UVODNA RIJEČ

„Sitnica" kao Golijat

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad 86-godišnja umirovljenica iz Istre pokuša doći do informacije kako kao invalidna osoba dođe do svoje mirovine, nema nikoga tko bi joj odgovorio na kontakt telefonu OTP banke. Kada, pak, novinari po­kušaju pribaviti pojašnjenje od bankarske aristokracije, odgovaraju im u maniri Marije Antoanete koja je glad­nom narodu preporučila da, ako nemaju kruha, jedu kolače.

     OTP je ljubazno odgovorio: „Kontakt telefon je u potpunosti besplatan i klijenti nemaju nikakve do­datne troškove zbog čekanja. Ukoliko klijentica nije u mogućnosti čekati, postoji mogućnost i slanja upita na mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .  Nadam se da smo pomo­gli”, vele bankari. Kakav beskrupulozan savjet Golijata 86-godišnjakinji!

     Već četiri godine Sindikat umirovljenika inzistira da se onima koji to žele mirovina dostavlja besplatno i pu­tem pošte. Oni koji je hoće dobivati preko banke, neka čekaju jednom mjesečno u korona redovima. No, kako s onima koji su prestari, prebolesni ili prenemoćni da bi odlazili u banke, ili banke nema na dohvatu pješice - a javnog prijevoza nema, ili žive na planini ili u udalje­nom gradu? Ništa, odgovara vlast. To je sitnica.

     Zanimljivo kako je to pravo ukinuo još ministar Mirando Mrsić, a stari-novi ministar Aladrović nije taj ne­humani propis ispravio, unatoč stalnim inicijativama Sindikata umirovljenika. Jedan je poslušao banke da se mirovine umirovljenima nakon 1. siječnja 2014. dostav­ljaju samo putem banaka, a drugi se ne bi htio bosti s rogatima. Jer to je, valjda, sitnica.

     Sada u doba korone još je više umirovljenika koji ne mogu doći do svojih mirovina. Katkad i samo zbog stra­ha da stoje u redovima, jer ih bole kukovi i koljena, jer nemaju nikoga od povjerenja tko bi im podizao mirovi­nu, jer se njihov glas ne čuje. I taj problem je ministru sitnica, a umirovljenicima Golijat, Filistejac visok 292,5 cm u oklopu od 60 kg. To je teret bankarske premoći, podložnosti političke vlasti i umirovljeničke nemoći.

     Kroz sitnice vidiš koliko je nekome stalo do tebe. Vladajuća ekipa je pokazala, kao i dvije prethodne, da im nije stalo do umirovljenika. Jer, najbolja je vlast ona koja je učinila svoj narod sretnim i u sitnicama, a osobi­to one koji su najslabiji. Vlast koja nije filistarska i ogra­ničena vlastitom moći.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

OKRUGLI STOL NA PRAVNOM FAKULTETU:

ODRŽIVOST DRUGOG MIROVINSKOG STUPA

Kad banke diktiraju državne politike, istina šuti

 

„Drugi mirovinski stup je rak koji je narastao do gigantskih razmje­ra", to je bezdana vreća, zlatna koka bankara, a sve je to smanjilo investiranje u zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu!

     Znak autentične znanstvene autonomije iskazao je izvanredni profesor Studij­skog centra socijalnog rada na Prav­nom fakultetu u Zagrebu prof. dr. sc. Zoran šućur, kad je 21. listopada 2016., kao glav­ni i odgovorni urednik Revije za socijalnu politiku, organizirao okrugli stol na temu „Hr­vatski mirovinski sustav i održivost drugog stupa”.   Istina, već u samom pozivu je osjetio potrebu objasniti kako to čini „jer je to časo­pis koji se do sada bavio temom mirovin­skog sustava kroz objavu radova i organizi­ranje znanstvenih skupova”. Ništa neobično, kad se zna u kojoj mjeri se bankarska indus­trija obrušava na svakoga tko se usudi kritič­ki spomenuti drugi mirovinski stup ili govori­ti o činjenici da je većina postkomunističkih zemalja (kojima je taj model drugog mirovin­skog stupa i namijenjen te nije značajkom zapadnoeuropskih zemalja).

