UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DISKRIMINACIJA STARIJIH ŽENA

 Jaz u plaćama, ali jos vise u mirovinama žena!

 

     Tko zarađuje više: muškarac ili žena? Prosječni građanin će odgovoriti kako oboje imaju istu plaću - ako rade na istom radnom mjestu. No, činjeni­cu da postoji značajna razlika u plaćama između muškaraca i žena u svim europ­skim zemljama, pa tako i u   Hrvatskoj, danas znaju gotovo svi. No, kao da se zaboravlja, ili ne pridaje dovoljna pažnja, direktnoj posljedici ove razlike u primanji­ma - nižim mirovinama koje primaju žene, radi čega su u starosti siromašnije od muškaraca. Zapravo, prava istina o dis­kriminaciji žena na tržištu rada se vidi tek primanjem prve mirovine, a ona je u EU 39 posto niža od „muške" mirovine, a u Hrvatskoj oko 15 posto.

     Muškarci su i danas bolje plaćeni od žena za obavljanje istih i sličnih poslova, a češće su i na bolje plaćenim i vodećim pozicijama ili u bogatijim granama. Dok su muškarci češće menadžeri i direktori, žene su uglavnom njihove pomoćnice.     Nejednakost je najčešće vidljiva u zdrav­stvu, gdje radi velik broj medicinskih ses­tara koje su slabije plaćene, dok su dok­tori s velikim primanjima uglavnom muš­karci.

Žene - radnici druge klase

    Žene i muškarci imaju različitu radnu povijest, pa je tako za žene nejednakost u mirovini zbroj raznih rodnih nejedna­kosti tijekom života. Žene su radnici dru­ge klase - imaju manju participaciju na formalnom tržištu rada, prekinute karijere radi odlaska na porodiljni ili brige o stari­jima i invalidnim osobama (koja nije priz­nata u tzv. socijalnoj ekonomiji), ograni­čene karijere nakon povratka na posao, niže plaće pa sukladno tome i mirovine, češće obavljaju prekarne poslove poput rada na pola radnog vremena ili rada na određeno.

     Rodni jaz u mirovinama postoji diljem Europe i dovodi do nižeg životnog stan­darda i siromaštva starijih žena koje radi dužeg životnog vijeka češće postaju udo­vice. Ženama je stoga potrebna stanovita kompenzacija iz prvog mirovinskog stupa kojom bi se priznao, makar dijelom, neplaćeni kućni rad zbog skbri o djeci i starijima.

     Prva studija na temu jaza u mirovina­ma provedena je u Njemačkoj tek 2012. godine, dok ju je Europska komisija po prvi puta dubinski ispitala u izvješću objavljenom 2013. godine.

     Kada je još 2012. tadašnja predsjedni­ca Ženskog komiteta FERPA/Europske konfederacije umirovljenika i starijih oso­ba Jasna Petrović u izlaganju na skupu u  Europskoj komisiji upozorila na rodni jaz u mirovinama - tada od više od 40 posto, mnogi su protestirali kako je riječ o nepot­vrđenim brojkama. Tolika razlika šokirala je i muškarce i žene, osobito europske čelnike. No, istina je polako isplivala na površinu.

„Istočne zemlje“ - više mirovine

     Šokiralo ih je i to što su u bivšim soci­jalističkim zemljama, novim članicama EU, žene manje diskriminirane u mirovini, no u demokratski razvikanim zapadnoeu­ropskim zemljama. No to je posljedica „fleksibiliziranih“ i „liberaliziranih“ tržišta rada i pogoršanog položaja žena.

     Prema službenim statistikama Hrvat­skoj je rodni jaz u plaćama 2015. godine iznosio 10,2 posto, a u mirovinama 15,2 posto. Najveći jaz postoji u prekarnim poslovima (npr. 96 posto novozaposlenih žena dobivaju ugovore na određeno!). Danas se zna i to da žene koje rade na skraćeno radno vrijeme imaju čak 30 pos­to niže plaće od muškaraca koji rade skraćeno.

     U 2013. godini rodni jaz u mirovinama u Europskoj uniji iznosio je u prosjeku 38 posto. Razlika u mirovinama varira od zemlje do zemlje - od 5 posto u Estoniji do 45 posto u Njemačkoj. No, svim člani­cama EU zajednička je tendencija da muškarci primaju veće mirovine od žena. Punu starosnu mirovinu u 2012. godini u EU ostvarilo je od 11 posto (Cipar) do 25 posto umirovljenika (Belgija), što pokazu­je da se društveni kontekst članica EU značajno razlikuje, a rodne analize bi pokazale još zanimljivije indikatore.

Siromaštvo starijih žena

     Ne čudi stoga da je stopa siromaštva starijih žena veća nego ona za starije muškarce, posebice u zemljama članica­ma EU gdje je dominantna mirovinska shema koja beneficije izjednačuje s životnom zaradom i doprinosima. Takva shema, zbog nedovoljno razvijenih i priuštivih socijalnih servisa, dovodi žene koje brinu o djeci i starijim članovima obitelji u nepovoljniji položaj, jer imaju prekinute karijere, a rad na skraćeno vri­jeme ili u nekom drugom obliku prekarnog rada smanjuje njihovu životnu zara­du. Ženin dulji životni vijek u odnosu na muškarce znači da inflacija smanjuje nji­hove mirovine još i više, ukoliko je indeksacija neadekvatna. Tako su žene starije od 75 godina u najvećem riziku od siro­maštva - čak dvostruko više od muškara­ca.

     Mirovinska politika sadrži brojne instru­mente koji mogu pridonijeti smanjenju rodnog jaza u mirovinama. Minimalna mirovina, primjerice, koristi ženama koje imaju manje radnog staža i niža primanja. Redistributivni elementi u mirovinskoj for­muli ciljaju na slabljenje veza između doprinosa i beneficija poput priznavanja prosječne plaće za određena razdoblja nezaposlenosti, iako doprinosi nisu upla­ćeni. Posljednji instrument su naknade za brigu o djeci, koje variraju među članica­ma EU - od tri mjeseca u Belgiji do tri godine u Njemačkoj. Naknade za brigu o starijim članovima obitelji nažalost još nisu raširene u Europi, već se samo pred­viđaju u Njemačkoj i Finskoj.

     Mirovine i starenje visoko su na ljestvi­ci EU pitanja - 2012. je bila Europska godina za aktivno starenje i međugeneracijsku solidarnost. Iako Europska komisi­ja priznaje da se mora pozabaviti pita­njem jaza između mirovina muškaraca i žena, nije uspjela predložiti mehanizme za mjerenje i praćenje ovoga problema. Na kraju nam preostaje postaviti pitanja: je li „dizajn“ mirovinskog sustava važan za žene? Može li određeni tip mirovin­skog sustava pogodovati ženama više nego neki drugi? Na oba pitanja odgovor je - DA! Stoga će se Sindikat umirovljeni­ka Hrvatske i dalje zalagati za mjere kao što su uvođenje minimalne mirovine, uki­danje drugog i jačanje prvog mirovinskog stupa, sve kako bi i starije žene živjele dostojanstveno.

Piše: Maja Šubarić Mahmuljin