UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Izbrisani umirovljenici

Tisuće izbezumljenih umirovljenika su trčali od banke do Fine, od Fine do HZMO-a, plakali, molili...

     Mnogi naši umirovljenici 1. ožujka ove godine umjesto mirovine, poljubili su šaltere. Hrvatskoj poštanskoj banci, jedinoj preostaloj u domaćem vlasništvu, koja posluje s visokom dobiti, proradio je po­jačani apetit za profitom i odlučili su se namiriti od sit­nih štediša koji, zamislite, koriste njihove račune i tamo stvaraju dugove. Da, točno ste čuli, nije riječ samo o oni­ma koji su negdje neodgovorno trošili, pa sad imaju ovr­he na računima, već ima i takvih kojima se zbog„držanja zaštićenog računa" za svaki slučaj, nagomilali bankovni nameti (10 kuna na mjesec). Tako je uvaženi bankar To­mislav Vuić (mjesečna plaća 86.000 bruto) donio odluku kako će sve te sitne dugove za oko 3.000 klijenata pro­dati agenciji za otkup dugovanja B2 Kapitalu za petinu vrijednosti, a onda te suvišne i prazne račune zatvoriti.

     Kako htio, tako i učinio, valjda očekujući i bonus za takav poslovni potez. Tisuće izbezumljenih umirovljeni­ka su trčali od banke do Fine, od Fine do HZMO-a, pla­kali, molili, a gospoda iz banke su bila uvjerena kako su ispravno postupili. Ta ti sitni štediše ni ne zaslužuju išta drugo nego da ih se izbriše, jer su im sva primanja tu negdje oko jadnih tisuću kuna, i to na dva računa.

Kaže HPB da su oni uredno poslali tjedan dana ra­nije obavijest korisnicima kako su im prodali dugova­nja. Samo ih ovi nisu dobro shvatili. Jer tko bi bio tako maštovit i razumio da će mu banka prodati drugom (a zašto ne njemu samome?) njegov dug. I zatvoriti račun. I zaključati život.