UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KONAČNO ODGOVOR OD MINISTARSTVA PRAVOSUĐA

Promjene ugovora o uzdržavanju?

     Na višestruko ponavljane inicijative i prijedloge SUH-a za izmjenu Zakona o obveznim odnosima, državna tajnica Sanja Mišević je odgovorila kako se će „s posebnom pozor­nošću razmotriti odredbe kojima je uređen ugovor o doži­votnom i dosmrtnom uzdržavanju, te prijedlozi SUH-a za izmjenu i dopunu tih odredbi". Brojne žrtve postojećeg za­kona čekaju zaštitu od predatora koji im otimaju imovinu i zdravlje.

     SUH još od 2012. neprekidno vodi kampanju za izmjenu Zakona o obveznim odnosima u dijelu koji regulira ugovore o uzdržavanju, tražeći da se institut ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ukine, a ugovor o doživotnom uzdržavanju de­taljno normira. Inicijativa kod prethodnog ministra pravosu­đa nije naišla na podršku, a ni žrtve na empatiju, već je sti­gao odgovor kako svatko ima pravo potpisati svaki ugovor, ako mu nije oduzeta poslovna sposobnost. Tako su žrtve u očima prošlog ministarstva postaje i - krivci, a država se odrekla obveze zaštite ugroženih i ranjivih.

     Obnovljenu inicijativu SUH-a s detaljnim prijedlozima iz­mjena uputili smo ministru Šprlji 3. siječnja 2017., a kopiju inicijative i ministrici demografije i socijalne politike Murga- nić, koja ju je podržala. Konačno eto i pozitivnijeg odgovora iz Ministarstva pravosuđa, koji pruža nadu u rješenje.