UVODNA RIJEČ
Povratak u doba nestašica
Piše: Igor Knežević
Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile totalno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.
Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.
Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.
Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.
Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.
„Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...
Web stranice naših podružnica
SIROMAŠNI I PONIŽENI
Umirovljenici nevoljeno dijete svoje domovine
Istinu je teško sakriti: Hrvatska se uru- šava na sve moguće načine. Hrvati su sve bjedniji i jadniji, a Hrvatska sramotno pada na dno svjetskih i europskih statističkih ljestvica. Najnoviji podaci Eurostata pokazali su da je životni standard Hrvata pao na razinu Rumunja i Turaka. Naime, kupovna moć građana Hrvatske lani je pala na 58 posto od prosjeka EU-a, izjednačivši se s onom u Rumunjskoj i Turskoj. Očito, Hrvatska u posljednjih četvrt stoljeća dramatično ekonomski zaostaje, jer su je u međuvremenu gospodarski dostigle i prestigle gotovo sve usporedive države, koje su joj nekoć gledale u leđa. Riječ je o svim bivšim komunističkim državama, danas članicama EU-a, osim Bugarske. Dostiže nas i Turska, koja nije članica EU-a.
I tako, dok Hrvatska tone na dno Europe, političari više ne mogu tješiti građane kako su naše plaće i mirovine, preračunate u eure, ostale najveće među svim bivšim komunističkim državama, osim Slovenije. Točno je jedino to da Hrvati za svoje plaće i mirovine u dućanima mogu kupiti manje od Slovenaca, Čeha, Mađara, Poljaka, Slovaka, Estonaca, Letonaca i Litvanaca. Mogu kupiti isto koliko i Rumunji, te tek malo više od Bugara. Tako kažu europske statistike.
Stvarna je istina, dakle, da iako BDP Hrvatske po stanovniku čini tek 58 posto od prosjeka EU-a, cijene hrane u hrvatskim prodavaonicama, primjerice, samo su 10 posto niže od prosjeka EU-a, pa je stvarna kupovna moć daleko niža. U Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj cijene hrane su oko 40 posto niže od prosjeka EU-a. Slovenija je među tranzicijskim državama najskuplja kad je riječ o hrani, s cijenama gotovo na razini prosjeka EU-a. No, slovenske su plaće barem 50 posto veće od hrvatskih.
Ako je teško prosječnom hrvatskom građaninu, kako li je tek hrvatskom umirovljeniku?! Stvarna vrijednost naših mirovina je najniža u regiji, a četvrta od dna u Europskoj uniji.
Najgori smo
Hajdemo malo u „bivšu YU“: prosječna plaća u Sloveniji iznosi 1.054 eura, a u Hrvatskoj 753 eura, a prosječna slovenska mirovina 613 eura, a kod nas samo 297 eura. No, kad se gleda tzv. relativna vrijednost mirovine, tj. njezin udjel u prosječnoj plaći, stvar je za Hrvatsku još puno gora, jer taj udjel iznosi samo 38,22 posto dok je u Sloveniji 58,44 posto, u Crnoj Gori 57,8 posto, u Srbiji 47 posto, u Makedoniji 60 posto, u Federaciji Bosne i Hercegovine 43,8 posto. Najgori smo, eto.
Zanimljivi su i cjenovni vrijednosni sustavi, pa tako u Hrvatskoj hrana košta prosječno 91 posto od prosjeka EU, dok su cigarete tek 56 posto europske cijene. U susjednoj Srbiji hrana je tek 69 posto EU prosjeka, u Makedoniji niskih 58 posto, a Sloveniji 96 posto. I Crna Gora je skupa sa 78 posto, a BiH sa 70 posto. Kad se cijena hrane ugradi u relativnu vrijednost mirovine, hrvatski su umirovljenici doista nevoljeno dijete svoje domovine.
Siromaštvo starijih od 65 godina obuhvaća prosječno 15,8 posto te dobne skupine u 28 zemalja EU. Prva na ljestvici siromašnih staraca je Latvija (40,4 posto), zatim Bugarska (38,2 posto), te Hrvatska s oko 32 posto. Nevjerojatno je da Hrvatska nije uvrštena u posljednju ljestvicu Eurostata o udjelu siromašnih starica i staraca u stanovništvu, jer tu brojku ovdašnja politička elita skriva!
Privatizacija, a ne rat
Hrvatski političari masovno prikrivaju i činjenicu da je već desetak domaćih ekonomista i nekoliko međunarodnih institucija, u odvojenim istraživanjima, utvrdilo kako je hrvatsko gospodarstvo u posljednja dva-tri desetljeća krivudalo, ali se nije pomaknulo s mjesta - kad se BDP računa u stalnim, dolarskim cijenama. Hrvatska u prosjeku stagnira nezapamćeno dugo. To je najdulje razdoblje propadanja Hrvatske u posljednja dva stoljeća, a vlade se prepucavaju koja je - uspješnija.
