UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Kampanja: IMA LI KRAJA EKONOMSKOJ ZLOUPORABI STARIJIH OSOBA

Otimačina imovine starijih se nastavlja

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske već četiri godine vodi kampanju protiv sve raširenije industrije lešinarstva u kojoj, uz članove obitelji i susjede, naj­češće prste imaju i neki javni bilježnici, odvjetnici, liječnici i pojedini centri za so­cijalnu skrb, udomitelji, privatni domovi umirovljenika. Tako je materijalno zlos­tavljanje često prikriveno legalnim for­mama poput oporuka, ugovora o dariva­nju, a sve češće i ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju.

     Nekretnine u Hrvatskoj su najvećim di­jelom u vlasništvu starijih osoba, koje su ih stekle većinom otkupom svojih stanova u društvenom vlasništvu ili kreditima svo­jih poduzeća, pa te nekretnine zapravo predstavljaju njihovu svojevrsnu štednju za starost. Prevareni, poniženi, a nerijetko i psihički i fizički zlostavljani, takvi starci i starice svoje posljednje godine proživlja­vaju u potpunom siromaštvu, a dio njih i kao beskućnici. Slučajevi nerijetko završa­vaju i na sudu, no zbog dugotrajnosti pos­tupaka, oštećeni u pravilu umru prije nego dočekaju pravdu. A hrvatski sudovi imaju vrlo neobičan pristup presuđivanju u tak­vim sporovima, češće na strani uzdržavatelja nego uzdržavanoga, pa čak kad i uz­državanja faktički nije bilo. Bilježnici su pak vrlo tolerantni, pa prihvaćaju otisak palca od pismenih ljudi, a smatraju ih po­slovno sposobnima i svjesnima čak i kad su nepobitno na samrtnoj postelji.

     Kroz Pravno savjetovalište SUH-a, koje godišnje kontaktira oko 2.500 potrebitih, zatrpani smo potresnim pričama prevare­nih starih ljudi, koji nam se svakodnevno javljaju iz svih krajeva Hrvatske. Neki čak posljednje kune potroše na kartu do Za­greba te dođu k nama u Sindikat umi­rovljenika u nadi da ćemo im pomoći, no najčešče možemo samo zajedno plakati.

     Siromašni starci i starice s prosječnom mirovinom od 2.245,88 kuna u pravilu plate režije i telefonske račune, a onda gladuju, jer oko 57 posto ih ima mirovine manje od dvije tisuće kuna. Kupe voće i povrće po tržnicama prije zatvaranja ili čak kopaju po kontejnerima, bilo da pri­kupljaju boce za otkup, bilo radi hrane.

Počeci legalizacije zla

     Spirala zla pokrenuta je 2006. kada je legaliziran institut dosmrtnog uzdržavanja, koji do tada nije bio dio niti jednog hr­vatskog važećeg propisa te je jedan od najprjepornijih instituta Zakona o obvez­nim odnosima. SUH je još 2012. godine    Ministarstvu pravosuđa uputio inicijativu za ukidanje dosmrtnog uzdržavanja i de­taljniju regulaciju doživotnog uzdržavanja, no tadašnji ministar Orsat Miljanić taj je prijedlog za zakonske izmjene - odbacio. Njegovo je stajalište formalno pravno is­pravno - ako su starci i starice potpisali da prodaju kuću za kunu, a nije im oduzeta poslovna sposobnost, onda je to OK. Je li doista OK? Zar nije država intervenirala kod zelenaških kredita, nije li spašavala one s kreditima u švicarskim francima od pohlepnih banaka?

     Moramo znati da čim osoba potpiše ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, nekre­tnina istog časa više nije u njenom vla­sništvu, a davatelj uzdržavanja odmah stječe pravo uknjižbe prava vlasništva koje pak po ugovoru o doživotnom uz­državanju stječe tek nakon smrti uzdr­žavane osobe. Poznajući psihologiju starih ljudi, profesionalni uzdržavatelji najčešće na potpisivanje ugovora dola­ze u društvu liječnika, medicinske sestre, bilježnika te se svi oni skupe oko jadne stare osobe, koja najčešće ni ne čuje dobro što joj govore. Riječ je o čistoj manipu­laciji zbog koje stari ljudi sve češće završa­vaju kao socijalni slučajevi pa čak i bez krova nad glavom.

     Stoga je SUH-ovu inicijativu podržala i pučka pravobraniteljica Lora Vidović te su spomenuti problemi sastavni dio izvješća koje pučka pravobraniteljica podnosi Hr­vatskome saboru gotovo svake, pa i ove godine. No, svi dosadašnji pokušaji da se prijevarama starih i nemoćnih konačno sta­ne na kraj, za sada su uzaludni. Do sada su izdali niz preporuka u našim godišnjim izvješćima, ali su se vlade oglušile.

     Sindikat umirovljenika je cijeli mandat ove zadnje privremene i opozvane, a sada tehničke, vlade držao pripremljenu novu inicijativu za izmjene Zakona o obveznim odnosima, no nismo je realno imali kome uputiti. Sada čekamo nove izbore, novu vladu i krećemo s novom inicijativom.

     Na prvom mjestu SUH traži da se ozbilj­nije poradi na kvalitetnijem i temeljitijem in­formiranju starijih osoba, uključujući i upoznavanje s rizicima sklapanja takvih ugovora. Takve kampanje, u okviru kojih je tiskao letke, producirao i snimio film te održao radionice diljem Hrvatske, Sindikat umirovljenika je vodio godinama. No, to mora biti obveza države i njezinih ministar­stava, kako pravosuđa, tako i socijalne po­litike, unutarnjih poslova i drugih. Da bi se moglo poduzimati mjere, potrebne su evi­dencije, statistike, a svega toga nema. Nit­ko o tome ne vodi nikakve baze podataka.

