već se članovi namiruju iz temeljnog kapitala i jamstvenog pologa obveznog mi­rovinskog društva. A to znači, ako propadne fond, propala je i miro­vina, jer, naglasimo to opet, riječ je o (prinudnoj) privatnoj štednji za starost, kojom, bez ikakvog prava na utjecaj ili odlučivanje, odlučuju četiri (inozemne) banke.

     Te banke za svoj posao investi­ranja i obrtanja vašeg novca dobi­vaju visoku naknadu i različite bo­nuse, a država ima visok tranzicij­ski trošak od 1,7 posto BDP-a go­dišnje. Na stranu to što se takvim troškom produbljuje prekomjerni deficit, već hajdemo se upitati je­smo li ikada čuli u javnosti da su vaši mirovinski fondovi izgubili zbog pogrešnih ulaganja?

Iskustvo kaže, iako se o tome zapravo ne smije pisati u javnosti, da čak i kad ulažu u domaće dio­nice, najčešće je to radi pokrivanja gubitaka vlastitih portfelja pojedi­ne banke. U Hrvatskoj je poznato desetak takvih primjera (npr. Ma­gma, IGH, Ingra, Nexe, Luka Plo­če, Centar banka, Credo banka), a dobar dio tih firmi je imao ozbiljne gubitke ili čak doživio stečaj.

     Mirovinski fondovi su 2015., primjerice, uložili 300 milijuna kuna u 20 posto dionica Končara, i to u sekundu, telefonski, bez analize, kako je javno istupio eko­nomski stručnjak, a današnji mini­star državne imovine Goran Marić. Postavio je ovakva pitanja: „Pitam se tko je dogovorio cijenu? Tko je dogovorio uvjete? Tko je dogovorio kupca? S kim se dogovarala ta tran­sakcija? Na burzi? Kako je moguće, ako je na burzi, da onda četiri miro­vinska fonda kupe baš podjedna­ko po istoj cijeni isti paket? Pa baš me zanima tko je dogovarao takve transakcije i zbog čega. I je l' se mo­glo dobiti možda umjesto 300 mili­juna 500 milijuna kuna? Je. Možda se moglo za 30 dana dobiti i više?", rekao je tadašnji HDZ-ov zastu­pnik Goran Marić i nije dobio javni odgovor.

     Danas se zna da su četiri miro­vinska fonda vlasnici 25,4 posto dionica Leda, koje su ovih dana na Zagrebačkoj burzi pale i do petna­estak posto. Osim Agrokora, dru­gi većinski vlasnik Leda su razne banke, pa je iz svega jasno da mi­rovinski fondovi gube. Što su radili njihovi analitički odjeli?

     O mogućem pucanju Agrokora javnost nagađa godinama, a već mjesecima o tome govore i bla­gajnice u Konzumu. Iako bi svaki ozbiljan investitor prije kupnje di­onica neke kompanije pokrenuo sve mehanizme provjere, naši mi- rovinci naučili su živjeti lagodan život uz kamatarenje države. Pet milijardi kuna godišnje dobiju od države (5 posto mirovinskih dopri­nosa), pa onda taj isti iznos posu­de natrag državi uz kamatu od 5 do 6 posto.

     Priča se preokrenula. Agrokor će u nekom obliku preživjeti. I fir­me koje ga čine. Međutim, u cijeloj priči glasno treba postaviti pitanje - zašto i koliko su do sada izgubili bankari iz mirovinskih fondova, i koliko će zbog toga biti manje mi­rovine štedišama?

Jasna A. Petrović