UVODNA RIJEČ

Vladajući, zašto ignorirate umirovljenike?

Piše: Jasna A. Petrović

     Počela je neslužbena kampanja za izbore za Pred­sjednika Republike Hrvatske. Sve su brojnije izja­ve aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića u kojima se spominje problematika različitih slojeva društva. No, ono što je vidljivo iz svih tih poruka jest da se ni u jednom od pre- dizbornih obećanja ne spominju oni najugroženiji - umirovljenici.

     Neshvatljivo je da čelni ljudi države ignoriraju više od 1.240.000 umirovljenika, kao i činjenicu da više od polovice umirovljenika, njih 58 posto, živi ispod hrvat­ske linije siromaštva, koja za ovu godinu za samca iznosi 2.496,5 kuna.

Relativna vrijednost mirovina (udjel prosječne bruto mirovine u bruto plaći) iznosi 27,7 posto te je, uz irsku mirovinu, najniža u zemljama Europske unije, što je do­velo do toga da je svaki treći građanin stariji od 65 go­dina potonuo u zonu siromaštva te svaki drugi samac.

     Gospodo i gospođe, čak 98 posto svih umirovljeni­ka ima mirovine niže od prosječne plaće! Nije li tragična takva budućnost umirovljenika koju nudite današnjim siromašnim radnicima?

Položaj onih koji su izgradili svoju zemlju vlastitim rukama i znanjem, da bi bili „namireni" dva puta godiš­nje s mizernim usklađivanjem mirovina, koje im pojedu besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje i povećani troškovi života, doista je ponižavajući.

     Nebriga vladajućih za umirovljenike i starije osobe dovela je do opće društvene marginalizacije starijih oso­ba, a kao što vidimo prema izjavama političke vrhuške, nema naznaka da bi se netko potrudio makar ih spome­nuti. O njima se šuti. Koga briga za 20 posto odbačenih starica i staraca?!

     Glavne teme o kojima predsjednica i premijer pričaju u javnosti uglavnom se svode na probleme iseljavanja mladih, slaba demografska kretanja, odnosa sa Srbijom i međunacionalnim ispadima, no nigdje nema ničeg o problemima umirovljenika koji jedva spajaju kraj s kra­jem, poniženi su i podcijenjeni, kopajući po kontejneri­ma i hraneći se po javnim kuhinjama.

     Gospodo, operite uši, jer jednog ćete se dana probu­diti u zemlji iz koje su mladi iselili, a stari pomrli od gladi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Hoće li Agrokor „nagristi" mirovinske fondove?

Pad dionica mogao bi izazvati slabljenje, pa i gubitke mirovinskih fondova. Tko će odgo­varati?

 

     Kakve veze ima Agrokor s ob­veznim mirovinskim fondovi­ma? Ima, jer se većina dopri­nosa za drugi mirovinski stup ula­že u hrvatske državne obveznice, nešto manje u hrvatske dionice, a najmanje u inozemne. Među­tim, svakom „štediši" u drugom stupu treba biti jasno da u slučaju lošeg poslovanja ili propasti mi­rovinskog fonda, država ne daje nikakvo jamstvo, već se članovi namiruju iz temeljnog kapitala i jamstvenog pologa obveznog mi­rovinskog društva. A to znači, ako propadne fond, propala je i miro­vina, jer, naglasimo to opet, riječ je o (prinudnoj) privatnoj štednji za starost, kojom, bez ikakvog prava na utjecaj ili odlučivanje, odlučuju četiri (inozemne) banke.

     Te banke za svoj posao investi­ranja i obrtanja vašeg novca dobi­vaju visoku naknadu i različite bo­nuse, a država ima visok tranzicij­ski trošak od 1,7 posto BDP-a go­dišnje. Na stranu to što se takvim troškom produbljuje prekomjerni deficit, već hajdemo se upitati je­smo li ikada čuli u javnosti da su vaši mirovinski fondovi izgubili zbog pogrešnih ulaganja?

Iskustvo kaže, iako se o tome zapravo ne smije pisati u javnosti, da čak i kad ulažu u domaće dio­nice, najčešće je to radi pokrivanja gubitaka vlastitih portfelja pojedi­ne banke. U Hrvatskoj je poznato desetak takvih primjera (npr. Ma­gma, IGH, Ingra, Nexe, Luka Plo­če, Centar banka, Credo banka), a dobar dio tih firmi je imao ozbiljne gubitke ili čak doživio stečaj.

     Mirovinski fondovi su 2015., primjerice, uložili 300 milijuna kuna u 20 posto dionica Končara, i to u sekundu, telefonski, bez analize, kako je javno istupio eko­nomski stručnjak, a današnji mini­star državne imovine Goran Marić. Postavio je ovakva pitanja: „Pitam se tko je dogovorio cijenu? Tko je dogovorio uvjete? Tko je dogovorio kupca? S kim se dogovarala ta tran­sakcija? Na burzi? Kako je moguće, ako je na burzi, da onda četiri miro­vinska fonda kupe baš podjedna­ko po istoj cijeni isti paket? Pa baš me zanima tko je dogovarao takve transakcije i zbog čega. I je l' se mo­glo dobiti možda umjesto 300 mili­juna 500 milijuna kuna? Je. Možda se moglo za 30 dana dobiti i više?", rekao je tadašnji HDZ-ov zastu­pnik Goran Marić i nije dobio javni odgovor.

     Danas se zna da su četiri miro­vinska fonda vlasnici 25,4 posto dionica Leda, koje su ovih dana na Zagrebačkoj burzi pale i do petna­estak posto. Osim Agrokora, dru­gi većinski vlasnik Leda su razne banke, pa je iz svega jasno da mi­rovinski fondovi gube. Što su radili njihovi analitički odjeli?

     O mogućem pucanju Agrokora javnost nagađa godinama, a već mjesecima o tome govore i bla­gajnice u Konzumu. Iako bi svaki ozbiljan investitor prije kupnje di­onica neke kompanije pokrenuo sve mehanizme provjere, naši mi- rovinci naučili su živjeti lagodan život uz kamatarenje države. Pet milijardi kuna godišnje dobiju od države (5 posto mirovinskih dopri­nosa), pa onda taj isti iznos posu­de natrag državi uz kamatu od 5 do 6 posto.

     Priča se preokrenula. Agrokor će u nekom obliku preživjeti. I fir­me koje ga čine. Međutim, u cijeloj priči glasno treba postaviti pitanje - zašto i koliko su do sada izgubili bankari iz mirovinskih fondova, i koliko će zbog toga biti manje mi­rovine štedišama?

Jasna A. Petrović