UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Plenkoviću, ocitujte se o starijim vozačima!

 

     Dana 16. ožujka 2017. čelni­ci Sindikata umirovljenika i Matice umirovljenika poslali su premijeru Plenkoviću pismo u kojem ga podsjećaju kako su mu se prilikom potpisivanja Sporazu­ma o osnivanju Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe (1. veljače 2017.), obratili s posebnom zamolbom da zaustavi pokušaje ponovnog uvođenja obaveznog zdravstvenog pregleda za vozače starije od 65 godina prilikom pro­duženja vozačke dozvole, jer je to suprotno europskoj praksi, neute­meljeno u prometnim statistikama MUP-a te novi financijski teret za ionako osiromašene starije osobe.

     Podrazumijevalo se da će premi­jer tom pitanju posvetiti pozornost, utoliko više što je o provedeno internetsko javno savjetovanje, u ko­jem su Matica i Sindikat umirovlje­nika sudjelovali svojim primjedba­ma i prijedlozima, ali ništa od toga nije uvaženo, niti su bili uključene u konzultacije kao legitimni pred­stavnici starije populacije.

     Umjesto odgovora premijera, 28. ožujka stigao je odgovor Mi­nistarstva zdravstva s potpisom ministra Kujundžića osobno u ko­jem objašnjava kako se za takve izmjene zalažu Hrvatska liječnička komora, Hrvatski liječnički zbor te Hrvatsko društvo za medicinu rada. Ministarstvo obrazlaže kako „kod osoba starijih od 65 godina može doći do bitnih promjena u zdravstvenom statusu, koje utječu na sigurno upravljanje vozilom". Na činjenicu da je Zakon već predvidio da izabrani doktor obiteljske medi­cine ima obvezu izvijestiti policij­sku postaju o promjeni zdravstve­nog stanja nespojivog sa sigurnim upravljanjem vozilom, Ministar­stvo paradoksalno tvrdi kako se „u svakodnevnom životu susrećemo s činjenicom da određeni broj osi- guranika nema izabranog doktora obiteljske medicine". Šokantno da resorno ministarstvo iznosi takvu tvrdnju. I umjesto da se pozove osiguranike koji nemaju „svog dok­tora" da to učine, oni bi promijenili cijeli zakon. Zašto i u čiju korist?

     SUH i MUH su stoga 30. ožujka uputili otvoreno pismo premijeru Plenkoviću u ime 300.000 svojih članova, među kojima je velik broj onih koji bi bili pogođeni štetnim i nepotrebnim uvođenjem obve­znog liječničkog pregleda prilikom produženja vozačke dozvole. Javno je zamoljen da zaustavi inicijativu liječničkog lobija kojom bi se više od 250.000 vozača starijih od 65 godina ucijenilo plaćanjem zdrav­stvenih pregleda za produženje vozačke dozvole, iako je u većini europskih zemalja ta dobna grani­ca postavljena iznad 70 godina, a eventualne potvrde besplatno iz­daju liječnici obiteljske medicine.

     Umirovljeničke udruge naglasile su kako bi se zbog galopirajućeg siromaštva starijih (55 posto miro­vina je ispod linije siromaštva), mo­glo dogoditi da najmanje trećina starijih vozača neće moći produžiti vozačke dozvole, što će u konačnici smanjiti njihovu mobilnost te dove­sti do povećanja socijalne isključenosti.

     Liječnik obiteljske medicine je­dini je koji doista poznaje pacijenta, njegove dijagnoze i terapije, dok liječnici medicine rada štancaju po­tvrde samo za uplatu od 400 kuna, nemajući uvida u stvarno zdravstve­no stanje pacijenta. Zašto pregledi za produljenje vozačke dozvole ne mogu jednostavno ostati u domeni liječnika opće prakse, sukladno za­padnoeuropskim praksama? Čemu još jedan namet na stare?

     Na ovo javno pismo premijeru svoje potpise su stavili predsjednik MUH-a Josip Kovačić i predsjed­nica SUH-a Jasna A. Petrović. No, odgovora koji bi zadovoljio više od 250.000 vozača starijih od 65 godi­na - nema.