UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ZAGREB: Novi odjel za oboljele od Alzheimerove bolesti

 

     U domu za starije osobe Maksimir 12. siječnja 2017. godine otvoren je novi odjel za smještaj osoba obo­ljelih od Alzheimerove bolesti. Odjel je otvorio gradonačelnik Milan Ban- dić, a otvorenju su nazočili pročelni­ca Gradskog ureda za socijalnu zaš­titu i osobe s invaliditetom Višnja Fortuna, zamjenica Romana Galić te savjetnice istog ureda, ravnateljice domova za starije osobe, predstavni­ci centara za socijalnu skrb, te udru­ga umirovljenika i starijih osoba gra­da Zagreba.

     Odjel je kapaciteta za 12 osoba za potpun smještaj u kasnijoj fazi bolesti, kad bolesnici postaju teže pokretni ili nepokretni i kada ostanak u obitelji nije moguć. Svrsishodno je namješten i organiziran kao zasebna cjelina uz sve potrebne sadržaje. Otvorenje doma pratili su pjesmom i ostali sta­novnici doma, dok su posjetitelji nakon razgledavanja odjela ostali u razgovo­ru i druženju.

     Podsjećamo kako je ovo drugi odjel brige o zdravlju i njege za osobe obo­ljele od Alzheimerove bolesti u domo­vima za starije osobe u gradu Zagrebu. Prvi odjel za oboljele u najtežem i naj­zahtjevnijem stadiju bolesti otvoren je 3. studenog 2015. godine u domu za starije osobe Medvešćak. U tom isto domu, još davne 1997. otvoren je cje­lodnevni boravaka za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti u ranoj fazi, dok su u posljednjih desetak godina usluge dnevnog boravka otvorili domo vi Sveta Ana, Sveti Josip i Peščenica za ukupno 58 korisnika. Jedan od pri­mjera dobre suradnje je ona doma Sveti Josip i udruge Plava šapa iz 2013. godine u sklopu koje je organizi­rano druženje korisnika i terapijskog psa Mone, što se pokazalo vrlo učinko­vitim.

     Alzheimerova demencija, kao ni druge demencije, od kojih sve češće obolijevaju starije osobe, za sada se ne mogu izliječiti. Može se poboljšati stanje oboljelih djelomičnom skrbi u cjelodnevnim boravcima, a osobito pomoći članovima obitelji koji skrbe u bolesnima savjetima i pružanjem psi­hološke pomoći i podrške, te kon­stantnom edukacijom i razmjenom iskustava. (Biserka Budigam)