UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za koga će glasati umirovljenici?

 

     Hoće li starija generacija glasati pro­tiv interesa mlade generacije? Ho­će li standardni profil konzervativ­nih i desnije orijentiranih glasača, a koji čine nemali broj od 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika, te glasački segment neo­brazovanog i ruralnog stanovništva, opet birati na temelju ideoloških razloga te prema uputi lokalnog župnika, ili će ovaj put, za promjenu, poslušati kakve im pro­grame i politike nudi koja stranka?

     Naša memorija ipak nije toliko ošteće­na da se ne sjećamo koliko smo cvilili, plakali, ljutili se na opozvanu vladu i npr. njezinog ministra Nakića koji nam je htio naplatiti i hitnu pomoć, a dopunsko (ali samo za početak toliko) podići za 19 ku­na? Možda nismo u potpunosti shvatili da je to bio neskriveni pokušaj masovne pri­vatizacije javnog zdravstva, ali k tome i demontaže državnog osiguravateljskog sustava u zdravstvu.

     Jesmo li izbrisali iz memorije kako nam je otpisana ministrica Šikić odlučila sino­ve i kćeri poslati u mirovinu sa 67 godina već 2028., umjesto - kako je propisano zakonom - od 2038. I sjećate li se onog ministra Šustara koji je odmah odlučio ukinuti subvencije za prijevoz učenika srednjih škola? U čemu ga je podržala i spomenuta ministrica rada kad je rekla kako Hrvatska ima problem s velikim bro­jem visokoobrazovanih, jer ih ima previ- še?i

     Ma hajdemo korak natrag u prošlost pa se sjetite onog bivšeg ministra rada Mrsića koji je napravio tako dobar miro­vinski zakon, da se penzićima mirovine usklađuju za po pet kuna, te su se pope­li na treće mjesto po siromaštvu starijih od 65 godina u Europskoj uniji. Narav­no, tu je i Milanović koji, zajedno s Mrsi- ćem i Hreljom, glorificira drugi mirovin­ski stup pod upravljanjem inozemnih ba­naka, i to u trenutku kad je jasno da je štetan za javne financije i opasan za sa­dašnje i buduće umirovljenike. U trenu­tku kad su ga se odrekle ili ga zamrznu- le sve bivše socijalističke zemlje koje su ga uvele, kao i mi, pod pritiskom me­đunarodnih financijskih institucija. Da, u pravu ste, tu nema razlike između lije­vih i desnih, i jedini i drugi nastoje biti pristojni i ponizni spram banaka i finan­cijske industrije.

     Ako smo sve to zaboravili ili nam nije dovoljno važno, pa hajdemo gledati što sad imamo i što nam nude. Jer i obeća­nje ima svoju boju, težinu, smjer.

Što imamo, znate i sami: 500.000 gladnih umirovljenika i starijih osoba,

350.0         blokiranih, 220.000 nezaposle­nih, stotinjak tisuća iseljenih, 95 posto zaposlenih s ugovorima na određeno vri­jeme i preko agencija, trudnice koje dobi­vaju otkaze, majke koje nemaju jaslice, bake koje nemaju domove. Možemo i da­lje nabrajati, no sačuvajmo živce.

     Zato je Sindikat umirovljenika Hrvat­ske, s Maticom umirovljenika, odlučio pri­premiti spisak svojih zahtjeva i uputiti ga političkim strankama uoči izbora. Mediji? Nisu pokazali osobiti interes. Tu nema krvi, ustaša i partizana, lustracije, mržnje i uvreda. Tu je lista zahtjeva protiv odstrela. Za preživljavanje. Pa, eto gdje smo. Pročitajte, prosudite. Odlučite. Gla­sajte mozgom.

     Narod se konstituira u izborima i to je, uz referendum, jedini mehanizam politi-č- ke participacije stvarno dostupan svim građanima. Izborima građani ostvaruju i izravan utjecaj na oblikovanje elite, od­nosno izravno ili neizravno određuju sas­tav zakonodavne i izvršne vlasti. Tako ćete izabrati kolika će vam biti mirovina, kako ćete se liječiti, hoće li se graditi do­movi, kakvo će biti usklađivanje mirovina, hoće li se reformirati obrazovni sustav... Odlučite sami.