UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za koga će glasati umirovljenici?

 

     Hoće li starija generacija glasati pro­tiv interesa mlade generacije? Ho­će li standardni profil konzervativ­nih i desnije orijentiranih glasača, a koji čine nemali broj od 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika, te glasački segment neo­brazovanog i ruralnog stanovništva, opet birati na temelju ideoloških razloga te prema uputi lokalnog župnika, ili će ovaj put, za promjenu, poslušati kakve im pro­grame i politike nudi koja stranka?

     Naša memorija ipak nije toliko ošteće­na da se ne sjećamo koliko smo cvilili, plakali, ljutili se na opozvanu vladu i npr. njezinog ministra Nakića koji nam je htio naplatiti i hitnu pomoć, a dopunsko (ali samo za početak toliko) podići za 19 ku­na? Možda nismo u potpunosti shvatili da je to bio neskriveni pokušaj masovne pri­vatizacije javnog zdravstva, ali k tome i demontaže državnog osiguravateljskog sustava u zdravstvu.

     Jesmo li izbrisali iz memorije kako nam je otpisana ministrica Šikić odlučila sino­ve i kćeri poslati u mirovinu sa 67 godina već 2028., umjesto - kako je propisano zakonom - od 2038. I sjećate li se onog ministra Šustara koji je odmah odlučio ukinuti subvencije za prijevoz učenika srednjih škola? U čemu ga je podržala i spomenuta ministrica rada kad je rekla kako Hrvatska ima problem s velikim bro­jem visokoobrazovanih, jer ih ima previ- še?i

     Ma hajdemo korak natrag u prošlost pa se sjetite onog bivšeg ministra rada Mrsića koji je napravio tako dobar miro­vinski zakon, da se penzićima mirovine usklađuju za po pet kuna, te su se pope­li na treće mjesto po siromaštvu starijih od 65 godina u Europskoj uniji. Narav­no, tu je i Milanović koji, zajedno s Mrsi- ćem i Hreljom, glorificira drugi mirovin­ski stup pod upravljanjem inozemnih ba­naka, i to u trenutku kad je jasno da je štetan za javne financije i opasan za sa­dašnje i buduće umirovljenike. U trenu­tku kad su ga se odrekle ili ga zamrznu- le sve bivše socijalističke zemlje koje su ga uvele, kao i mi, pod pritiskom me­đunarodnih financijskih institucija. Da, u pravu ste, tu nema razlike između lije­vih i desnih, i jedini i drugi nastoje biti pristojni i ponizni spram banaka i finan­cijske industrije.

     Ako smo sve to zaboravili ili nam nije dovoljno važno, pa hajdemo gledati što sad imamo i što nam nude. Jer i obeća­nje ima svoju boju, težinu, smjer.

Što imamo, znate i sami: 500.000 gladnih umirovljenika i starijih osoba,

350.0         blokiranih, 220.000 nezaposle­nih, stotinjak tisuća iseljenih, 95 posto zaposlenih s ugovorima na određeno vri­jeme i preko agencija, trudnice koje dobi­vaju otkaze, majke koje nemaju jaslice, bake koje nemaju domove. Možemo i da­lje nabrajati, no sačuvajmo živce.

     Zato je Sindikat umirovljenika Hrvat­ske, s Maticom umirovljenika, odlučio pri­premiti spisak svojih zahtjeva i uputiti ga političkim strankama uoči izbora. Mediji? Nisu pokazali osobiti interes. Tu nema krvi, ustaša i partizana, lustracije, mržnje i uvreda. Tu je lista zahtjeva protiv odstrela. Za preživljavanje. Pa, eto gdje smo. Pročitajte, prosudite. Odlučite. Gla­sajte mozgom.

     Narod se konstituira u izborima i to je, uz referendum, jedini mehanizam politi-č- ke participacije stvarno dostupan svim građanima. Izborima građani ostvaruju i izravan utjecaj na oblikovanje elite, od­nosno izravno ili neizravno određuju sas­tav zakonodavne i izvršne vlasti. Tako ćete izabrati kolika će vam biti mirovina, kako ćete se liječiti, hoće li se graditi do­movi, kakvo će biti usklađivanje mirovina, hoće li se reformirati obrazovni sustav... Odlučite sami.