UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za koga će glasati umirovljenici?

 

     Hoće li starija generacija glasati pro­tiv interesa mlade generacije? Ho­će li standardni profil konzervativ­nih i desnije orijentiranih glasača, a koji čine nemali broj od 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika, te glasački segment neo­brazovanog i ruralnog stanovništva, opet birati na temelju ideoloških razloga te prema uputi lokalnog župnika, ili će ovaj put, za promjenu, poslušati kakve im pro­grame i politike nudi koja stranka?

     Naša memorija ipak nije toliko ošteće­na da se ne sjećamo koliko smo cvilili, plakali, ljutili se na opozvanu vladu i npr. njezinog ministra Nakića koji nam je htio naplatiti i hitnu pomoć, a dopunsko (ali samo za početak toliko) podići za 19 ku­na? Možda nismo u potpunosti shvatili da je to bio neskriveni pokušaj masovne pri­vatizacije javnog zdravstva, ali k tome i demontaže državnog osiguravateljskog sustava u zdravstvu.

     Jesmo li izbrisali iz memorije kako nam je otpisana ministrica Šikić odlučila sino­ve i kćeri poslati u mirovinu sa 67 godina već 2028., umjesto - kako je propisano zakonom - od 2038. I sjećate li se onog ministra Šustara koji je odmah odlučio ukinuti subvencije za prijevoz učenika srednjih škola? U čemu ga je podržala i spomenuta ministrica rada kad je rekla kako Hrvatska ima problem s velikim bro­jem visokoobrazovanih, jer ih ima previ- še?i

     Ma hajdemo korak natrag u prošlost pa se sjetite onog bivšeg ministra rada Mrsića koji je napravio tako dobar miro­vinski zakon, da se penzićima mirovine usklađuju za po pet kuna, te su se pope­li na treće mjesto po siromaštvu starijih od 65 godina u Europskoj uniji. Narav­no, tu je i Milanović koji, zajedno s Mrsi- ćem i Hreljom, glorificira drugi mirovin­ski stup pod upravljanjem inozemnih ba­naka, i to u trenutku kad je jasno da je štetan za javne financije i opasan za sa­dašnje i buduće umirovljenike. U trenu­tku kad su ga se odrekle ili ga zamrznu- le sve bivše socijalističke zemlje koje su ga uvele, kao i mi, pod pritiskom me­đunarodnih financijskih institucija. Da, u pravu ste, tu nema razlike između lije­vih i desnih, i jedini i drugi nastoje biti pristojni i ponizni spram banaka i finan­cijske industrije.

     Ako smo sve to zaboravili ili nam nije dovoljno važno, pa hajdemo gledati što sad imamo i što nam nude. Jer i obeća­nje ima svoju boju, težinu, smjer.

Što imamo, znate i sami: 500.000 gladnih umirovljenika i starijih osoba,

350.0         blokiranih, 220.000 nezaposle­nih, stotinjak tisuća iseljenih, 95 posto zaposlenih s ugovorima na određeno vri­jeme i preko agencija, trudnice koje dobi­vaju otkaze, majke koje nemaju jaslice, bake koje nemaju domove. Možemo i da­lje nabrajati, no sačuvajmo živce.

     Zato je Sindikat umirovljenika Hrvat­ske, s Maticom umirovljenika, odlučio pri­premiti spisak svojih zahtjeva i uputiti ga političkim strankama uoči izbora. Mediji? Nisu pokazali osobiti interes. Tu nema krvi, ustaša i partizana, lustracije, mržnje i uvreda. Tu je lista zahtjeva protiv odstrela. Za preživljavanje. Pa, eto gdje smo. Pročitajte, prosudite. Odlučite. Gla­sajte mozgom.

     Narod se konstituira u izborima i to je, uz referendum, jedini mehanizam politi-č- ke participacije stvarno dostupan svim građanima. Izborima građani ostvaruju i izravan utjecaj na oblikovanje elite, od­nosno izravno ili neizravno određuju sas­tav zakonodavne i izvršne vlasti. Tako ćete izabrati kolika će vam biti mirovina, kako ćete se liječiti, hoće li se graditi do­movi, kakvo će biti usklađivanje mirovina, hoće li se reformirati obrazovni sustav... Odlučite sami.