UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Stajališta: MIROVINSKI FONDOVI U 2015.

Laži, pumpanje i prijevare

 

Ove je godine financijska industrija u vlasništvu inozemnih banaka uspjela ostvariti čak i zavidan utjecaj na Hrvatski sabor, te su umjesto jednog cjelovitog izvještaja o drugom mirovinskom stupu i poslovanju mirovinskih fondova, „ukrali" čak četiri točke - po jednu za svaku banku...

     U jeku krize Vlade, po prvi put je u Hrvat­skom saboru, umjesto objedinjene ras­prave, provedena rasprava o izvješta­jima o četiri obvezna mirovinska fonda - o svakome posebno. Oporba je to, s razlogom, shvatila kao kupovinu vremena, odnosno da pokažemo hrvatskoj javnosti da nešto radimo, a de facto ćemo vrtjeti jedno te isto. Osim, ako se iza svega nije količinom odvojenih izvještaja htjela zamagliti neka druga priča ili prikazati same fondove kao osobito značajne, pa svaki od njih pri svojoj inozemnoj banci zaslužuje posebnu raspravu na najvišem tije­lu.

     Ove godine fondovi obilježavaju 15. godinu rada uglavnom s naglaskom na vlastitu uspješ­nost, čak i u situaciji kada ekonomska aktiv­nost nije bila pozitivna. Što zapravo znači da su oni uspješno radili i upravljali imovinom svojih članova u drugom mirovinskom stupu, kad se ništa negativno javno niti ne spominje, naročito zato jer će posljedice osiguranici osjetiti najranije za desetak godina. Da bi se mogli komentirati „uspjesi" i svrha postojanja drugog mirovinskog stupa, nužno je poći od egzaktnih podataka, ne samo za 2015. godi­nu, nego za čitavo razdoblje od njihova uvođ­enja.

     Ostvarena imovina obaveznih mirovinskih fondova od njihova osnutka 2002. godine do 31.12.2016. godine je u najrizičnijem modelu („A") 423,82 milijuna kuna ili 0,57%; u umje­reno rizičnom modelu („B") 7.121,30 milijuna kuna ili 96,34 posto, a u nerizičnom modelu („C") 228,31 milijuna kuna ili 3,09 posto. Pre­ma podacima Hanfe ukupno je ostvareno 73,92 milijardi kuna, i to 56,39 mlrd. kuna od uplaćenih doprinosa u drugi mirovinski stup, minus 5,97 mlrd. izvršenih isplata iz drugog stupa (uključujući isplate za beneficirane čla­nove koji su prešli natrag u prvi javni stup) te dodati 23,58 mlrd. kuna ostvarene dobiti.

     Kako inozemne banke i fond-menadžeri sve to rade da bih zaradili sebi, plaćaju im se različite naknade: ulazne naknade, naknade za upravljanje, izlazne naknade, naknade depozitara, trošak Regosa i Hanfe itd., pa je ukupna cijena za upravljanje imovinom miro­vinskih fondova od osnutka do danas iznosila više od pet milijardi kuna.

Majka i nedoraslo dijete

      U izvješću o poslovanju mirovinskih fondo­va u 2015. godini ima dosta zanimljivih poda­taka, politike mirovinskih fondova s naslova poslovanja, prezentacija rezultata, ali sve to bez ijednog analitičkog komentara glede real­nosti podataka, o neuplaćivanju u drugi stup ili visini uplata... Jer, kako kaže stara poslovi­ca, statistika je točan zbir netočnih podataka, iz toga se mogu dobiti i različiti, uglavnom pogrešni zaključci. Naročito se u uvodu izvi- ješća navodi pregled dobrih rezultata i uspješ­nog poslovanja, unatoč tome što u tom raz­doblju nije bilo rasta hrvatske ekonomije .

     Običnom smrtniku (članu fonda i ulagaču) trebalo bi biti čudno da ekonomija i ekonomski pokazatelji padaju, a da su prinosi fondova stabilni i zadovoljavajući ili čak (kako se napo­minje) „sasvim zadovoljavajući". U Hrvatskoj se to može desiti, i događa se već 14 godina, jer postoji koloplet odnosa fondova, banaka i države.    Država se već 14 godina prema fon­dovima drugog obaveznog mirovinskog stupa ponaša kao majka prema nedoraslom djetetu, koje radi štetu, ali majka tu štetu uvijek nadok­nadi.

