UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Kampanja:  Pučka pravobraniteljica: Ispitali smo slučaj Karlobag

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je 17. lipnja 2016. godine primio dopis od zamjenice Pučke pravobraniteljice Lidije Lukine Kezić u vezi eks­tremnog slučaja zlouporabe ugovora o doživotnom uzdržavanju koji se dogo­dio Branku Pilipiću iz Karlobaga, a na koji je SUH ranije upozorio Pučku pravobraniteljicu Loru Vidović.

Podsjetimo, riječ je o umirovljeniku iz Karlobaga koji nije imao potomaka, ali je ga je njegov nećak u Njemačkoj financijski nastavio potpomagati nakon smrti svoga oca. Kada je čovjek zavr­šio u bolnici, zbog moždanog udara, nećak je prihvatio njegovo odbijanje kako ne želi ići u dom i pronašao obrt sa sjevera Hrvatske. S njegovateljicom je dogovorena plaća za njene usluge kao i svota za troškove domaćinstva i prehrane.

     Utvrdilo se da je čovjeka, koji je u međuvremenu slomio zdjelicu i oslabio 20 kilograma, njegovateljica odvela do javnog bilježnika u Gospiću gdje se je on na dokument o doživotnom uzdrža­vanju potpisao palcem, iako je pismen. SUH je alarmirao razne institucije, poli­ciju i Ministarstvo socijalne politike. Došao je nećak, čovjeka je smješten u bolnicu, privremeno mu je spašen život i podnesene su prijave. Nažalost, u međuvremenu je umro, a ugovor o doživotnom uzdržavanju ostao je na snazi.

     U dopisu iz Ureda pučke pravobraniteljice stoji kako su zatražili od Ministarstva socijalne politike i mla­dih da provedu izvanredni nadzor i poduzmu odgovarajuće hitne mjere. Ministarstvo ih je obavijestilo da su proveli izvanredni upravni i stručni nadzor u Centru za socijalnu skrb Gospić i utvrdili da je Centar propus­tio pravovremeno postupiti radi zašti­te interesa korisnika. U Izvješću o provedenom nadzoru stoji da tijekom očevida socijalni radnik nije sagledao cjelokupnu zdravstvenu, socijalnu, obiteljsku i inu situaciju korisnika kako bi se moglo zaključiti o potrebi i najprikladnijem obliku pomoći, već je samo uzeta izjava korisnika da ne želi smještaj u dom i da je zadovoljan s uslugama njegovateljice. Navode da je osim izjave korisnika trebalo priku­piti podatke i od liječnica, rođaka i susjeda, te na temelju svega toga odlučiti o najprimjerenijem načinu zbrinjavanja korisnika.

     U dopisu se dalje nastavlja kako je Centar reagirao tek nakon prijave SUH-a i susjeda, i to samo radi ime­novanja posebnog skrbnika i osigura­vanja smještaja u odgovarajuću usta­novu. No, zanemarena je činjenica sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju, niti je provjerena njego­va istinitost, odnosno posebnom skrb­niku nije dana ovlast da pokrene sud­ski postupak radi raskida tog ugovo­ra. Na kraju je navedeno da je u budućim postupanjima Centra potreb­no uvažiti primjedbe iz ovog Izvješća i postupke provoditi sukladno pravili­ma struke.

     U dopisu podsjećaju da je Pučka pravobraniteljica ovaj slučaj opisala u Godišnjem izvješću za 2015. u kojem je zatražila zabranu sklapanje ugovo­ra o doživotnom/dosmrtnom uzdrža­vanju između starijih i nemoćnih s pružateljima socijalnih usluga, člano­vima njihovih obitelji te s osobama koje kod njih rade - stoji u   Izvješću, u kojem se potom navode preporuke za Ministarstvo socijalne politike i mla­dih - da uvede nadzor provedbe ugo­vora o doživotnom/dosmrtnom uzdrž­avanju, nadalje organizira edukacije stručnjaka te ciljana savjetovanja o njihovim štetnim posljedicama.