STOP dosmrtnom uzdržavanju!

     Drugo, institut dosmrtnog uzdržavanja treba ukinuti. Naime, pošto se razlikuje od ugovora o dosmrtnom uzdržavanju samo po trenutku prijenosa imovine, a uzimajući u obzir da je svrha oba ugovora uzdržava­nje potrebite osobe, a prijenos njegove imovine tek je posljedica uzdržavanja, ne­ma nikakvog opravdanog razloga da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju favo­rizira osoba davatelja uzdržavanja u od­nosu na davatelja uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. A kad se uzme u obzir da najveći broj zlouporaba institu­ta uzdržavanja nastaje iz ugovora o dos- mrtnom uzdržavanju, postavlja se pitanje zašto omogućiti da za istu činidbu, a to je uzdržavanje primatelja uzdržavanja, omo­gućuje davatelju dosmrtnog uzdržavanja

da odmah otuđi imovinu uzdržavanog, a da praktično nije niti započeo sa obvezom uzdržavanja.

     Nadalje, SUH predlaže da se u članku 580 Zakona o obveznim odnosima, koji se odnosi na ugovore o doživotnom uzdrža­vanju, dodaju novi stavci:

- Prilikom ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju ovlaštena osoba je dužna ut­vrditi da li ugovoru, kao njegov sastavni dio, prileži suglasnost za sklapanje ugovo­ra od strane nadležnog Centra za socijal­nu skrb prema mjestu boravišta primatelja uzdržavanja. Ugovor bez suglasnosti cen­tra za socijalnu skrb je ništavan i ne proiz­vodi nikakve pravne učinke.

- Davatelj uzdržavanja ne može istovre­meno imati dva ili više važećih ugovora o doživotnom uzdržavanju, te je dužan prili­kom sklapanja ugovora dati pisanu izjavu o tome da je taj ugovor o uzdržavanju je­dini važeći sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju.

- Evidencija sklopljenih ugovora o doži­votnom uzdržavanju vodi se u registru ko­jeg vode Centri za socijalnu skrb na čujem području živi primatelj uzdržavanja. Re­gistar sadrži podatak o strankama iz ugo­vora, o datumu sklapanja ugovora, te o imovini koja je predmet ugovora o doživot­nom uzdržavanju.

- Ugovori o doživotnom uzdržavanju ko­jeg sklapaju pružatelj socijalnih usluga (Centri za socijalnu skrb, privatni domovi i udomitelji kao i njihovi zaposlenici i člano­vi njihovih obitelji) ništavni su, te ne proiz­vode nikakve pravne učinke.

- Prilikom sklapanja ugovora o doživot­nom uzdržavanju davatelj uzdržavanja dužan je predati ovlaštenoj osobi (sudac ili javni bilježnik) potvrdu o nekažnjavanju za kazneno djelo protiv života i tijela, te kaz­neno djelo protiv imovine, ne starijih od 30 dana.

- Sporovi vezani za raskid ugovora o do­životnom uzdržavanju smatraju se hitni­ma, a sudovi su dužni donijeti presudu u roku od 6 mjeseci računajući od dana po­dnošenja tužbe za raskid ugovora.

Gdje je registar ugovora?

     Zbog brojnih zloporaba ugovora o doži­votnom uzdržavanju od strane davatelja uzdržavanja nameće se zaključak o nužno­sti intervencije države zastupane od strane nadležnog centra za socijalnu skrb. Stoga bi prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju centar za socijalnu skrb sači­nio anamnezu jedne i druge strane, te ocje­njujući sve okolnosti vezane za obje strane, davao suglasnost za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju.

     Zabrana postojanja dva ili više ugovora o doživotnom uzdržavanju u kojima je davatelj uzdržavanja ista osoba, zasniva se na činjenici da dio davatelja uzdržavanja ima više sklopljenih ugovora pretvarajući to u svojevrsno zanimanje, a na štetu kva­litete uzdržavanja primatelja uzdržavanja.

     Registar sklopljenih ugovora o doživo­tnom uzdržavanju je prijeka potreba jer će sadržavati podatke o broju sklopljenih ugovora po davatelju uzdržavanja, datu­me sklapanja ugovora te imovinu koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržava­nju.   Uvođenjem registra moći će se pre­ventivno djelovati prema onim davateljima uzdržavanja koji su praktično profesionilizirali i učinili lukrativnom djelatnost uzdr­žavanja starijih i nemoćnih osoba.

     S ciljem sprječavanja mogućih zloupo­raba vazanih na utjecaj davatelja socijal­nih usluga, njihovih zaposlenika ili člano­va njihovih obitelji na osobu koja usluge koristi, potrebno je onemogućiti davatelja usluge da utječe i ishodi sklapanje ugovo­ra o doživotnom uzdržavanju.

     Osoba koja želi sklopiti ugovor o doži­votnom uzdržavanju u statusu davatelja uzdržavanja mora biti vjerodostojna, što znači da ne smije biti kažnjavana za odre­đena kaznena djela (protiv života i tijela te imovine) što bi upućivalo na mogućnost činjenja kaznenih djela prema primatelju uzdržavanja.

Sporovi vezani za raskid ugovora o do­životnom uzdržavanju trebaju, zbog svoje prirode - životna dob primatelja uzdržava­nja, imati prednost pri rješavanju sporova.    Ovo iz razloga što se nerijetko dešava da primatelj uzdržavanja umre prije skončanja postupka.

Uskoro ovi prijedlozi idu na adresu no­vom ministra pravosuđa, ma tko bio ili bila.

(Jasna A. Petrović)