UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Stajališta: MIROVINSKI FONDOVI U 2015.

Laži, pumpanje i prijevare

 

Ove je godine financijska industrija u vlasništvu inozemnih banaka uspjela ostvariti čak i zavidan utjecaj na Hrvatski sabor, te su umjesto jednog cjelovitog izvještaja o drugom mirovinskom stupu i poslovanju mirovinskih fondova, „ukrali" čak četiri točke - po jednu za svaku banku...

     U jeku krize Vlade, po prvi put je u Hrvat­skom saboru, umjesto objedinjene ras­prave, provedena rasprava o izvješta­jima o četiri obvezna mirovinska fonda - o svakome posebno. Oporba je to, s razlogom, shvatila kao kupovinu vremena, odnosno da pokažemo hrvatskoj javnosti da nešto radimo, a de facto ćemo vrtjeti jedno te isto. Osim, ako se iza svega nije količinom odvojenih izvještaja htjela zamagliti neka druga priča ili prikazati same fondove kao osobito značajne, pa svaki od njih pri svojoj inozemnoj banci zaslužuje posebnu raspravu na najvišem tije­lu.

     Ove godine fondovi obilježavaju 15. godinu rada uglavnom s naglaskom na vlastitu uspješ­nost, čak i u situaciji kada ekonomska aktiv­nost nije bila pozitivna. Što zapravo znači da su oni uspješno radili i upravljali imovinom svojih članova u drugom mirovinskom stupu, kad se ništa negativno javno niti ne spominje, naročito zato jer će posljedice osiguranici osjetiti najranije za desetak godina. Da bi se mogli komentirati „uspjesi" i svrha postojanja drugog mirovinskog stupa, nužno je poći od egzaktnih podataka, ne samo za 2015. godi­nu, nego za čitavo razdoblje od njihova uvođ­enja.

     Ostvarena imovina obaveznih mirovinskih fondova od njihova osnutka 2002. godine do 31.12.2016. godine je u najrizičnijem modelu („A") 423,82 milijuna kuna ili 0,57%; u umje­reno rizičnom modelu („B") 7.121,30 milijuna kuna ili 96,34 posto, a u nerizičnom modelu („C") 228,31 milijuna kuna ili 3,09 posto. Pre­ma podacima Hanfe ukupno je ostvareno 73,92 milijardi kuna, i to 56,39 mlrd. kuna od uplaćenih doprinosa u drugi mirovinski stup, minus 5,97 mlrd. izvršenih isplata iz drugog stupa (uključujući isplate za beneficirane čla­nove koji su prešli natrag u prvi javni stup) te dodati 23,58 mlrd. kuna ostvarene dobiti.

     Kako inozemne banke i fond-menadžeri sve to rade da bih zaradili sebi, plaćaju im se različite naknade: ulazne naknade, naknade za upravljanje, izlazne naknade, naknade depozitara, trošak Regosa i Hanfe itd., pa je ukupna cijena za upravljanje imovinom miro­vinskih fondova od osnutka do danas iznosila više od pet milijardi kuna.

Majka i nedoraslo dijete

      U izvješću o poslovanju mirovinskih fondo­va u 2015. godini ima dosta zanimljivih poda­taka, politike mirovinskih fondova s naslova poslovanja, prezentacija rezultata, ali sve to bez ijednog analitičkog komentara glede real­nosti podataka, o neuplaćivanju u drugi stup ili visini uplata... Jer, kako kaže stara poslovi­ca, statistika je točan zbir netočnih podataka, iz toga se mogu dobiti i različiti, uglavnom pogrešni zaključci. Naročito se u uvodu izvi- ješća navodi pregled dobrih rezultata i uspješ­nog poslovanja, unatoč tome što u tom raz­doblju nije bilo rasta hrvatske ekonomije .

     Običnom smrtniku (članu fonda i ulagaču) trebalo bi biti čudno da ekonomija i ekonomski pokazatelji padaju, a da su prinosi fondova stabilni i zadovoljavajući ili čak (kako se napo­minje) „sasvim zadovoljavajući". U Hrvatskoj se to može desiti, i događa se već 14 godina, jer postoji koloplet odnosa fondova, banaka i države.    Država se već 14 godina prema fon­dovima drugog obaveznog mirovinskog stupa ponaša kao majka prema nedoraslom djetetu, koje radi štetu, ali majka tu štetu uvijek nadok­nadi.

