UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SIROMAŠNI I PONIŽENI

Umirovljenici nevoljeno dijete svoje domovine

     Istinu je teško sakriti: Hrvatska se uru- šava na sve moguće načine. Hrvati su sve bjedniji i jadniji, a Hrvatska sra­motno pada na dno svjetskih i europskih statističkih ljestvica. Najnoviji podaci Eurostata pokazali su da je životni stan­dard Hrvata pao na razinu Rumunja i Turaka. Naime, kupovna moć građana Hrvatske lani je pala na 58 posto od prosjeka EU-a, izjednačivši se s onom u Rumunjskoj i Turskoj. Očito,   Hrvatska u posljednjih četvrt stoljeća dramatično ekonomski zaostaje, jer su je u međuvre­menu gospodarski dostigle i prestigle gotovo sve usporedive države, koje su joj nekoć gledale u leđa. Riječ je o svim bivšim komunističkim državama, danas članicama EU-a, osim Bugarske. Dostiže nas i Turska, koja nije članica EU-a.

     I tako, dok Hrvatska tone na dno Europe, političari više ne mogu tješiti građane kako su naše plaće i mirovine, preračunate u eure, ostale najveće među svim bivšim komunističkim državama, osim Slovenije. Točno je jedino to da Hrvati za svoje plaće i mirovine u dućani­ma mogu kupiti manje od Slovenaca, Čeha, Mađara, Poljaka,  Slovaka, Estonaca, Letonaca i Litvanaca. Mogu kupiti isto koliko i Rumunji, te tek malo više od Bugara. Tako kažu europske statistike.

     Stvarna je istina, dakle, da iako BDP Hrvatske po stanovniku čini tek 58 posto od prosjeka EU-a, cijene hrane u hrvat­skim prodavaonicama, primjerice, samo su 10 posto niže od prosjeka EU-a, pa je stvarna kupovna moć daleko niža. U Poljskoj,   Bugarskoj i Rumunjskoj cijene hrane su oko 40 posto niže od prosjeka EU-a.  Slovenija je među tranzicijskim državama najskuplja kad je riječ o hrani, s cijenama gotovo na razini prosjeka EU-a. No, slovenske su plaće barem 50 posto veće od hrvatskih.

     Ako je teško prosječnom hrvatskom građaninu, kako li je tek hrvatskom umi­rovljeniku?! Stvarna vrijednost naših mirovina je najniža u regiji, a četvrta od dna u Europskoj uniji.

 

Najgori smo

 

     Hajdemo malo u „bivšu YU“: prosječna plaća u Sloveniji iznosi 1.054 eura, a u Hrvatskoj 753 eura, a prosječna slovenska mirovina 613 eura, a kod nas samo 297 eura. No, kad se gleda tzv. relativna vrijednost mirovine, tj. njezin udjel u pros­ječnoj plaći, stvar je za Hrvatsku još puno gora, jer taj udjel iznosi samo 38,22 posto dok je u Sloveniji 58,44 posto, u Crnoj Gori 57,8 posto, u Srbiji 47 posto, u Make­doniji 60 posto, u Federaciji Bosne i Her­cegovine 43,8 posto. Najgori smo, eto.

     Zanimljivi su i cjenovni vrijednosni sus­tavi, pa tako u Hrvatskoj hrana košta prosječno 91 posto od prosjeka EU, dok su cigarete tek 56 posto europske cijene. U susjednoj Srbiji hrana je tek 69 posto EU prosjeka, u Makedoniji niskih 58 pos­to, a Sloveniji 96 posto. I Crna Gora je skupa sa 78 posto, a BiH sa 70 posto. Kad se cijena hrane ugradi u relativnu vri­jednost mirovine, hrvatski su umirovljenici doista nevoljeno dijete svoje domovine.

     Siromaštvo starijih od 65 godina obuh­vaća prosječno 15,8 posto te dobne sku­pine u 28 zemalja EU. Prva na ljestvici siromašnih staraca je Latvija (40,4 pos­to), zatim Bugarska (38,2 posto), te Hrvat­ska s oko 32 posto. Nevjerojatno je da Hrvatska nije uvrštena u posljednju ljest­vicu Eurostata o udjelu siromašnih stari­ca i staraca u stanovništvu, jer tu brojku ovdašnja politička elita skriva!

 

Privatizacija, a ne rat

 

     Hrvatski političari masovno prikrivaju i činjenicu da je već desetak domaćih eko­nomista i nekoliko međunarodnih institu­cija, u odvojenim istraživanjima, utvrdilo kako je hrvatsko gospodarstvo u posljed­nja dva-tri desetljeća krivudalo, ali se nije pomaknulo s mjesta - kad se BDP računa u stalnim, dolarskim cijenama. Hrvatska u prosjeku stagnira nezapamćeno dugo. To je najdulje razdoblje propadanja Hrvatske u posljednja dva stoljeća, a vlade se pre­pucavaju koja je - uspješnija.

