UVODNA RIJEČ

Psihijatar iz kontejnera

Piše: Jasna A. Petrović

     Zove se Trpimir Glavina i predstojnik je splitske klinike za psihijatriju. On je ili lud, ili je bolestan ili je zao. Pročitajte što je rekao o starima u radijskoj emisiji U mreži Prvoga, emitiranoj na četvrtom programu HRT-a. “Današnja civilizacija, rekao bih, ima najviše problema, nažalost, sa starim ljudima i smećem, koliko god to groteskno zvučalo. Ne znamo što ćemo ni s jednima ni s drugima!”

     Na tematskoj Facebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba ovu je izjavu prokomentiralo šestotinjak pratitelja. Globalni je zaključak da je riječ o čovjeku koji je zao, iako možda nije usamljen u takvom mišljenju. Definitivno nije preporučljivo starima skončati u njegovom reciklažnom psihijatrijskom dvorištu.

     Usporedba starih ljudi i smeća možda i nije previše šokantna, jer ova zemlja nije razvila strategije, politike i mjere kojima bi obranila njihovo dostojanstvo i standard. Osim Irske, Hrvatska je najgora EU zemlja po vrednovanju starijih osoba, jer za razliku od drugih država, jedan umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika, koliko iznosi udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći. U Hrvatskoj je taj negativni trend opadanja realne vrijednosti mirovina čak propisan zakonom, jer se mirovine usklađuju po nepovoljnoj formuli.

     Da, stari su teret društvu, siromasi bez priznanja za svoj prosječno 32-godišnji rad i isto toliko godina punjenja državnog proračuna porezima i doprinosima. Da, stari su obezvrijeđeni, poniženi i prevareni. U zadnjih tridesetak godina se nisu gradili ni domovi umirovljenika, već se poticalo privatizaciju socijalnih usluga, bez kriterija i nadzora. Takvi su domovi naprosto spremišta potrošenih tijela, riblje konzerve u kojima su korisnici natiskani bez ikakvog poštovanja. I onda svako toliko plane neka baklja, a samo ove godine izgorjelo ih je osam, a nedavno je gorio još jedan na sjeveru Hrvatske, ali su ih pravovremeno pretovarili.

     Treba li onda kriviti tog psihijatra Glavinu i mahati mu pri­jetnjom prijave zbog govora mržnje temeljem dobi? Zašto nije reagirala Pučka pravobraniteljica koja se uporno protivi osnivanju ureda posebnog pravobranitelja za starije osobe? Možda ovom psihijatru samo treba psihijatar? Ili je on ipak samo glasnogovornik većinskog društvenog stava, bez srama i etike?    Njegova usporedba starih ljudi i smeća je slika njegove kulture i ljudskosti, ali i društvenog motrišta ojačanog pandemijom. Zbog starih se, a ne zbog pandemije, ne može živjeti normalno?!

     Psihijatar Glavina, poručuju stari kroz brojne komentare njegovog javnog ispada, trebao bi se pogledati u ogledalo, pa će vidjeti - cijeli deponij. I da, točno je da je veliki društveni problem suočiti se sa starenjem stanovništva, ali i odstranjiva­njem i recikliranjem smeća. No, pored brige o starcima i smeću, možda nam je prioritet riješiti se budala, na vlasti i pri vlasti.

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

NOVA POVLASTICA ZA SUH-OVCE

Izjednačeni poslije smrti

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske i udruga Posmrtna pripomoć potpisali su 22. stude­nog Ugovor o poslovnoj suradnji kojim su osi­gurane određene povlastice za članove SUH-a prilikom ugovaranja posmrtne pripomoći.

     Udruga Posmrtna pripomoć osnovana je prije više od 85 godina s ciljem da postane organizacija socijalno-karitativnog karaktera koja bi svojim djelovanjem pomagala članovi­ma i njihovim obiteljima u najtežim trenucima. Danas udruga broji preko 250 tisuća članova, a usluge posmrtne pomoći olakšavaju bližnji­ma preminulog najteže trenutke u slučaju smrti. Često su takvi trenutci stresni, emotivni te ljudi nisu sposobni obaviti čitavu organiza­ciju pogreba sami. Čitavu organizaciju, u skla­du s temeljnim pogrebnim standardom, oba­vljaju profesionalci iz Posmrtne pripomoći.

     Dostojanstven pogreb i financijski je skup i mnogim ljudima u današnjem sve dubljem siro­maštvu je i nedostižan. U prosjeku košta goto­vo 10 tisuća kuna, a ako nemate grobno mjes­to onda i dodatnih 40, 50 tisuća kuna. Da bi se takvi troškovi lakše prebrodili, ljudi se učlanjuju u Posmrtnu pripomoć, te prema svojim godina­ma uplaćuju mjesečnu članarinu. Tako osobe od 10 do 60 godina plaćaju mjesečno 39 kuna, a osobe iznad 65 godina plaćaju 128 kuna.. Osobe starije od 65 godina članarinu plaćaju pet godina, nakon čega je vrijednost pogreb­nog standarda u potpunosti isplaćena.

     Da bi se stekla prava na pogreb potrebno je da od dana upisa prođu dvije godine te osoba stječe pravo na pokrivanje 50 posto vrijednosti pogrebnog standarda koja je jednaka za sve članove, ako je prošlo 3 godine onda osobe stječu pravo na pokrivanje 75 posto vrijednosti pogrebnog standarda, a nakon 4 godine stječu pravo na cjelokupni iznos vrijednosti pogreb­nog standarda. Ako se smrtni slučaj za starije od 65 dogodi i prije uplaćene čitave sume, novac koji je uplaćen se koristi za pogreb, a razlika se nadoplaćuje kod organizacije pogre­ba. Iako malo izgleda neobično, najčešće pos­mrtnu pripomoć uplaćuju mlađi, oni iz skupine od 10 do 60 godina. Kako nam objašnjava rukovoditelj Posmrtne pripomoći Ivan Periša, često se događa da starije osobe upisuju mlađe, primjerice da bake upisuju unuke.

     Kada je riječ o pokopu, Periša nam govori kako se zapravo većina članova odlučuje za „standardni” pogreb na koji nitko ne bi imao prigovora. Periša naglašava kako je vrlo važ­no da se ne dogodi greška tijekom pogreba zbog čega čitavu organizaciju preuzima Pos­mrtna pripomoć. Posebno je važno kako je vrijednost pogrebnog standarda jednaka za sve članove u Republici Hrvatskoj.

     „Najviše zavrzlama ima kada su ljudi traže prosipanje pepela nakon kremiranja jer misle da je to dopušteno izvesti bilo gdje, ali je kod nas to regulirano zakonom kao i držanje urne kod kuće”, priča nam Periša .

     Za sve one koji bi ipak željeli prosuti pepeo, Periša kaže kako postoji posebna par­cela na nekim grobljima gdje je to moguće te da na njoj kasnije se postavi pločica s ime­nom pokojnika uz godinu rođenja i smrti.

     Unatoč tome što je velik broj SUH-ovaca učlanjen u Posmrtnu pripomoć, sam porast broja pitanja o načinima učlanjenja pokazuje kako su starije osobe sve više zainteresirane da za života riješe pitanje svog posljednjeg počivališta i time svojoj obitelji olakšaju troš­kove. (A.K.)