UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Ivo Marjanović: Treba li proširiti dodatak od 27 posto i na drugi stup?

Ne treba! Ali, može se dati proporcionalni dodatak....

 

     Zagovaratelji proširenja mirovinskog dodatka na osiguranike drugog mirovinskog stupa često govore o nemoralnom ponašanju zakonodavca u svezi dodatka od 27 posto, a zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zašto se formira dodatak, i zašto je on utvrđen na 4 posto za umirovljene 1999. godine, odnosno progresivno više do 2007. godine, kad se umirovljenima iz prvog mirovinskog stupa dodaje 27 posto, i to zbog neusklađivanja mirovina, pogrešno izračunate prve aktualne vrijednosti mirovine i dru­gih stvarnih razloga u razdoblju od početka 1999. godine, kad su mirovine bitno sma­njene. Stoga je zakonodavac jasno ograničio kako taj dodatak dobivaju umirovljenici u trenutku umirovljenja, ali samo oni koji su uplaćivali puni iznos od 20 posto u prvi mirovinski stup.

     Kako je reformom od 2002. fondu generacijske solidarnosti nasilno oduzeto 5 pos­to doprinosa i usmjereno u tzv. privatnu štednju, te dano bankama na upravljanje, bilo je logično ne uključiti rođene od 1962. godine na dalje. Osnovani mirovinski fondovi su punih 10 godina prikupljali novac i s njim lagodno „gospodarili”, jer je postojao samo prihod bez rashoda za osiguranike. Iza te prividne idile postojali su zapravo visoki ras­hodi za trošak upravljanja fondovima, kao i tranzicijski trošak.

     S 2018. godinom više neće biti ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate u prvi mirovinski stup doprinosa od 20 posto, jer su svi navršili 65 godina (rođeni 1952.), ia­ko će se sve do 2026. odnosno 2028. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovi­nu, moći vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti 27 posto dodatka na mirovinu.

     Osiguranici koji su sa 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života (rođeni 1962.) mogli su imati najviše 22 godine staža (ako su se zaposlili sa 18 godina živo­ta). Oni su u prvi stup uplaćivali samo 15 posto mirovinskog doprinosa i nemaju pra­vo na taj dodatak. Je li nepravedno što ta kategorija umirovljenika neće primiti doda­tak iz državnog proračuna, kako to sniju financijski moguli?

     Stoga, Sindikat umirovljenika može prihvatiti slijedeće:

Svim osiguranicima koji, sukladno Zakonu od dodatku na mirovinu (NN 114/11), nemaju pravo na dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu, jer nisu ni jedan mje­sec uplaćivali doprinos od 20 posto u I. mirovinski stup, dodatak se može obračunati u visini njihove proporcionalne uplate u I. mirovinski stup, odnosno na temelju koefi­cijenta, tj. 75 posto dodatka na mirovinu ostvarenu iz prvog stupa. To znači da bi svi osiguranici koji su u obvezi korištenja mirovine u I. i Il.stupu, imati pravo na dodatak na mirovinu iz I. stupa u visini od 20,5 posto.