     Uz to, od Ministarstva se traži da dopuni Zakon o socijalnoj skrbi odred­bom kojom će se zabraniti sklapanje ugovora o dosmrtnom/doživotnom uzdržavanju svim pružateljima socijal­nih usluga i članovima njihovih obitelji te osobama koje kod njih rade.

     Na kraju dopisa iz Ureda pučke pravobraniteljice obavještavaju kako su obavili radni sastanak s predstavnicima Ministarstva socijalne politike i mladih, a jedna od tema bila je i provođenje upravnih i inspekcijskih nadzora i izri­canje mjera. Korisna inicijativa na poti­caj SUH-a, no bezuspješna u konkret­nom slučaju.

 

 

 

     U dopisu iz Ureda pučke pravobraniteljice stoji kako su zatražili od Ministarstva socijalne politike i mla­dih da provedu izvanredni nadzor i poduzmu odgovarajuće hitne mjere. Ministarstvo ih je obavijestilo da su proveli izvanredni upravni i stručni nadzor u Centru za socijalnu skrb Gospić i utvrdili da je Centar propus­tio pravovremeno postupiti radi zašti­te interesa korisnika. U Izvješću o provedenom nadzoru stoji da tijekom očevida socijalni radnik nije sagledao cjelokupnu zdravstvenu, socijalnu, obiteljsku i inu situaciju korisnika kako bi se moglo zaključiti o potrebi i najprikladnijem obliku pomoći, već je samo uzeta izjava korisnika da ne želi smještaj u dom i da je zadovoljan s uslugama njegovateljice. Navode da je osim izjave korisnika trebalo priku­piti podatke i od liječnica, rođaka i susjeda, te na temelju svega toga odlučiti o najprimjerenijem načinu zbrinjavanja korisnika.

     U dopisu se dalje nastavlja kako je Centar reagirao tek nakon prijave SUH-a i susjeda, i to samo radi ime­novanja posebnog skrbnika i osigura­vanja smještaja u odgovarajuću usta­novu. No, zanemarena je činjenica sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju, niti je provjerena njego­va istinitost, odnosno posebnom skrb­niku nije dana ovlast da pokrene sud­ski postupak radi raskida tog ugovo­ra. Na kraju je navedeno da je u budućim postupanjima Centra potreb­no uvažiti primjedbe iz ovog Izvješća i postupke provoditi sukladno pravili­ma struke.

     U dopisu podsjećaju da je Pučka pravobraniteljica ovaj slučaj opisala u Godišnjem izvješću za 2015. u kojem je zatražila zabranu sklapanje ugovo­ra o doživotnom/dosmrtnom uzdrža­vanju između starijih i nemoćnih s pružateljima socijalnih usluga, člano­vima njihovih obitelji te s osobama koje kod njih rade - stoji u   Izvješću, u kojem se potom navode preporuke za Ministarstvo socijalne politike i mla­dih - da uvede nadzor provedbe ugo­vora o doživotnom/dosmrtnom uzdrž­avanju, nadalje organizira edukacije stručnjaka te ciljana savjetovanja o njihovim štetnim posljedicama.

     Uz to, od Ministarstva se traži da dopuni Zakon o socijalnoj skrbi odred­bom kojom će se zabraniti sklapanje ugovora o dosmrtnom/doživotnom uzdržavanju svim pružateljima socijal­nih usluga i članovima njihovih obitelji te osobama koje kod njih rade.

     Na kraju dopisa iz Ureda pučke pravobraniteljice obavještavaju kako su obavili radni sastanak s predstavnicima Ministarstva socijalne politike i mladih, a jedna od tema bila je i provođenje upravnih i inspekcijskih nadzora i izri­canje mjera. Korisna inicijativa na poti­caj SUH-a, no bezuspješna u konkret­nom slučaju.