UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Gospodarstvo: Izvest ćemo umirovljenike na ceste

Deutsche Welle: Siniša Bogdanović

 

     Iako se o umirovljenicima priča kao o socijalnoj bombi, riječ je o vrlo krotkoj društvenoj skupini koja plaća greške svih hrvatskih vlada. Za razliku od grčkih vršnjaka, ne izlaze na ulice i ne prevrću policijska vozila.

     Kako žive i zašto su hrvatski umirovljenici politički umrtvljeni, pitali smo predsjednicu Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasnu A. Petrović. Naša sugovornica je najprepoznatljivije nestranačko lice koje govori u ime starijih generacija. Sindikat umirovljenika je dobrovoljna, nestranačka, humanitarna interesna udruga civilnog društva, koja se sindikalnim oblicima djelovanja bori za ostvarenje socijalnih, ekonomskih i građanskih prava starijih osoba još od 1992. godine.

DW: Koliko Hrvatska danas broji umirovljenika i kako biste ocijenili njihov socijalni status? Naime, često se govori o siromaštvu starijih osoba, no rijetko se bune. Siromašni su, ali su spremni trpjeti?

Jasna A. Petrović: Prema Zakonu o mirovinskom osiguranju imamo 1,24 milijuna umirovljenika. No moram spomenuti i one koji dobivaju mirovine prema međudržavnim sporazumima, jer su u bivšoj državi radili za tvrtke iz Srbije, Makedonije… a da se nisu maknuli iz Hrvatske. Te su mirovine jako niske. Njih ne vole stavljati u prosjek jer bi se tada vidjela stvarna bijeda. Stari trpe, ne ruše vladu, to je kulturološki obrazac. No u novije vrijeme vlada osjećaj poniženja. Kad izgubite kontrolu nad vlastitim životom nema mjesta ni za nadu, ni za strah, dolazi jedna vrsta suhe depresije. Ona isključuje ljude. To je odgovor zašto jedna velika masa ljudi dopušta da ih se tlači.

Može li se to promijeniti?

Možda nas Vlada nije dobro procijenila. Komuniciramo brojnim kanalima s umirovljenicima i osjećamo da dolazi trenutak doticanja dna. Kada nemate izlaza, morate biti hrabri. Mislim da se stariji ljudi pokreću. Ako ih Vlada neće uzeti zaozbiljno, bit će spremni za više od podizanja ruke na sebe. Imamo 19% starijih od 65 godina, ali među samoubojicama čine udio od 41%. To raste. U jednom ćemo ih trenutku izvesti na ceste.

Prosječna mirovina je 2.255 kuna. Što se za te novce može dobiti?

Ako ste umirovljenik, prvo vam se skida ovrha. Kad poplaćate dopunsko zdravstveno osiguranje, idu režije. Hrana je zadnja, a odjeća nije nigdje. Skupljaju hranu po tržnicama nakon zatvaranja, a neki, nažalost, i iz kanti za smeće. Više nema višegeneracijske obitelji koja bi brinula o starima. To treba preuzeti država. Ne možete čak dobiti ni nadoknadu za smještaj u domu, a da prije ne tužite vlastite potomke koji moraju dokazati da vas ne mogu uzdržavati. To se mora zaustaviti.

No barem je zdravstveni sustav besplatan i dostupan.

To je jedino što valja u Hrvatskoj. Zdravstvo je još uvijek humano i socijalno dostupno. I što se onda dogodi? Prije nekoliko dana slušate predsjednika Hrvatske udruge banaka koji kaže da se ide s privatizacijom zdravstva. Pazite, to ne kaže ministar zdravstva, već bankar! Prestrašno je u kojoj mjeri banke definiraju viziju sustava. To se ne bi smjelo dopustiti u zemlji koja funkcionira, pogotovo ne bez analiza koje bi pokazale kako bi to naštetilo ranjivim populacijama.

Redovna usklađivanja mirovina izazivaju podsmijeh u javnosti. Riječ je o povišicama od petnaestak kuna za koje se može kupiti, recimo, dvije litre mlijeka.

To je Frenkenstein model bivšeg ministra Mrsića. Prije smo se bunili protiv takozvane švicarske formule za koju smo dokazali da proizvodi realni pad mirovine od 1% godišnje. Ovo što je stvorio Mrsić stvara 1,5% realnog pada godišnje. U startu idete prema dnu. Usklađivanje danas znači 10 kuna za one do 2.000 kuna mirovine i 15 kuna za one iznad te svote. Sad će se javiti političari i reći da smo dobili novce s kojima možemo platiti povećanje cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja.

Državno dopunsko zdravstveno osiguranje je važno?