     Mnogi su i danas spremni okrivljavati Domovinski rat za to što Hrvatska zaosta­je. Međutim, taj izgovor ne stoji. Povijest pokazuje kako su u nekim državama vla­de uspjele i tijekom rata ojačati proizvod­nju i zaposlenost.

     Hrvatske tvornice i radna mjesta nisu uništile bombe agresora, nego loša priva­tizacija te nedostatak ekonomske i mone­tarne politike koja bi podupirala i štitila domaću proizvodnju. Mnogi političari naš­li su izgovor u tome što je Hrvatska kas­nila s ulaskom u EU. Ni to ne stoji. Turska ni danas nije ušla u EU, ali njezine su vlasti u posljednjih 15 godina za svoje gospodarstvo napravile više od bilo koje europske države.

 

75 milijardi casino žetona

 

     Visoke proračunske deficite i mone­tarnu stabilnost mnoge su bivše socijalis­tičke zemlje posljednjih godina uspjele popraviti ukidanjem drugog mirovinskog stupa, koji je u Hrvatskoj progutao 75 milijardi proračunskih kuna i odveo zem­lju u prekomjerni deficit. No, to je vrlo skupa igračka koju, u zemlji gdje je na vlasti financijska i korporativna industrije, mirovinski fondovi ne daju više iz ruku.

     Ako dignete glas protiv drugog mirovin­skog stupa, na vas će krenuti fetva, dok su ih demontirale Poljska, Mađarska, Slovač­ka, a na putu je i Bugarska. Češka i Slove­nija nisu ni prihvatile taj model privatizira­ne štednje, a Rumunjska i baltičke zemlje su zamrznule ili smanjile doprinose za drugi stup. Hrvatska, zemlja za casino ekonomiju!   I nitko ni ne pomisli da bi vratio budžetu 75 milijuna casino žetona.

     I tu nema razlike u stajalištu između HDZ-a, čiji je negdašnji ministar financija Prka uvezao i instalirao postojeći model drugog mirovinskog stupa koji koristi samo inozemnim bankama, te SDP-a čije su vlade taj model zdušno primijenile i održale.    Mi, kao, pametni, a svi drugi u EU - glupi! Da nije možda riječ o - korup­ciji?

 

Gore od lošeg

 

     Jednostavno, hrvatski političari ne mogu više tražiti izgovore za to što Hrvat­ska sustavno gospodarski propada, a mladi se iseljavaju. Ljudima je dosta HDZ-a i SDP-a kad se prepucavaju oko toga tko je od njih više zadužio zemlju. Činjenica jest da obje stranke, zajedno s njihovim partnerima, već od 1994. provo­de ili podupiru istu »politiku stabilizacije«, koja ne ide u prilog hrvatskom gospodar­stvu, izvozu, ni otvaranju radnih mjesta.

     Nakon četiri godine borbe protiv siro­maštva kroz Nacionalno vijeće za umi­rovljenike i starije osobe za vrijeme Kuku- riku vlade, zbog osjećaja nemoći i bez­nadnosti, Sindikat umirovljenika Hrvatske je krajem prošle godine pokrenuo potpisi­vanje peticije za borbu protiv siromaštva starijih soba i prikupio 26.000 potpisa.   Stotine poruka siromašnih rasplakale su čitatelje Glasa umirovljenika i aktiviste u prikupljanju potpisa. Nova ministrica Domoljubne koalicije preuzela je potpise nakon dugotrajnog dogovaranja, ali od tada ništa. Niti jedna mjera, niti rasprava o zaustavljanju siromašenja starih. A naj­gore je što se pokazalo da i od lošeg može biti gore.

 

Boli ih kapa

 

     Pola godine dopisivanja i inzistiranja na produljenju mandata i djelovanja Nacionalnog vijeća nije dovelo do ničega. Predstavnici 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika, udruge Matica i Sindikat, nisu uspjeli vratiti socijalni dijalog. Priva­tizacija i poskupljenja zdravstvenog osi­guranja i usluga su provučene bez najra­njivije skupine korisnika. Vlada je pala. Nestaje i sabor. A društveni rakurs se uporno pokušava skrenuti na ideološke i povijesne podjele. Kako ne bismo vidjeli 260 novih hrvatskih multimilijardera koje boli kapa za 1,2 milijuna umirovljenika. A oni iz političke elite zaboravljaju da je lakše trpjeti siromaštvo i bijedu, nego oholost i bezobzirnost bogatih. I to još više boli. Boli - da će puknuti.

     Zato, kad će glasati na novim izbori­ma, svi ovi hrvatski starci i starice trebali bi glasati za one koji će glasno obećati zaustavljanje siromašenja i ponižavanja. Obećati i izvršiti.

Piše: Jasna A. Petrović