UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Baku u dom, a stan u najam

Piše: Ana Kuzmanić

     Sve češće u raznoraznim medijima možemo pročitati tužnu priču o sta­rijoj osobi koju su prevarile osobe s kojima je potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, odnosno nisu ispunile ugo­vorne obaveze, već su osobu izbacili na ulicu ili u nekakav drugi smještaj, a njenu imovinu rasprodali. Iako se uzdržavatelji nisu pridržavali ugovora, starije osobe rijetko dobivaju sudske postupke, ako se uopće odluče za njih zbog troška, uzruja- vanja i predugog trajanja na hrvatskim sudovima. Praktički, država je institutom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju potak­nula razvoj industrije lešinarstva i zloupo- rabe starijih osoba. Name, hrvatski sus­tav socijalne skrbi za starije osobe manj­kav je te sve više starijih osoba zbog nemogućnosti samostalnog života biva namamljeno od strane uzdržavatelja, dajući im svoju imovinu u zamjenu za nje­gu i brigu u posljednjim godinama njiho­vog života.

Kako do nekretnina na alternativni

     Kako bismo provjerili koliko osoba i pod kojim uvjetima oglasima nudi uzdrža­vanje starijim osobama krenuli smo u pretraživanje internetskih oglasa. Ostali smo šokirani njihovim brojem. Možda je najtužnija na jednom od forumu, gdje je mlađi „poduzetnik” pokrenuo temu Kako do nekretnina na alternativni način. Nai­me, kako je napisao, zanima ga kako može doći nekretnine, a da ne mora na to trošiti svoju zaradu ili podizati kredit. Dobar dio drugih korisnika mu je predlož­ilo sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdrž­avanju sa starijom osobom, uz komentare - „Legalno je, znam za dosta takvih sluča­jeva”, „Kaj, pa skrbiš za bakicu godinu, dvije dok ne umre i ostane ti stan”, „Legalno možeš i više takvih ugovora sklopiti, isplati se”...

Tržište starcima u oglasnicima

     Na poznatim oglasnicima poput Njuš­kala, Plavog oglasnika, Index oglasa i drugi nerijetko se može naći oglas tipa „Skrbim za stariju osobu u zamjenu za nekretninu”, „Nudim skrb za stariju gos­pođu bez obitelji u zamjenu za nekretni­nu”, „Doživotno uzdržavanje za samca ili nepokretni par nudim u obiteljskoj kući na selu”. Nazvali smo nekoliko oglasa, a odlučili smo se i na objavu oglasa u kojem prividno tražimo osobu koja će skr­bit o 82-godišnoj baki u zamjenu za nekretninu u Splitu. U ni dva dana javilo se preko 60 osoba koje bi bile zainteresi­rane za skrb o baki, većina njih je bila sprema na preseljenje, dok je i velik broj osoba nudio preseljenje bake u drugi dio Hrvatske. Naravno, interesiralo ih je je li baka bolesna, pokretna, kakva njega bi joj trebala te o kakvoj se nekretnini radi.

Na sve upite smo odgovorili kako bi baka rado ostala u svom stranu te kako bi se potpisao ugovor o doživotnom uzdrža­vanju u kojem bi se specificirali detalji skrbi, tj. kako bi baki trebalo pomoći oko kućanskih poslova, pomoć oko izlazaka, plaćanje troškova stanovanja i hrane i popravaka u kući u cijelosti, s tim da nje­zina mala mirovina njoj ostaje na raspola­ganje, kao svojevrsni džeparac.

Biznis bez kontrole

     Ljudi koji su nam se javljali na upite različitih su profila. Od profesionalnih njegovatelja pred mirovinu koji žele nas­taviti s radom i koji su nam u sklopu upi­ta poslali reference, osobne podatke i slično, do osoba koje jednostavno traže mjesto za život, a u dosta slučajeva riječ je o obiteljima gdje su roditelji nezapos­leni i bez iskustva za skrb o starijoj oso­bi. Od 60 upita, povratni odgovor smo dobili od njih 40, s tim da je polovica odustala jer u pitanju nije potpisivanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ili zato jer smo inzistirali da baka ostane u svom stanu do kraja života. Uvjeravali su nas kako je bolje da je u domu za starije, najčešće su navodili državne domove kao najbolje rješenje, ali nam nisu htjeli odgovoriti što bi učinili sa stanom dok bi baka bila u domu. No, i tu vrijedi jedno­stavna shema: baku u dom, a stan u najam, pa s time plaćate dom i kroz koju godinicu, eto vam nove nekretnine. Ili desetak nekretnina!

     Također, pojedinci su se raspitivali o veličini nekretnine, je li u pitanju stan ili kuća te u kojem dijelu grada se nalazi. Kada smo toj polovici zainteresiranih odgovorili kako prije ikakvog sklapanja ugovora želimo informacije je li imaju već potpisanih ugovora o uzdržavanju, bilo dosmrtnom ili doživotnom, komunikacija je s gotovo svima prestala, točnije samo su dvije gospođe bile zainteresirane za daljnje dogovore. Njima smo objasnili da je u pitanju svojevrsno istraživanje za Glas umirovljenike koje smo odlučili pro­vesti zbog velikog broja prevara s kojima se starije osobe suočavaju.

Informirajte se!

     Dok smo pretraživali oglase nerijetko smo nailazili i na one u kojima starije oso­be nude svoje nekretnine u zamjenu za uzdržavanje. Kako se u samim oglasima navodilo, osobe su nudile svoje OPG- ove, polja ili vikendice zauzvrat. To lega­lizirano i nekontrolirano tržište lešinarenja naprosto cvjeta, a potrebe na strani stari­jih su sve veće, jer u Hrvatskoj nema dovoljno domskog smještaja ili organizi­ranih izvaninstitucionalnih oblika potpore starijima.

     Ako se odlučite na bilo koju vrstu uzdržavanja, morate se informirati i posavjetovati s pravnikom, kako vaša pri­ča ne bi u konačnici bila još jedna vijest iz crne kronike. Odluke o prepuštanju nekretnine, pa bilo to i članu obitelji, nisu one koje se donose olako i bez dugotraj­nog promišljanja. Previše je ružnih priča da postanete dio njih. Sindikat umirovlje­nika Hrvatske upravo zbog velikog broja prevarenih osoba već godinama provodi kampanju informiranja o raspolaganju s imovinom te u sklopu Pravnog savjetova­lišta SUH-a nudi besplatnu pravnu pomoć. Ako imate pitanja, obratite nam se prije ikakve odluke i zapamtite - informirana odluka je ispravna odluka! I, ipak, nemoj­te nikako potpisati ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, jer vaša imovina istog tre­nutka prelazi u vlasništvo uzdržavatelja.