     Tako i država - uz ovakvu ekonomsku situaciju, s takvim niskim kamatama na svjet­skom tržištu, velikodušno za izdate obveznice mirovinskim fondovima plaća kamatu višu od 6 posto, dok su inače kamate na svjetskom tržištu 1,5 do 2 posto.    Fondovi svoj uspjeh prikazuju na temelju godišnjih rezultata mjere­nih verižnim (lančanim) indeksima, i to već 14 godina, čime se standardne anomalije (kao neuplate doprinosa) jednostavno zanemaruju u iskazima. Tako je, na primjer, broj članova drugog obaveznog mirovinskog stupa na zad­nji dan prošle godine iznosio 1,731.181 osiguranika, a broj osiguranika za koje poslodavci nisu uplatili doprinose iznosi nešto više od 430.000 tisuća (podatak Hanfe), što znači da se za 25 posto osiguranika ne uplaćuju dopri­nosi.

     Da li se oni ne računaju kod iskaza uspješ­nosti i razini buduće mirovine? Ne, oni ne postoje. Oni služe samo za pokazivanje koliko fondovi imaju članova. Budućnost njihove mirovine iz drugog stupa je nula, i za to nitko ne odgovara, nitko ne proziva poslodavce koji nisu uplatili doprinose i time oštetili državu, ali i osiguranike kao buduće umirovljenike. Da, mirovina će tako doista biti socijalna kategori­ja.

Tko tu mulja s brojkama?

     Ako je od početka djelovanja fondova, pa do kraja 2015. godine, ostvarena imovina od 74 milijardi kuna za osiguravatelje, ali samo za 1,300.000 osiguranika, to je 56.923 kune po osiguraniku.

     Izvještaji ne spominju gubitke zbog loših plasmana, jer pravih i istinitih podataka i nema. No, prema podacima iz knjige „Slom lažnog proroštva" dr.sc. Gorana Marića, napo­minje se kako su fondovi samo u jednoj godini stvorili gubitak od 4,8 milijardi kuna plasma­nom u korporativne tvrtke koje su propale. Fondovi su, pretpostavljamo, pumpali u svoje propale portfelje i time prokockali dio potenci­jalne zarade osiguranika. I nitko o tome ne piše, nitko ne govori. Još jedna nevjerojatna mućka: u prezentacijama i simulaciji visine buduće mirovine, lukavi „mirovinci" barataju s plaćama koje su prosječne ili daleko iznad prosječne, pa se dobiva vrlo primamljiv rezul­tat. Ali ako uzmemo u obzir da više od 62 posto, odnosno nešto više od milijun zaposle­nih, ima plaću ispod prosjeka Hrvatske, a oko 100.000 ih prima minimalnu plaću ili manju od od minimalne, tada se dobiva druga slika.

Virtualna laž

Pa eto ponešto drugačije slike:

-Mirovine iz drugog stupa za 430.000 tisuća radnika za koje poslodavac nije uplatio doprinos je - nula kuna!

-Mirovina iz drugog mirovinskog stupa za radnika s minimalnom plaćom, 30 godina radnog staža i 65 godina života - iznositi će samo 269 kuna!

-Mirovina iz drugog mirovinskog stupa za radnike s plaćom od 7.000 kuna bruto s 30 godina staža i 65 godina života - iznositi će 529 kuna.

-Tek mirovine zaposlenih s plaćom višom od 15.000 kuna bruto dosegnut će 1.900 kuna i više.

     Mirovine se sada mogu izračunati samo informativno. Zašto? Zato što su iznosi, kako u mirovinskim društvima, tako i na računima osiguranika, virtualni. Virtualni su zato što su naznačeni iznosi podložni tržnim kretanjima (u što su uračunati gubitci, momentalno stanje na tržištu kapitala i sl.). Stvarni iznos mirovine za pojedinca znat će se tek kad se podnese zahtjev za izračun mirovine i prijenosa sredsta­va u određeno osiguravajuće društvo koje će mirovine isplaćivati. A onda će biti kasno. Pa se mi sada pitajmo zašto su Poljska, Češka, Slovačka, Slovenija i Mađarska, a uskoro i Bugarska, izabrale drugi put i ukinule postoje­ći model drugog mirovinskog stupa. Pitajmo se zašto su svi oni glupi, a samo mi smo pametni. Ili obrnuto?

     Drugi mirovinski stup je kao dijete financij­skog lobija poguban i za postojeće i buduće umirovljenike jer slabi javne mirovinske fondo­ve i mirovine čine nesigurnima i neadekvatni­ma, jer su stvorili visok i neizdrživ tranzicijski trošak koji prelazi 56 milijarda kuna, jer su krivci za prekomjerni deficit javnih financija. Na žalost, većini će svanuti tek poslije 2028. godine, kad počnu prve isplate iz drugog stu­pa.

Ako počnu.

 

Piše: Ivo Marjanović