Da, ono mora ostati. Kad se probate osigurati kao osoba starija od 60 godina odbiju vas u privatnim kućama ili traže 250 kuna mjesečno. A u državnom osiguranju je to 70 kuna i funkcioniraju s tim. U Sloveniji svi oni koji ne žele osiguravati starije osobe, moraju uplaćivati određeni postotak u solidarnu riznicu.

S Plenkovićem izgubili nadu

Sve su dosadašnje vlade govorile o reformama poreznog sustava, no što je Plenkovićeva vlada donijela umirovljenicima?

Sve najgore. Tu smo definitivno izgubili nadu. U predizbornoj kampanji smo probali povjerovati da će se donijeti socijalna mirovina, da će se popraviti porezne okolnosti. Ali sve je pogoršano. U maniri Superhika uzeli su siromašnima i dali bogatima. Podigli su mirovine iznad 6.200 kuna. I to od 6 kuna pa do više od 3.200 kuna koliko iznosi povišica bivšeg predsjednika Mesića i udovice prvog predsjednika Tuđmana. Njima će se i kroz iduće tri godine vraćati onih 10% koje je Milanovićeva vlada oduzela i stvorila uštedu od 330 milijuna kuna godišnje koje je mogla usmjeriti u socijalne politike.

Ali u HDZ-u kažu da se onima s malim mirovinama ne može vratiti porez koji nisu nikada ni plaćali.

To se onda ne zove cjelovita reforma. To je neozbiljno jer će bogatijima dati puno više, a da pri tome paralelno nisi proizveo socijalne amortizere. Trebali su promijeniti načine izračuna usklađivanja i uvesti socijalnu mirovinu. Suludo je ići u reformu, a da nisi osigurao ništa od amortizera i pomogao siromašnima. To je stvorilo veliko nepovjerenje prema vladi. Uz to su se nerijetko davale izjave kako umirovljenika ima previše. Tko nas je umirovio?

Stariji i pametniji mi kažu da mirovine neće biti kada ja budem za umirovljenje. Koliko je održiv mirovinski sustav?

Temelj je prvi javni državni mirovinski stup. Može, kao u nekim zemljama, biti postavljen samo iz proračuna uz drugi mirovinski stup koji valorizira uplaćene doprinose i vrstu rada. Možete imati i dodatna osiguranja, štednje… No krajem devedesetih se zagovaralo provođenje apsolutne privatizacije, kao u Čileu čiji se sustav raspao. Na kraju je prihvaćen argentinski model. Ušli smo u laboratorij za pokuse casino ekonomije. Tko preživi, pričat će. Da, možda nećete imati mirovinu, jer štedite u drugom stupu. Ali ostat će vam barem mali iznos iz prvog stupa na bazi međugeneracijske solidarnosti. Zagovaramo da to i dalje bude tako.

Što se događa s novcem iz drugog stupa?

Model je prestrašan. Od vrlo niskog doprinosa od 20%, otkinuli su tih 5% i dali ih bankama. Uz očekivanje da se s ovih 15% plaćaju pune mirovine. Sada te banke državi posuđuju novac da bi platila sve mirovine, ali za to traže kamate 5-6%. godišnje. Zapravo, 1,7% BDP-a odlazi u jamu. Hoćete li svoj novac dobiti vi koji štedite u tom sustavu je upitno. Država nije odgovorna da vas zaštiti. Banke nikome ne polažu račune. Kada smo ih pitali zašto u njihovim nadzornim tijelima nema umirovljenika, rekli su nam u šoku da nismo kompetentni. Zamislite da čovjek za vlastiti novac nije kompetentan, a oni jesu pa ga muzu. Mi ne tražimo da se taj stup nacionalizira kao u Mađarskoj, ali zagovaramo da se mora reformirati u dobrovoljni kao što su to učinile Poljska i Slovačka, a sada čini Bugarska.

Kao da nisu nikada radili, na umirovljenike se gleda kao na parazite…

Tako je!

… ali i oni između sebe traže privilegirane skupine; od bivših partizana preko umirovljenih branitelja do bivših saborskih zastupnika. Prema posebnim propisima umirovljeno je 178 tisuća ljudi.

72 tisuće branitelja, njihove udovice i djeca imaju prosječnu mirovinu oko 5.500 kuna, znači dvostruko više od prosjeka građana koji su radili, a njihov prosjek radnog staža je, iz razumljivih razloga, minimalan. Nažalost tadašnje vlade nisu predvidjele politike njihove reintegracije pa su ih pretvorili u socijalu s opskrbninama ili su im na temelju fiktivnog invaliditeta dali visoke mirovine. Nitko nije analizirao koliko će muškaraca starih 65 godina i žena starih 60 godina iz te populacije uskoro stići na minimalnu mirovinu od 2.560 kuna. Za druge skupine ne postoje propisane minimalne mirovine.

