UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Ivo Marjanović: Treba li proširiti dodatak od 27 posto i na drugi stup?

Ne treba! Ali, može se dati proporcionalni dodatak....

 

     Zagovaratelji proširenja mirovinskog dodatka na osiguranike drugog mirovinskog stupa često govore o nemoralnom ponašanju zakonodavca u svezi dodatka od 27 posto, a zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zašto se formira dodatak, i zašto je on utvrđen na 4 posto za umirovljene 1999. godine, odnosno progresivno više do 2007. godine, kad se umirovljenima iz prvog mirovinskog stupa dodaje 27 posto, i to zbog neusklađivanja mirovina, pogrešno izračunate prve aktualne vrijednosti mirovine i dru­gih stvarnih razloga u razdoblju od početka 1999. godine, kad su mirovine bitno sma­njene. Stoga je zakonodavac jasno ograničio kako taj dodatak dobivaju umirovljenici u trenutku umirovljenja, ali samo oni koji su uplaćivali puni iznos od 20 posto u prvi mirovinski stup.

     Kako je reformom od 2002. fondu generacijske solidarnosti nasilno oduzeto 5 pos­to doprinosa i usmjereno u tzv. privatnu štednju, te dano bankama na upravljanje, bilo je logično ne uključiti rođene od 1962. godine na dalje. Osnovani mirovinski fondovi su punih 10 godina prikupljali novac i s njim lagodno „gospodarili”, jer je postojao samo prihod bez rashoda za osiguranike. Iza te prividne idile postojali su zapravo visoki ras­hodi za trošak upravljanja fondovima, kao i tranzicijski trošak.

     S 2018. godinom više neće biti ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate u prvi mirovinski stup doprinosa od 20 posto, jer su svi navršili 65 godina (rođeni 1952.), ia­ko će se sve do 2026. odnosno 2028. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovi­nu, moći vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti 27 posto dodatka na mirovinu.

     Osiguranici koji su sa 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života (rođeni 1962.) mogli su imati najviše 22 godine staža (ako su se zaposlili sa 18 godina živo­ta). Oni su u prvi stup uplaćivali samo 15 posto mirovinskog doprinosa i nemaju pra­vo na taj dodatak. Je li nepravedno što ta kategorija umirovljenika neće primiti doda­tak iz državnog proračuna, kako to sniju financijski moguli?

     Stoga, Sindikat umirovljenika može prihvatiti slijedeće:

Svim osiguranicima koji, sukladno Zakonu od dodatku na mirovinu (NN 114/11), nemaju pravo na dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu, jer nisu ni jedan mje­sec uplaćivali doprinos od 20 posto u I. mirovinski stup, dodatak se može obračunati u visini njihove proporcionalne uplate u I. mirovinski stup, odnosno na temelju koefi­cijenta, tj. 75 posto dodatka na mirovinu ostvarenu iz prvog stupa. To znači da bi svi osiguranici koji su u obvezi korištenja mirovine u I. i Il.stupu, imati pravo na dodatak na mirovinu iz I. stupa u visini od 20,5 posto.