Mnogi su i danas spremni okrivljavati Domovinski rat za to što Hrvatska zaostaje. Međutim, taj izgovor ne stoji. Povijest pokazuje kako su u nekim državama vlade uspjele i tijekom rata ojačati proizvodnju i zaposlenost.
Hrvatske tvornice i radna mjesta nisu uništile bombe agresora, nego loša privatizacija te nedostatak ekonomske i monetarne politike koja bi podupirala i štitila domaću proizvodnju. Mnogi političari našli su izgovor u tome što je Hrvatska kasnila s ulaskom u EU. Ni to ne stoji. Turska ni danas nije ušla u EU, ali njezine su vlasti u posljednjih 15 godina za svoje gospodarstvo napravile više od bilo koje europske države.
75 milijardi casino žetona
Visoke proračunske deficite i monetarnu stabilnost mnoge su bivše socijalističke zemlje posljednjih godina uspjele popraviti ukidanjem drugog mirovinskog stupa, koji je u Hrvatskoj progutao 75 milijardi proračunskih kuna i odveo zemlju u prekomjerni deficit. No, to je vrlo skupa igračka koju, u zemlji gdje je na vlasti financijska i korporativna industrije, mirovinski fondovi ne daju više iz ruku.
Ako dignete glas protiv drugog mirovinskog stupa, na vas će krenuti fetva, dok su ih demontirale Poljska, Mađarska, Slovačka, a na putu je i Bugarska. Češka i Slovenija nisu ni prihvatile taj model privatizirane štednje, a Rumunjska i baltičke zemlje su zamrznule ili smanjile doprinose za drugi stup. Hrvatska, zemlja za casino ekonomiju! I nitko ni ne pomisli da bi vratio budžetu 75 milijuna casino žetona.
I tu nema razlike u stajalištu između HDZ-a, čiji je negdašnji ministar financija Prka uvezao i instalirao postojeći model drugog mirovinskog stupa koji koristi samo inozemnim bankama, te SDP-a čije su vlade taj model zdušno primijenile i održale. Mi, kao, pametni, a svi drugi u EU - glupi! Da nije možda riječ o - korupciji?
Gore od lošeg
Jednostavno, hrvatski političari ne mogu više tražiti izgovore za to što Hrvatska sustavno gospodarski propada, a mladi se iseljavaju. Ljudima je dosta HDZ-a i SDP-a kad se prepucavaju oko toga tko je od njih više zadužio zemlju. Činjenica jest da obje stranke, zajedno s njihovim partnerima, već od 1994. provode ili podupiru istu »politiku stabilizacije«, koja ne ide u prilog hrvatskom gospodarstvu, izvozu, ni otvaranju radnih mjesta.
Nakon četiri godine borbe protiv siromaštva kroz Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe za vrijeme Kuku- riku vlade, zbog osjećaja nemoći i beznadnosti, Sindikat umirovljenika Hrvatske je krajem prošle godine pokrenuo potpisivanje peticije za borbu protiv siromaštva starijih soba i prikupio 26.000 potpisa. Stotine poruka siromašnih rasplakale su čitatelje Glasa umirovljenika i aktiviste u prikupljanju potpisa. Nova ministrica Domoljubne koalicije preuzela je potpise nakon dugotrajnog dogovaranja, ali od tada ništa. Niti jedna mjera, niti rasprava o zaustavljanju siromašenja starih. A najgore je što se pokazalo da i od lošeg može biti gore.
Boli ih kapa
Pola godine dopisivanja i inzistiranja na produljenju mandata i djelovanja Nacionalnog vijeća nije dovelo do ničega. Predstavnici 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika, udruge Matica i Sindikat, nisu uspjeli vratiti socijalni dijalog. Privatizacija i poskupljenja zdravstvenog osiguranja i usluga su provučene bez najranjivije skupine korisnika. Vlada je pala. Nestaje i sabor. A društveni rakurs se uporno pokušava skrenuti na ideološke i povijesne podjele. Kako ne bismo vidjeli 260 novih hrvatskih multimilijardera koje boli kapa za 1,2 milijuna umirovljenika. A oni iz političke elite zaboravljaju da je lakše trpjeti siromaštvo i bijedu, nego oholost i bezobzirnost bogatih. I to još više boli. Boli - da će puknuti.
Zato, kad će glasati na novim izborima, svi ovi hrvatski starci i starice trebali bi glasati za one koji će glasno obećati zaustavljanje siromašenja i ponižavanja. Obećati i izvršiti.
Piše: Jasna A. Petrović