UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ZAJEDNIČKA PODRŠKA RADNIČKIM SINDIKATIMA: Ne odustajte od kaznenog progona za poslodavce koji ne isplaćuju plaće i ne uplaćuju doprinose!

Zagreb, 7. srpnja 2011. – Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, dvije najjače asocijacije umirovljenica i umirovljenika, javno i čvrsto upućuju svoju podršku radničkim sindikatima u njihovim zahtjevima za oštrijim kažnjavanjem zbog neisplata plaća i izbjegavanja plaćanja doprinosa, te uređenjem glede drugih anomalija na tržištu rada poput neopravdanog i pretjeranog masovnog zapošljavanja na ugovore na određeno vrijeme.

Izražavamo nadu da Vlada u konačnici neće popustiti pod pritiskom udruga poslodavaca koje svoje značajne predstavnike imaju i u samoj Vladi, jer upravo na makinacijama najsiromašnijima, običnim radnicima na tržištu rada, poslodavci uspijevaju prikupiti bogatstvo. Prema zakonskom prijedlogu koji je objavljen na stranicama Ministarstva pravosuđa, s tri godine kažnjavao bi se onaj koji je imao sredstva ali nije isplatio dio ili cijeli plaću, te ako nije uplaćeno mirovinsko ili zdravstveno osiguranje bez obzira jeli isplatio plaću radniku. Ista kazna prijeti i onome tko ne isplaćuje doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje ili lažno obračunava plaću kako bi uplatio manje doprinose (ovo potonje je vrlo često u praksi, a ostatak plaće se daje „ispod stola“). Opravdano je i predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel naglasio da je neisplata plaća već dugo kazneno djelo, ali da je problem usklađivanje ukupnog sustava plaćanja. Teško je, također, povjerovati da bi bila transparentna sudska praksa u razlučivanju tko opravdano, a tko neopravdano kasni s isplatom plaća. Udruge poslodavaca se protive odlasku u zatvor onih koji posluju na račun neisplate plaća radnicima, a pri tom progone radnike zbog i najmanjeg otuđenja robe ili umanjuju neisplaćene plaće zbog zakašnjenja na posao. Takvih se dvojnih moralnih počela Hrvatska nagledala od početka privatizacije do danas.

Prema prijedlogu Ministarstva pravosuđa kazna zatvora od jedne godine prijeti i poslodavcu koji „uskrati ili ograniči pravo na štrajk koji se organizira i provodi u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima sindikata.“ Ako radniku zbog sudjelovanja u štrajku otkaže ugovor o radu – poslodavcu prijeti zatvor od tri godine.  Predloženo je još mnogo toga, ali je neizvjesno što će od ovoga ostati u zakonu, jer se poslodavci žale i na mogućnost kažnjavanje poslodavca zatvorom do godinu dana ako je otpustio radnika koji je ukazivao na korupciju u svome poduzeću!

Plaćanje obavljenog posla i naručene robe nema alternativu i svi se tako moraju ponašati – milom ili silom. Radnički sindikati ne odustaju od jamstvenog radničkog fonda iz kojeg bi se radnicima isplaćivao barem minimalac, ali niti od izmjena zakona o sudskom registru po kojem poslodavci koji ne plaćaju radnike neće moći osnivati nove tvrtke.

Umirovljeničke udruge, Sindikat i Matica, oštro upozoravaju da se prosperitet nekih ne može graditi na bijedi većine – radnika koji žive u neprekidnoj nesigurnosti i strahu i umirovljenika koji tonu u područje siromaštva i socijalne isključenosti.  Stoga se uvođenje reda u plaćanju i kažnjavanju neplatiša, smatra i bitnim korakom naprijed u uvođenju reda u područje održivosti mirovinskih fondova.