     Među dvadesetak sudionika različitih opredjeljenja i svjetonazora vezano za nas­lovnu temu, za govornicom se izredao re­centni niz izlagatelja, za početak s doc. dr. sc. Ivanom Vukorepa s domicilnog Pravnog fakulteta, koja je problematizirala prednosti i nedostatke II. mirovinskog stupa, naglasivši kako drugi stup nije alternativa prvome, već samo dopunski instrument. Ipak, neskriveno je deklarirala svoju opredijeljenost za očuva­nje i razvijanje drugog mirovinskog stupa, naglašavajući kako više od 50 posto mirovin­skog proračuna ne pokrivaju doprinosi.    Nije, međutim, spomenula kako je od 1990. godi­ne mirovinski doprinos za prvi (državni) miro­vinski stup bitno smanjen zbog oduzimanja njegove četvrtine za drugi stup, koji još dese­tak godina neće isplaćivati mirovine.

     Vukorepa je procijenila kako bi ukidanje tog stupa kratkoročno donijelo smanjenje javnog duga, ali bi dugoročno dovelo do „de­strukcije sustavne reforme, nepovjerenja građana, nacionalizacije privatnog vlasništ­va i povećanja implicitnog duga”. Njezina jednostranost u prikazu posljedica dovodi do dvojbe da nije riječ o neupućenosti, već o nakani i svrstavanju. Glasno joj je u više na­vrata sekundirao prof. dr. sc. Željko   Potočnjak, jedan od „autora” hrvatske varijante drugog mirovinskog stupa.

Sustav jede sam sebe

     Međutim, prof. dr. sc. Ljubo Jurčić s Eko­nomskog fakulteta u Zagrebu je raskrinkao „političku ekonomiju drugog mirovinskog stupa”, ostavši pri svojem više puta deklari­ranom stajalištu kako postojeći model miro­vinskog stupa greška koju bi bilo ljudski priz­nati i ispraviti. Naime ekonomsko stanje ukazuje da je sustav neodrživ.     Ekonomski odnosi su narušeni i s niskim BDP po sta­novniku ne omogućuje se funkcioniranje sustava, pa sustav jede sam sebe. U zemlji koja nije imala tržište kapitala i još je pod te­retom rata, bilo je apsolutno nelogično od 20 posto mirovinskog doprinosa oduzeti 5 pos­to i dati ih mirovinskim fondovima pri banka­ma, od kojih onda vlada posuđuje taj isti no­vac uz visoke kamate od 5-6 posto, te ga vraća u prvi mirovinski stup kako bi mogla isplatiti mirovine.

     Jurčić je ponovio poznatu činjenicu kako je 70 posto hrvatskog BDP-a u mirovinskim fondovima, te ustvrdio da je to udar na finan­cije, jer bez drugog mirovinskog stupa ne bismo imali prekomjerni deficit. Zbog ozbilj­nih ekonomskih i socijalnih posljedica, Jur- čić drži da je potrebno prijeći na dobrovoljni stup.

     Uzrujani prof. Potočnjak je i ovdje glasno dobacivao opaske, te i dugo obrazlagao pi­tanje koliko je sustav socijalnih davanja - prepreka razvoju Hrvatske? Neobično pita­nje za stručnjaka radnog prava koji je dokto­rirao na štrajkovima i kojemu „socijalna da­vanja” ne bi trebala predstavljati dvojbeni segment.

     Možda je najviše iznenadio viši savjetnik Svjetske banke za mirovinske sustave Zo­ran Anušić, koji je svoj posao zaradio povi­jesnim istupom na skupu ekonomista u Opa­tiji 1995. godine, tada kao mladi ekonomist sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, za­govarajući privatizaciju mirovinskog susta­va.

     Na ovom Okruglom stolu je najavio temu „Hrvatski mirovinski sustav i održivost dru­gog stupa u međunarodnom kontekstu”, da bi nečitljivom prezentacijom podcijenio ma­lobrojni skup navođenjem nepotpunih poda­taka ili pak izbjegavajući činjenice.   Iako je dijelom naveo stvarnu situaciju glede odus­tajanja većine zemalja od obvezatnog dru­gog mirovinskog stupa, on je selektivno pre­vidio spomenuti neke od njih, a dodajući kao „protivnike drugog stupa” Rusiju, Argentinu i Gruziju.

     Teško je i mogao prešutjeti da je Mađar­ska ukinula drugi mirovinski stup, te da su baltičke zemlje značajno zamrznule doprino­se. No, ne navodi kako su od obvezatnog mirovinskog stupa odustale Poljska i Slo­vačka, da su ga odbile i prihvatile samo do­brovoljni model Češka i Slovenija. Prešuću­je Rumunjsku koja je također bitno smanjila doprinose u drugi stup 2009. ili Bugarsku ko­ja namjerava taj stup pretvoriti u dobrovoljni. Tako Hrvatska ostaje vrlo osamljena u me­dijski kontroliranoj priči.

