UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Obećanja u celofanu

 

     Koliko su političke stranke svojim programima obuhvatile i pitanja koja se odnose na umirovljenike kao najranjiviju skupinu stanovnika Hrvatske? To su svakako povećanje mirovina, način usklađivanja mirovine, oblici i način borbe protiv siromaštva starijih te opstanak prvog javnog mirovinskog stupa i sudbina drugog mirovinskog stupa.

     Odlučili smo analizirati programe relevantnijih stranaka i koalicija, a to su Narodna koalicija (SDP,HSS, HNS, HSU), Hrvatska demokratska zajednica sa HSLS-om, Most nezavisnih lista, Milan Bandić 365 - Koalicija za premijera (Stranka rada i solidarnosti, Reformisti, Novi val, HSS SR, BUZ), te Koalicija Jedina opcija (Živi zid, promijenimo Hrvatsku, Uvijek Frankeri, Akcije mladih).

     Uvidom u programe navedenih stranaka može se zaključiti da su gotovo sve stranke izuzetno malo prostora posvetile umirovljenicima. Da li je tako zato jer obećanja umirovljenicima moraju biti konkretna, a penzići pamte „kao slonovi” pa bi bili kažnjeni na sljedećim izborima?

     Uvidom u programe do stotinjak stranica može se zaključiti da su zapravo u mnogočemu slični ili čak isti, i to naročito kad je riječ o prve dvije najveće stranke. Vidljivo je da kada se piše o školstvu, pravosuđu, financijama, regionalnom razvoju, fondovima i sl., tada svi pišu čitave traktate, i ti će programi biti primijenjeni sada i odmah. No, kada se piše o plaćama, mirovinama, zaposlenima i njihovom statusu u zaposlenju, pravima i obvezama, tada se piše šturo i umotano u celofan. Ili pak „sitnim slovi­ma”, kakve nalazimo u kreditima ili s telekomunikacijskim opera­terima.

Uzeli smo povećalo, otpakirali celofan i eto što smo našli.

Usklađivanje mirovina

     Svrha usklađivanja mirovina je održavanje mogućnosti dosto­janstvenog života u starijoj dobi i prevencija protiv siromaštva, a svaka zemlja ima svoj specifični model koji obično uključuje mje­šavinu indikatora poput indeksa rasta plaća, rasta potrošačkih ci­jena, rasta bruto društvenog proizvoda. Nema europske zemlje koja kroz održive modele usklađivanja ne jamči adekvatnost mirovina.

I gle čuda: baš ni jedna stranka nije u svom programu spome­nula potrebu izvanrednog (jednokratnog ili obročnog usklađivanje mirovina zbog davnog namjernog pogrešnog proračuna prve vri­jednosti AVM (aktualna vrijednost mirovine).

     Nadalje, samo dvije velike stranke Narodna koalicija i HDZ, su spomenule model redovnog (polugodišnjeg) usklađivanja i to Narodna koalicija kao dobar postojeći model koji valjda ne treba mijenjati, dok je HDZ predložio redovno usklađenje na temelju kretanja BDP-a, stanja proračunskog deficita i troškova života, a pri tom naglašava njihov šef da je riječ o poznatom švicarskom modelu.

     Tu posljednju nepreciznu mješavinu je doista teško vizualizira- ti, osobito u svjetlu toga što bi oni do kraja svog mandata povećali mirovine za 5 posto, a u budućnosti (kad je ta budućnost?) pro­sječna mirovina bi trebala, umjesto današnjeg udjela od 39 posto u prosječnoj neto plaći, dosegnuti 60 posto. Kako bi to HDZ-ovci postigli, ako ne predviđaju ozbiljnije reforme usklađivanja mirovi­na i jačanje drugih solidarnih mjera? Ovih 60 posto udjela obeća­va i Kukuriku, pardon, Narodna koalicija. Znaju li oni da postoje­ćim propisima u mirovinskom zakonodavstvu, koje je donio njihov ministar Mrsić, mirovine zapravo sustavno padaju iz godine u go­dinu. Sve, pak, ostale stranke nisu po pitanju usklađenja mirovina predložile ništa.

     Gotovo i nema stranke koja nije predložila povećanje neopo­rezivog dijela plaće, i to na 3.000 kuna, 3.750, 3.500 i slično. No, ni jedna stranka nije izrekla što će biti s neoporezivim dijelom mi­rovine. Znamo da je sadašnje stanje (neoporezivi dio plaće 2.600, a neoporezivi dio mirovine 3.800 te su povećanja uvijek bila raz­mjerna i za mirovine i za plaće. A sada o tome - šutnja.

     K tome, ni jedna stranka nije govorila o minimalnoj mirovini (ko­ja je inače ukinuta 1999. godine), što Sindikat umirovljenika traži da se uvede. Jedino je jedna stranka u program unijela da se mi­nimalna mirovina (koje nema!) uveća za 10 posto.

     A Bandić obećava povećanje mirovina najugroženijih od 5 do 20 posto, mada nije jasno, povećanjem čega.

Je li sve to posljedica samo neznanja, ili pak posvemašnje ne­brige za starije osobe i umirovljenike u ovoj zemlji?

Krpanje ili sustav?

     O siromaštvu se, baš i zahvaljujući Sindikatu umirovljenika, sve više piše u medijima. I vrapci znaju da su Hrvati u vrhu naj­siromašnijih Europljana. Narodna koalicija problem siromaštva starijih misli riješiti promjenom zakonskih propisa kako bi se stvorili uvjeti da u slučaju smrti jednog partnera drugi partner prima određeni postotak njegove/njezine mirovine. Ukinut će, kažu, doprinos za zdravstvo u iznosu od 3 posto, omogućiti (va­ljda svima) zasnivanja radnog odnosa uz korištenje mirovine, te omogućiti socijalnu/nacionalnu mirovinu građanima RH s navr­šenih 65 godina, a koji nisu stekli uvjete prema Zakonu o mi­rovinskom osiguranju.