No Hrvatska, djelomično zbog rata, bilježi i rast broja invalida. Bili smo sa 27% prvi u Europi po tome. Napravljen je kozmetički zakon koji je invalide po ispunjenju starosnog uvjeta samo preveo u starosne mirovine. Bilo je i previše beneficiranih radnih mjesta. Imam kolegice s jedva 20 godina radnog staža koje imaju mirovine od 9 tisuća kuna.

Poslušni kao pioniri

No siromaštvo starijih osoba ipak kontinuirano raste?

Među četiri smo najsiromašnije europske zemlje kada se gleda položaj starijih. Za razliku od većine europskih zemalja, nemamo izraženi problem siromaštva djece, već je veći problem siromaštvo starijih. Svaki treći umirovljenik je ušao u zonu siromaštva. 55% od toga su žene koje žive u jednočlanim domaćinstvima. Na mirovine se preslikava diskriminacija s tržišta rada. Pokrivenost mirovinama je 64%. Mi i Portugal smo na dnu. U ruralnim i prigradskim dijelovima žene su obavljale funkcije društvenih servisa, brinule su o starijima, djeci, domaćinstvu. Nisu dobivale nikakvu naknadu, a bile su u funkciji razvoja društva. Ako nećemo imati osviješteni taj rodni aspekt, nećemo poduzeti ni prave mjere. Prva među njima bi trebala biti propisana minimalna mirovina.

Usprkos starom društvu, stariji građani ne koriste svoju političku moć. Upravo su umirovljenici okrivljeni da su referendumskom odlukom spriječili odcjepljenje Škotske. A u Hrvatskoj?

Tužno pitanje i istina. Tu je onaj emotivni obrazac i nasljeđe socijalizma. Bili smo mali pioniri koji moraju biti pošteni, odani, vjerni… Dnevno čujemo da se ne valja bosti s rogatima. Ali raste i broj onih koji se daju izmanipulirati zbog osjećaja poniženosti. Oni bi glasali za Trumpa u Americi, ne zato što mu vjeruju, već zato što žele promjene. Izuzev Varaždina i Istarske županije, nigdje ne postoji savjet starijih osoba na lokalnoj razini, a tamo se grade domovi, utvrđuju potpore, javni prijevozi… sva ta pitanja koja su jako bitna starijima.

Ali čak i kada je riječ o umirovljeničkim strankama, odmahuju rukom i kažu da ti političari brinu samo za sebe.

Te stranke imaju interesni rakurs i pristup. U pravu su ljudi kad kažu da su foteljaške. Paktiraju s vladama da bi postigle ciljeve. Zato u većini zemalja nemate utjecajnih parlamentarnih stranaka starijih ljudi. Mislim da bi sve stranke trebale imati sekcije zadužene za starije. Ne mislim da je rješenje u ovih 17 umirovljeničkih stranaka. Uzmite sudbinu Silvana Hrelje (Hrvatska stranka umirovljenika) koji je došao na svoje odredište – kandidirao se za zamjenika gradonačelnika Pule. A svojedobno je odbio biti ministar za mirovinski sustav! Pokušavamo nagovoriti sve te stranke da naprave zajedničku platformu. Ali, to je trgovačka škola. Podržali smo novu Stranku međugeneracijske solidarnosti samo zato jer je obećala da će okupiti sve ranjive. Treba ih okupiti i dovesti do trenutka kada počnu sa sviješću birati kakav model društva žele. To nije model ogromnih socijalnih razlika i diskriminacije u svim vidovima.

Za kraj, jesu li istinite tvrdnje da su umirovljenici jugonostalgičari?

Jesu. Ali takva nostalgija je tipična za sve nove članice EU-a, ne samo za zemlje bivše Jugoslavije. U mnogočemu je došlo do ponižavanja, marginalizacija i ismijavanja starijih osoba. Ne zaboravite da je čak i premijer Milanović 2012. godine rekao da ima previše umirovljenika. To se nastavlja. Ugledni ekonomist Velimir Šonje govori da postoje „penzioneri“ i „penzioderi“. Prvi, valjda, šute i sve prihvaćaju. Prijavili smo i njega i Milanovića. Nastojimo da bar budu pristojniji, ako već neće pomoći da siromasi ne skupljaju iz kanti za smeće. Neka barem glume da je ovo zemlja koja voli svoje stare. Prema Eurostatu, osobe starije od 65 godina su najnezadovoljnije svojim životom u Hrvatskoj, Bugarskoj i Mađarskoj. Imamo najtužnije i najnezadovoljnije stare. Neka se vlast zapita je li uputno uz 1,2 milijuna starih nastaviti s ovakvim politikama. Čini mi se da je to opasan hod po žiletu.