     Uglavnom, nije neobično da je Anušić tvr­do inzistirao kako bi „rezonski trebalo pove­ćati doprinos u II. stup, smanjiti udio u jav­nom dugu, smanjiti naknade, te nastaviti re­formu I. stupa (mirovinski dodatak od 27 posto dati i onima koji štede u drugom stu­pu, jače penalizirati prijevremene mirovine, obračunati staž samo za uplaćene doprino­se, smanjiti najnižu mirovinu, usklađivati mi­rovinu sa cijenama, a ne plaćama”.

Financijske institucije ne priznaju državu

     Saborski zastupnik i redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Ivan Lovrinović, poznati borac za otkriva­nje „zabluda o II. mirovinskom stupu”, upo­zorio je kako financijska tržišta nisu i ne smi­ju biti nadređena realnoj ekonomiji, no ona to mogu i danas jesu, osobito u Hrvatskoj. Lovrinović je podsjetio kako je riječ o mode­lu nametnutom od čileanskog diktatora Pino- cheta, koji je Svjetska banka hvalila i proši­rila na 30-tak zemalja u svijetu, da bi danas ta ista banka govorila kako će doživjeti ko­laps! Zablude o drugom stupu su sljedeće: povećat će mirovine u budućnosti; riječ je o štednji; naši obvezni mirovinski fondovi (OMF) ostvaruju najviše prinose u EE; razvi­ja se tržište kapitala; troškovi upravljanja OMF-ova su prihvatljivi; treba povećati pos­totak uplata u II. mirovinski stup; potaknut će se investicije i povećat će se rejting zemlje.

     Istina je, tvrdi Lovrinović, ta da je imovina OMF-ova 31.8.2016. iznosila oko 79,3 mlrd. kuna, a da se oko 71 posto ukupne imovine OMF odnosi na državne obveznice (56,4 mlrd. kuna), te da s ovakvim modelom svaki mjesec za isplatu mirovina nedostaje oko 40 posto. No, on je suprotstavio tome činjenicu kako je deficit proračuna u 2015. iznosio 6 milijardi kuna, pa bi preusmjeravanjem sredstava koja se izdvajaju u drugi mirovin­ski stup od banaka u proračun, odmah dove­lo do toga da bi bio bez deficita. Smanjenje deficita i javnog duga prema BDP-u utjecalo bi na smanjenje premije rizika na hrvatske državne obveznice, čime bi Hrvatskoj poras­tao ugled. Stoga se on zalaže za ukidanje postojećeg stupa i uvođenje dobrovoljnog, jer ovako to služi prije svega za apetite ban­karima, što dokazuje činjenica da smo samo u dvije godine 800 milijuna kuna platili miro­vinskim fondovima za upravljanje, pa su naj­veći protivnici promjena II. mirovinskog stu­pa fond menadžeri jer samo oni sigurno i najviše zarađuju, dok su buduće mirovine iz­ložene riziku. Tako dugom financiramo dug, a financijske institucije dominiraju i imaju to­liku snagu da ne priznaju državu.

     Posebno je zanimljiva njegova teza kako se u Hrvatskoj dvostruko prodaju bivša dru­štvena poduzeća (npr. Končar, Petrokemi­ja...), jer su prvi put te firme otplatili radnici kroz kredite, a sada ih ponovno plaćaju kao sadašnji i budući umirovljenici, jer njihove dionice kupuju mirovinski fondovi.

     Prof. dr. sc. Drago Jakovčević s Ekonom­skog fakulteta vrlo je zorno raskrinkao za­blude o II. mirovinskom stupu kao štednji stanovništva, jer štednja je odgađanje po­trošnje dobara ili novca sa ciljem povećanja vrijednosti uloženoga, a ovdje je riječ o pri­silnoj kolektivnoj štednji koja se nikada ne može povući jer se pretvara u novac tek prestankom radnog vijeka. Ukazao je i na velike rizike takve prisilne štednje, jer obično u ciklusima od desetak godina dolazi do po­tresa. No, o takvim potonućima nema ni rije­či u medijima, pa se tako prešutjela i situaci­ja u Čileu gdje su mirovinski fondovi propali i izvukli narod na ulice.

      Jakovčević je ocijenio kako Hrvatska nije ispunila preduvjete za uvođenje drugog mi­rovinskog stupa, a to su suficit državnog proračuna veći od 5 mlrd. kuna godišnje; stope rasta više od kamatnih stopa održava­nja javnog duga; veći relativni rast zaposle­nosti od umirovljenja; dugoročna globalna fi­nancijska stabilnost bez kriza i, što je naj­važnije, čvrsti nadzor nad špekulacijama ba­naka. Ničega od toga nije bilo kad je uve­den, niti su se ti uvjeti stekli.

