UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SUH TRAŽI IZMJENE ZAKONA O OBAVEZNIM ODNOSIMA

Zaustavite prevare i ponižavanje umirovljenika

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske uputio je ministru pravosuđa Anti Šprlji 3. siječnja 2017. prijedlog izmjena i dopuna Zakona o obaveznim odnosima koje se odnose na ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju

     Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske svakodnevno se obraćaju umirovljenici i druge starije osobe, žaleći se na zlouporabu instituta uzdržavanja, jer su kao primatelji uzdržavanja nerijetko izloženi povredama dos­tojanstva, prijevarama i zlostavljanju od strane davatelja uzdržavanja, zbog čega su prinuđeni putem suda tražiti da se ugovor raskine, no zbog dugotrajnosti sudskog postupka i svoje poodmakle životne dobi, najčešće sudski pravorijek ne dočekaju. Kako bi se smanjila ta pojava, Sindikat umirovljenika je kao nositelj i partner sudjelovao u više projekata, utječući na informiranost starije populacije.

     Međutim, zbog očite podnormiranosti Zakona o obveznim odnosima u dijelu koji se odnosi na ugovor o doživotnom uzdrža­vanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, bez odgovarajućih izm­jena nije moguće spriječiti zlouporabe vezane na institut uzdrža­vanja. Zbog toga SUH predlaže da se u članku 580., koji se odnosi na ugovor o doživotnom uzdržavanju dodaju novi stavci.

Uključivanje centra socijalne skrbi

     Zbog brojnih zlouporaba ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane davatelja uzdržavanja, nameće se zaključak o nužnos­ti intervencija države zastupane od strane nadležnog centra za socijalnu skrb u korist uzdržavanim. Stoga bi prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, centar za socijalnu skrb sačinio socijalnu anamnezu uzdržavane osobe, te ocjenjujući sve okolnosti vezane za obje strane, davao neobavezno mišljen­je glede sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ovlaštena osoba - sudac ili javni bilježnik - bila bi dužna prije ovjere ugovora utvrditi je li priložena potvrda nadležnog centra za socijalnu skrb, pod prijetnjom ništavnosti ugovora.

     Također, SUH traži da davatelj uzdržavanja ne može imati istovremeno sklopljena tri ili više važeća ugovora o doživotnom uzdržavanju, o čemu prilikom sklapanja ugovora mora priložiti pisanu izjavu o tome. Zabrana postojanja tri ili više ugovora o doživotnom uzdržavanju, u kojima je davatelj uzdržavanja ista osoba, zasniva se na činjenici da mnogi davatelji uzdržavanja imaju više sklopljenih ugovora pretvarajući to u svojevrsno zan­imanje, a na štetu kvalitete pružanja usluge uzdržavanja pri­matelja uzdržavanja. Takva je praksa prisutna i kod privatnih domova za starije i nemoćne osobe te udomitelja.

Registar je neophodan

     Kako bi se spriječila zlouporaba instituta uzdržavanja, potrebno je uspostaviti registar sklopljenih ugovora o doživot­nom uzdržavanju, a takav registar vodio bi centar za socijalnu skrb. Registar sadrži podatke o strankama iz ugovora, o datu­mu sklapanja ugovora te o imovini koja je predmet ugovora o

doživotnom uzdržavanju. Uvođenjem registra moći će se pre­ventivno djelovati prema onim davateljima uzdržavanja koji su se praktično profesionalizirali i učinili lukrativnom djelatnost uzdržavanja starijih i nemoćnih osoba. Također, takav registar će omogućiti prikupljanje i analiziranje podataka o broju i naravi ugovora, a što je potrebno za spoznavanje problema i pronalaženje rješenja u budućnosti.

     U cilju sprečavanja mogućih zlouporaba vezanih na utjecaj davatelja socijalnih usluga, njihovih zaposlenika ili članova njihovih obitelji, na osobu koja usluge koristi, potrebno je onemogućiti davatelje usluga da utječu te ishode sklapanje ugovora o doživot­nom uzdržavanju. Poznat je slučaj da su zaposlenici jednog centra za socijalnu skrb u Zagrebu imali više sklopljenih ugovora o doživ­otnom uzdržavanju s osobama koje su se njima obraćale za pomoć.

Kriminalci - stoj!

     Prilikom sklapanja ugovora davatelj uzdržavanja dužan je predati ovlaštenoj osobi (sudac ili javni bilježnik) potvrdu, ne stariju od 30 dana, o nekažnjavanju za kaznena djela protiv živ­ota i tijela, te kazneno djelo protiv državne ili privatne imovine. Osoba koja želi sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju u sta­tusu davatelja uzdržavanja mora biti vjerodostojna, što znači da ne smije biti kažnjavana za određena kaznena djela (protiv živ­ota i tijela te imovine) što bi upućivalo na mogućnost činjenja kaznenih djela prema primatelju uzdržavanja.

     Sudski sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju moraju zbog svoje prirode - životna dob primatelja uzdržavanja - imati prednost pri rješavanju sporova. Ovo zato što se nerijetko dešava da primatelj uzdržavanja umre prije skončanja postupka, a tek njihovim nasljednicima ostaje mogućnost da spor nastave sa slabim izgledima da spor dobiju jer u pravilu ne raspolažu s dokazima kojima su raspolagali pri­matelji uzdržavanja.

Najvažnije: ukinuti dosmrtno uzdržavanje

     Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju jedan je od najprijepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima. U taj je Zakon ugrađen 2006. godine, a dotle je kao neimenovan ugovor bio primjenji­van u praksi. Iako su ugovor o dosmrtnom i doživotnom uzdrža­vanju slični, postoji bitna razlika - ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju prijenos imovine uzdržavanog moguć je odmah nakon ovjere ugovora na sudu ili solemnizacije kod javnog bil­ježnika. Upravo Pravnom savjetovalištu SUH-a osobe najčešće prijavljuju zlouporabe nastale sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te nije rijedak slučaj da primatelj dosmrtnog uzdržavanja iz vlastite lijepe kuće ili udobnog stana završi u vlažnom sobičku kojeg mu je „dobrohotno“ namijenio davatelj uzdržavanja nakon što se požurio da proda imovinu koju je stekao sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

     Zbog svih navedenih razloga Sindikat umirovljenika Hrvatske traži da se odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sadržane u članci­ma 586., 587., 588. i 589 ukinu, a time i institutu dosmrtnog uzdržavanja i u svim drugim zakonskim propisima u kojima je na bilo koji način spomenut ugovor o dosmrtnom uzdržavanju (npr. Obiteljski zakon, Zakon o socijalnoj skrbi).