UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

REAGIRANJE SINDIKATA UMIROVLJENIKA HRVATSKE:

Predizborni sporazum Kukuriku koalicije – opasan za adnike i umirovljenike!

Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) izražava zabrinutost glede liste od 22 prioritetne mjere koje namjerava uvesti Kukuriku koalicija, kad i ako dođe na vlast, i to osobito u dijelu koji se odnosi na mirovinski i socijalni sustav. Uz najnoviji koalicijski predizborni sporazum, kojim je  navodno dogovoren samo zajednički izlazak na izbore, objavljen je i spisak prioritetnih mjera koje će Kukuriku koalicija poduzeti po dolasku na vlast.

 

Sindikat umirovljenika s nevjericom saznaje da su članice koalicije, i nakon najnovijih podataka o slomu postojećeg modela mirovinske štednje u drugom stupu u svim zemljama Srednje i Istočne Europe, ostale pri svojoj neshvatljivoj ideji – ne samo o postupnom povećavanju doprinosa za 2. stup – već to misle činiti na račun smanjivanja doprinosa za 1. stup! Takve hazarderske, tvrdoglave, neoliberalne poteze najavljuje koalicija koja deklarira socijaldemokratski program te u kojoj je i – Hrvatska stranka umirovljenika!

 

Podsjećamo da se model kapitalizirane mirovinske štednje Svjetske banke, koji je 90-tih godina nametnula ta međunarodna financijska institucija svim bivšim socijalističkim zemljama, pokazao neuspješnim. Prema podacima Europske komisije, kratkoročno gledano, riječ o rizičnijem načinu štednje za mirovinu, jer su samo 2008. privatni fondovi izgubili vrijednost za 20% i vrlo se sporo oporavljaju, jednako kao i hrvatski, koji su u potpunosti u rukama bankarskog sektora. HANFA/Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, k tome, neprekidno upozorava na previsoke troškove privatnog mirovinskog sustava – fondovi su od osnutka zaradili samo 5 milijardi kuna, a u isto vrijeme trošak sustava bio je 3,4 milijardi! 

 

Međutim, politička elita, neovisno bila na vlasti ili u oporbi, najpametnija je i sve zna najbolje, pa joj ne trebaju niti stvarni podaci o raspadu drugog stupa mirovinskog sustava u svim zemljama  koje su prihvatila model Svjetske banke – model obvezatne štednje, u kojemu doprinose plaćaju isključivo zaposleni, bez stvarne odgovornosti države za nadzor nad ulaganjima, s visokim menadžerskim troškovima, te s tragično niskim mirovinama iz drugog stupa. Zar Kukuriku stratezi ne znaju da je u šest od osam novih EU zemalja vlade izvršile dubinske, mahom privremene, rezove u mirovinskim sustavima. U Latviji je izdvajanje za drugi stup 2010. godine smanjeno na samo 2%, a Estonija je iste godina cijeli drugi stup vratila u prvi stup štednje. Češka upravo donosi zakon kojim će drugi stup postati dobrovoljan, te se očekuje da će obuhvat pasti na oko 30% zaposlenih, te će samo prvi stup ostati dominantan. Poljska je lani smanjila izdvajanje u drugi stup sa 7.3% na 2.3% i vode se rasprave o prijelazu na dobrovoljni model. Slovačka je uvela dobrovoljan drugi stup i mogućnost prijenosa ušteđevine i zarade u prvi stup. Mađarska je ukinula drugi stup i sve prenijela u prvi. Rumunjska izdvaja samo 2% (iako zakon propisuje više). Bugarska bilježi visoke gubitke u privatnim fondovima. U Litvi je dobrovoljan i pokriva oko 50-60% zaposlenih.

 

Malta, EU članica, te skorašnje zemlje kandidatkinje  poput Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, godinama odbijaju uvođenje takvog drugoga stupa smatrajući da njihove ekonomije za to nisu spremne, te da bi to štetilo umirovljenicima. Slovenija je svojedobno odbila model Svjetske banke, te uvela kapitaliziranu mirovinsku štednju sličnu modelu u Zapadnoeuropskim zemljama, gdje drugi stup predstavlja dodatni mirovinski plan koji se temelji i regulira kolektivnih ugovorima sindikata i poslodavaca, te svi oni sudjeluju i u nadzoru upravljanja njihovim mirovinskim štednjama.

 

Drugi stup mirovinske štednje ne treba ukinuti, ali se model Svjetske banke nametnut svim bivšim socijalističkim zemljama mora promijeniti. Zbog toga je većina tih zemalja uvela privremene mjere suspendiranja ili restrikcija, te pojačanu odgovornost i nadzor države, jer su se financijske institucije previše razigrale u korist vlastitog snaženja.

 

U svakom slučaju, sve članice Europske unije vrlo jasno i neupitno priznaju da je načelo solidarnosti između generacija, kao i načelo nacionalne razine solidarnosti, ključni element u pristupu reformama. Prvi mirovinski stup nitko ne dovodi u pitanje, a svako umanjivanje i rušenje tog zajedničkog okvira za dostojanstveno preživljavanje sadašnjih i budućih umirovljenika krajnje je rizično i neozbiljno.

 

S druge strane, Kukuriku političari nisu odgovorili da li će nakon tri godine odmrznuti ionako, čak i od Svjetske banke priznate za vrlo niske, mirovine hrvatskih umirovljenika; da li će omogućiti da se tzv. dodaci ugrade u osnovicu mirovine i postanu oporeziva kategorija; hoće li izdvojiti tzv. posebne i povlaštene mirovine iz mirovina stečenim radom, ili će i dalje, poput svih poletaraca, udariti po onome koji je najslabiji – radniku i umirovljeniku. Ali će siromašna staračka seoska domaćinstva potezom pera preseliti u socijalni (da li i mirovinski?) sustav.

 

Na taj se način sigurno neće otvoriti toliko potrebna nova radna mjesta, potaknuti gospodarski oporavak Hrvatske, a niti pridobiti hrvatske građane da im daju svoj glas povjerenja.