Pretjerana solidarnost?

     Dr. sc. Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije poznat je kao zagovaratelj drugog mirovinskog stupa, pa je njegova te­ma već u naslovu transparentna - „Uzroci poteškoća u mirovinskom sustavu i razlozi zašto treba očuvati kapitalizirano mirovinsko osiguranje”. No, razvučena abeceda svrhe i naravi mirovinskih sustava bila je samo uvod, u kojem je smatrao važnim navesti i kako žene žive dulje od muškaraca, mena­džeri žive dulje od radnika, bolje obrazovani i bolje plaćeni ljudi žive duže od slabije obra­zovanih i manje plaćenih.

     No, suština je u razlozima za uvođenje drugog mirovinskog stupa, a to su prema Bejakoviću želja za diversifikacijom rizika, poticanje za duljim ostankom u svijetu rada i duljim plaćanjem doprinosa (odnosno smanjivanje izbjegavanja plaćanja), jer će ljudi raditi duže i u potpunosti plaćati miro­vinske doprinose, samo ako mirovina iz­ravno ovisi o uplaćenim doprinosima. Naj- poslije, uvjeren je kako su minimalne i obi­teljske mirovine te slični solidarni oblici pretjerani, te da se ovim stupom treba ublažiti nepovoljne učinke pretjerane pre­raspodjele koja obilježava sustav međugeneracijske solidarnosti.

     Bejaković je na kraju dopustio mogućnost da se drugi stup malo popravi, ali je strogo upozorio „radno sposobno stanovništvo” da mu mora biti jasno kako u većoj mjeri sami moraju brinuti za vlastitu starost te da kasni­je ne mogu i ne smiju više nekog drugog op­tuživati što nisu dovoljno uštedjeli dok su ra­dili, a one koje zagovaraju zamrzavanje ili transformaciju drugog mirovinskog stupa opomenuo je da bi onda „budući naraštaji u potpunosti snosili taj teret što smatra krajnje neodgovornim i neozbiljnim prema onima koji dolaze iza nas”. Milijuni ‘neodgovornih i neozbiljnih’ Poljaka, Čeha, Mađara, Slova­ka, Slovenaca. bi mu oduševljeno zapljes- kali.

     Prof. dr. sc. Gojko Bežovan s Pravnog fa­kulteta je prezentirao „okvir za evaluaciju procesa privatizacije mirovinskog sustava u Hrvatskoj”, čime je vrlo jasno i bez zazora nazvao drugi stup pravim imenom - privati­zacijom mirovinskog sustava. Citirao je za­tim ekspertnu studiju Europske komisije još iz 2001. godine, koja govori o neodrživosti takvog tipa mirovinskih reformi jer se ne može pokriti tranzicijski trošak.

     Privatizacija mirovina provedena je na trošak porasta javnog duga, a fondovi do­minantno ulažu u državne obveznice, kako bi se financirao tranzicijski trošak. Najveći pobjednici su OMF koji su naplatili enormne administrativne naknade. Upozorio je kako financijske krize posebno pogađaju kapita­lizirane mirovinske fondove i njihove ukup­ne akumulirane vrijednosti, te su stoga izlo­ženi velikom riziku i nesigurnosti. Na kraju je citirao J. Rostowskog kako je „drugi mi­rovinski stup rak koji je narastao do gigant­skih razmjera”, bezdana vreća, zlatna koka bankara (FT, 2011.), a sve je to smanjilo in­vestiranje u zdravstvo, obrazovanje, infra­strukturu.

     Bežovan je upozorio kako se javno ne govori o slučajevima ulaganja u dionice u in­teresu banaka skrbnica koje vode OMF i ko­liki su gubitci. Zaključno je ocijenio kako je na djelu financijalizacija mirovinskog susta­va, koja će urušiti mirovinski sustav i „pojes­ti” velik dio mirovina.

Država kao krava muzara

     Dr. sc. Danijel Nestić s Ekonomskog in­stituta je sročio agitpropovsku prezentaciju pod naslovom „Može li drugi stup dovesti do većih mirovina u budućnosti?”. Ako bi netko pomislio da je pri tom mislio na racionalnije i jeftinije upravljanje od stranke mirovinskih fondova ili na promišljenije ulaganje, pogrije­šio je. Nestić je, u zajednici s hrvatskim „Chicago Boys-ima” zagovornik formule kako bi gubitke koje proizveo drugi mirovinski stup trebala kompenzirati država. Čarobna for­mula za to bi davanje tzv. dodatka na miro­vinu od 27 posto, koji su kao kompenzaciju za dokidanje povoljnijih načina obračuna, dobili umirovljenici koji su uplaćivale dopri­nose samo u prvi mirovinski stup - 20 posto, dok tzv. dvostupaši na nju nemaju nikakvo pravo.

