UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Izbrisani umirovljenici

Tisuće izbezumljenih umirovljenika su trčali od banke do Fine, od Fine do HZMO-a, plakali, molili...

     Mnogi naši umirovljenici 1. ožujka ove godine umjesto mirovine, poljubili su šaltere. Hrvatskoj poštanskoj banci, jedinoj preostaloj u domaćem vlasništvu, koja posluje s visokom dobiti, proradio je po­jačani apetit za profitom i odlučili su se namiriti od sit­nih štediša koji, zamislite, koriste njihove račune i tamo stvaraju dugove. Da, točno ste čuli, nije riječ samo o oni­ma koji su negdje neodgovorno trošili, pa sad imaju ovr­he na računima, već ima i takvih kojima se zbog„držanja zaštićenog računa" za svaki slučaj, nagomilali bankovni nameti (10 kuna na mjesec). Tako je uvaženi bankar To­mislav Vuić (mjesečna plaća 86.000 bruto) donio odluku kako će sve te sitne dugove za oko 3.000 klijenata pro­dati agenciji za otkup dugovanja B2 Kapitalu za petinu vrijednosti, a onda te suvišne i prazne račune zatvoriti.

     Kako htio, tako i učinio, valjda očekujući i bonus za takav poslovni potez. Tisuće izbezumljenih umirovljeni­ka su trčali od banke do Fine, od Fine do HZMO-a, pla­kali, molili, a gospoda iz banke su bila uvjerena kako su ispravno postupili. Ta ti sitni štediše ni ne zaslužuju išta drugo nego da ih se izbriše, jer su im sva primanja tu negdje oko jadnih tisuću kuna, i to na dva računa.

Kaže HPB da su oni uredno poslali tjedan dana ra­nije obavijest korisnicima kako su im prodali dugova­nja. Samo ih ovi nisu dobro shvatili. Jer tko bi bio tako maštovit i razumio da će mu banka prodati drugom (a zašto ne njemu samome?) njegov dug. I zatvoriti račun. I zaključati život.