     Tako i država - uz ovakvu ekonomsku situaciju, s takvim niskim kamatama na svjet­skom tržištu, velikodušno za izdate obveznice mirovinskim fondovima plaća kamatu višu od 6 posto, dok su inače kamate na svjetskom tržištu 1,5 do 2 posto.    Fondovi svoj uspjeh prikazuju na temelju godišnjih rezultata mjere­nih verižnim (lančanim) indeksima, i to već 14 godina, čime se standardne anomalije (kao neuplate doprinosa) jednostavno zanemaruju u iskazima. Tako je, na primjer, broj članova drugog obaveznog mirovinskog stupa na zad­nji dan prošle godine iznosio 1,731.181 osiguranika, a broj osiguranika za koje poslodavci nisu uplatili doprinose iznosi nešto više od 430.000 tisuća (podatak Hanfe), što znači da se za 25 posto osiguranika ne uplaćuju dopri­nosi.

     Da li se oni ne računaju kod iskaza uspješ­nosti i razini buduće mirovine? Ne, oni ne postoje. Oni služe samo za pokazivanje koliko fondovi imaju članova. Budućnost njihove mirovine iz drugog stupa je nula, i za to nitko ne odgovara, nitko ne proziva poslodavce koji nisu uplatili doprinose i time oštetili državu, ali i osiguranike kao buduće umirovljenike. Da, mirovina će tako doista biti socijalna kategori­ja.

Tko tu mulja s brojkama?

     Ako je od početka djelovanja fondova, pa do kraja 2015. godine, ostvarena imovina od 74 milijardi kuna za osiguravatelje, ali samo za 1,300.000 osiguranika, to je 56.923 kune po osiguraniku.

     Izvještaji ne spominju gubitke zbog loših plasmana, jer pravih i istinitih podataka i nema. No, prema podacima iz knjige „Slom lažnog proroštva" dr.sc. Gorana Marića, napo­minje se kako su fondovi samo u jednoj godini stvorili gubitak od 4,8 milijardi kuna plasma­nom u korporativne tvrtke koje su propale. Fondovi su, pretpostavljamo, pumpali u svoje propale portfelje i time prokockali dio potenci­jalne zarade osiguranika. I nitko o tome ne piše, nitko ne govori. Još jedna nevjerojatna mućka: u prezentacijama i simulaciji visine buduće mirovine, lukavi „mirovinci" barataju s plaćama koje su prosječne ili daleko iznad prosječne, pa se dobiva vrlo primamljiv rezul­tat. Ali ako uzmemo u obzir da više od 62 posto, odnosno nešto više od milijun zaposle­nih, ima plaću ispod prosjeka Hrvatske, a oko 100.000 ih prima minimalnu plaću ili manju od od minimalne, tada se dobiva druga slika.

Virtualna laž

Pa eto ponešto drugačije slike:

-Mirovine iz drugog stupa za 430.000 tisuća radnika za koje poslodavac nije uplatio doprinos je - nula kuna!

-Mirovina iz drugog mirovinskog stupa za radnika s minimalnom plaćom, 30 godina radnog staža i 65 godina života - iznositi će samo 269 kuna!

-Mirovina iz drugog mirovinskog stupa za radnike s plaćom od 7.000 kuna bruto s 30 godina staža i 65 godina života - iznositi će 529 kuna.

-Tek mirovine zaposlenih s plaćom višom od 15.000 kuna bruto dosegnut će 1.900 kuna i više.

     Mirovine se sada mogu izračunati samo informativno. Zašto? Zato što su iznosi, kako u mirovinskim društvima, tako i na računima osiguranika, virtualni. Virtualni su zato što su naznačeni iznosi podložni tržnim kretanjima (u što su uračunati gubitci, momentalno stanje na tržištu kapitala i sl.). Stvarni iznos mirovine za pojedinca znat će se tek kad se podnese zahtjev za izračun mirovine i prijenosa sredsta­va u određeno osiguravajuće društvo koje će mirovine isplaćivati. A onda će biti kasno. Pa se mi sada pitajmo zašto su Poljska, Češka, Slovačka, Slovenija i Mađarska, a uskoro i Bugarska, izabrale drugi put i ukinule postoje­ći model drugog mirovinskog stupa. Pitajmo se zašto su svi oni glupi, a samo mi smo pametni. Ili obrnuto?

     Drugi mirovinski stup je kao dijete financij­skog lobija poguban i za postojeće i buduće umirovljenike jer slabi javne mirovinske fondo­ve i mirovine čine nesigurnima i neadekvatni­ma, jer su stvorili visok i neizdrživ tranzicijski trošak koji prelazi 56 milijarda kuna, jer su krivci za prekomjerni deficit javnih financija. Na žalost, većini će svanuti tek poslije 2028. godine, kad počnu prve isplate iz drugog stu­pa.

Ako počnu.

 

Piše: Ivo Marjanović