UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Ivo Marjanović: Treba li proširiti dodatak od 27 posto i na drugi stup?

Ne treba! Ali, može se dati proporcionalni dodatak....

 

     Zagovaratelji proširenja mirovinskog dodatka na osiguranike drugog mirovinskog stupa često govore o nemoralnom ponašanju zakonodavca u svezi dodatka od 27 posto, a zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zašto se formira dodatak, i zašto je on utvrđen na 4 posto za umirovljene 1999. godine, odnosno progresivno više do 2007. godine, kad se umirovljenima iz prvog mirovinskog stupa dodaje 27 posto, i to zbog neusklađivanja mirovina, pogrešno izračunate prve aktualne vrijednosti mirovine i dru­gih stvarnih razloga u razdoblju od početka 1999. godine, kad su mirovine bitno sma­njene. Stoga je zakonodavac jasno ograničio kako taj dodatak dobivaju umirovljenici u trenutku umirovljenja, ali samo oni koji su uplaćivali puni iznos od 20 posto u prvi mirovinski stup.

     Kako je reformom od 2002. fondu generacijske solidarnosti nasilno oduzeto 5 pos­to doprinosa i usmjereno u tzv. privatnu štednju, te dano bankama na upravljanje, bilo je logično ne uključiti rođene od 1962. godine na dalje. Osnovani mirovinski fondovi su punih 10 godina prikupljali novac i s njim lagodno „gospodarili”, jer je postojao samo prihod bez rashoda za osiguranike. Iza te prividne idile postojali su zapravo visoki ras­hodi za trošak upravljanja fondovima, kao i tranzicijski trošak.

     S 2018. godinom više neće biti ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate u prvi mirovinski stup doprinosa od 20 posto, jer su svi navršili 65 godina (rođeni 1952.), ia­ko će se sve do 2026. odnosno 2028. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovi­nu, moći vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti 27 posto dodatka na mirovinu.

     Osiguranici koji su sa 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života (rođeni 1962.) mogli su imati najviše 22 godine staža (ako su se zaposlili sa 18 godina živo­ta). Oni su u prvi stup uplaćivali samo 15 posto mirovinskog doprinosa i nemaju pra­vo na taj dodatak. Je li nepravedno što ta kategorija umirovljenika neće primiti doda­tak iz državnog proračuna, kako to sniju financijski moguli?

     Stoga, Sindikat umirovljenika može prihvatiti slijedeće:

Svim osiguranicima koji, sukladno Zakonu od dodatku na mirovinu (NN 114/11), nemaju pravo na dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu, jer nisu ni jedan mje­sec uplaćivali doprinos od 20 posto u I. mirovinski stup, dodatak se može obračunati u visini njihove proporcionalne uplate u I. mirovinski stup, odnosno na temelju koefi­cijenta, tj. 75 posto dodatka na mirovinu ostvarenu iz prvog stupa. To znači da bi svi osiguranici koji su u obvezi korištenja mirovine u I. i Il.stupu, imati pravo na dodatak na mirovinu iz I. stupa u visini od 20,5 posto.