     Dakle, taj državni mirovinski fond bi, ia­ko okljaštren za sredstva prebačena u dru­gi mirovinski stup, trebao popraviti krvnu sliku „privatnih mirovina”. Tako bi onaj s mi­rovinom samo iz prvog stupa dobio mirovi­nu od 2.845 kuna, a onaj koji je uplaćivao u oba stupa samo 2.3341 kunu, jer su mu os­tatak mirovine pojeli upravni i ini troškovi i promašaji mirovinskih fondova. Da bi to pri­krili, domislili su se kako izmusti državu za punih 27 posto dodatka na mirovinu, jer bi onda „njihova” dvostupna mirovina iznosila 2.878 kuna. Više od prvog stupa, ali na ra­čun njega?!

     Da je Nestić, manipulativno objašnjava­jući sve na primjeru jedne žene, skromno izračunao alekvotni dio tzv. dodatka, a ne cijeli iznos dodatka od 27 posto, to bi se još moglo razumjeti. Ovako, njegov prividno stručan-znanstveni pristup, zapravo je pro­ziran pokušaj muzenja državne krave i isi­savanja državnog novca, te pretvaranje mi­rovina iz prvog mirovinskog stupa u socijal­nu pomoć, a tzv. mješovitih mirovina u win - win formulu.

Rasprava preko nišana

     U nastavku Okruglog stola vođena je ras­prava između izlagatelja, čvrsto pozicionira- nih na posve suprotstavljenim stranama, s nepomirljivim stavovima i argumentima. Pri tom se strana zagovaratelja daljnje privati­zacije mirovinskog sustava, osjećajući se doista svemoćnom, zadovoljila samo niza­njem agitpropovskih floskula, dok su zago­varatelji pretvaranja drugog stupa u dobro­voljni i spašavanja javnih financija pobrojali na desetke analiza iz drugih zemalja koje su odustale od ovog modela obvezatne „šted­nje”, jer je preskup i štetan. Nepomirljivi Potočnjak se poslužio i srcedrapateljnim upo­zorenjima kako je „ovakav sustav budućnost naše djece i da se ne smije dogoditi da dje­dovi i očevi ugroze njihovu budućnost”. Tko misli drukčije od njega je u krivu, neprijatelj čak.

     Ivo Marjanović je u ima Sindikata um­irovljenika Hrvatske replicirao kako njego- ve/njihove usporedbe nisu korektne, osobi­to optužbe kako se nitko osim njih ”drugos- tupaša” ne brine za "našu djecu”, te upitao ne bi li se za djecu trebalo brinuti kroz za­pošljavanje, radna mjesta na neodređeno vrijeme, kroz primjerene plaće dostatne za život, razvijene socijalne usluge. Bivši mi­nistar rada i mirovinskog sustava Davorko      Vidović iz SDP-a je na blagi način reterirao od svojih bivših krutih stavova kako je dru­gi stup gotovo savršen, pa sada dopušta kako bi ga se moglo popraviti, jer je vrijeme učinilo svoje. Korekcije, a ne preoblikova­nje, kaže Vidović.

     Marjanović je nastavio postavljeti pita­nja skupu kolika će biti mirovina iz drugog stupa kad se to pravo ostvari, koliko su uplate doprinosa i buduća dobit sigurni i zajamčeni, tko jamči da tzv. privatni miro­vinski fondovi neće otići u stečaj, kako to da u fondovima nema barem 92 mlrd. kuna, već samo 79 mlrd.?

     Okrugli stol je otvorio prostor znanstve­nog promišljanja, i nije se ograničio na do­puštene teme. Međutim, financijska industri­ja se već osigurala kroz blokadu medija, pa smo tako u Večernjem listu čitali neprofesio­nalnu prezentaciju u kojoj se bukvalno agiti­ra za davanje 27 posto dodatka svim drugostupašima. Kako su rekli brojni izlaga- telji, u Hrvatskoj je na vlasti financijska in­dustrija, jača je od države i kontroli medije. Na štetu svih osim svoga vlastitoga džepa. Dokle?

(Jasna A. Petrovlć)