HDZ, pak, osim socijalne mirovine za one koji nisu samostalno sposobni privređivati i raditi (što nisu svi bez ikakve mirovine) i omogućavanja ostanka na tržištu rada svima koji to žele i nakon 65. godine, planira vratiti radno sposobne,   a prijevremeno umirovljene u svijet rada (ako to žele), a pri tom posebno misle na branitelje, žene invalide rada i sl.    Dakle, ili rad ili socijala. Nešto preciznije definiraju tzv. nacionalnu mirovinu kao pravo osoba sta­rijih od 65 godina, koje nemaju drugih izvora prihoda te hrvatski građani koji imaju prebivalište u Hrvatskoj najmanje 15 godina. Iz­nos nacionalne mirovine određivat će se prema iznosu minimalne plaće i iznosit će najmanje 40 posto od minimalne plaće u godini u kojoj osoba ostvaruje pravo na nacionalnu mirovinu.

     Ovo zvuči jako čudno, kad se zna da je najniža mirovina za 15 godina staža 920 kuna, a socijalna za nula godina staža iznosila bi po HDZ-u 1.000 kuna. Stoga je puno logičnije što Sin­dikat umirovljenika traži da minimalna mirovina iznosi 50 posto neto minimalne plaće, a tzv. socijalna mirovina da bude niža.

Možda je najtužnije što Most kao tzv. treća opcija percipira sta­re samo kao potencijalni razvojni resurs, pa predlažu poticanje poduzetništva starijih osoba!?

     Živi zid ima specifičan odnos prema siromaštvu, odnosno on se aktivistički bori protiv posljedica već nastalog siromaštva, dok Milan Bandić 365 - Koalicija za premijera ima osebujan pristup siromašni­ma, pa će uvesti socijalnu mirovinu za osobe s navršenih 65 godi­na života, dati novčanu pomoć umirovljenicima s mirovinom ma­njom od 1.500 kuna i k tome im plaćati policu dopunskog osigura­nja, dat će im uskrsnicu i božićnicu, najpotrebitijima osigurati bes­platni javni prijevoz, te pomoć u podmirenju troškova stanovanja.

 Stupovi o glavu

     Pogubnost modela drugog mirovinskog stupa kakav ima Hrvat­ska nije više nepoznanica u Europi, jer su gotovo sve zemlje koje su takav model uvele pod pritiskom Svjetske banke, već od njega odustale (ukinule su ga ili modelirale). I dok u Čileu bjesne štraj­kovi već nekoliko tjedana, a mi smo devedesetih godina preuzeli upravo donekle korigiran čileanski model, naše tri vodeće stranke - Narodna koalicija, HDZ i Most-nezavisnih lista, jednoglasno zagovaraju ne samo opstanak ovog modela drugog mirovinskog stupa, već ga HDZ odmah namjerava povećati za jedan posto, a s vremenom do osam posto, ali na način da smanji prvi javni mi­rovinski stup. To je njihov provjereni recept, kad su 1999. prvi mi­rovinski stup s 20 posto smanjili na 15 posto, a tih pet posto pre­dali na upravljanje mirovinskim fondovima pri inozemnim banka­ma. Bravo dečki!

     Slično razmišlja i Most, samo bi bilo zanimljivo znati kako bi to preporučili kao dobar i siguran model mladima koji rade na odre­đeno i imaju plaće od tri do pet tisuća kuna. Jesu li izračunali ko­lika bi im bila mirovina?

     Zanimljivo je sagledati prepredenost SDP-ovih zagovaratelja drugog stupa. Znajući da je skup, znajući da ima 400.000 osiguranika za koje nisu plaćeni doprinosi u drugi stup, znajući da sa­mo zbog ta dva čimbenika nije ostvaren prihod fondova od barem 20 milijarda kuna (koji će sigurno nedostajati kad krenu isplate iz drugog stupa), oni bi pokrpali taj gubitak samoposluživanjem iz prvog stupa i kroz dodatak na mirovinu za sve umirovljenike.

     U isti rog s istim žarom, čak i određenije, HDZ zagovara odmah povećati izdvajanja za drugi mirovinski stup, iako im je jasno da je to 1,8 do 2 milijarde kuna manje u proračunu, a više kroz povećanje državnog duga. Pa iako su kroz razne oblike obećanja u programu već potrošili (ili zadužili) proračun za desetak milijar­di kuna, ovaj iznos je „minoran”. HDZ je „inventivan” pa predlaže da osiguranik iz drugog stupa može dvije godine prije umirovlje­nja 10 posto sredstava sa svojeg računa drugog stupa dići u go­tovini, što je nevjerojatno s obzirom da je svrha mirovinske šted­nje - preživljavanje u starijoj dobi, u mirovini. Obje najveće stran­ke misle isto, a Most također, ali bez detalja.

     Iz svega navedenog proizlazi kako su velike stranke dvije stra­ne istog novčića, samo s različitim ideološkim bojama.

Umirovljenici ostaju na suhom. Nitko nije pokazao osobito ra­zumijevanje i znanje o njihovim problemima, a na njima je sami­ma da prepoznaju do čega im je stalo te kasnije procijene jesu li im ispunili obećanja.

 

Piše: Ivo Marjanović