UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Kako spasiti žrtve predatora

 

Radionice u Zagrebu osposobile 40 aktivista za borbu protiv grabeža nad imovinom starijih osoba

 

     Projekt „Sigurnost u trećoj dobi: Kako izbjeći rizike pri raspola­ganju imovinom”, koji Sindikat umirovljenika Hrvatske provo­di od listopada 2015. do rujna 2016. u suradnji s Hrvatskim pravnim centrom (HPC), uspješno se nastavlja kroz radionice po svim većim gradovima Hrvatske. U ovaj projekt, kojem je cilj sprije­čiti zlouporabu starijih osoba, uključeni su i Gradsko društvo Crve­nog križa Zagreb, Centar za socijalnu skrb Zagreb i udruga Radio mreža, a financira ga Ministarstvo socijalne politike i mladih.

     Nakon odlično odrađenih radionica u Puli 21. travnja i Splitu 28. travnja 2016., na red su stigli Zagreb i Zagrebačka županija, za ko­je su održane čak dvije radionice - 17. i 24. svibnja. Obje eduka- tivne radionice su, kao i prethodne, većim dijelom namijenjene ak­tivistima SUH-a te osobama koje imaju savjetodavnu ulogu i po­mažu umirovljenicima i starijim osobama u izbjegavanju rizika ili „popravljanju štete” nastale pri potpisivanju ugovora o uzdržavanju ili drugim načinima prijenosa imovine.

Obveze davatelja uzdržavanja

     Na prvoj radionici u Zagrebu, održanoj u Gradskom društvu Cr­venog križa Zagreb u Sigetu, sudjelovao je 21 sudionik: predstav­nici Centra za socijalnu skrb Zagreb, Sindikata umirovljenika Hr­vatske i Gradskog društva Crvenog križa Zagreb. Edukaciju, koja se sastojala od teoretskog dijela i praktičnih vježbi, održala je Olga Jelčić, dipl. iur., sutkinja Vrhovnog suda u mirovini.

     Na radionici se vrlo temeljito i konkretno govorilo o raspolaganju imovinom, posebice sklapanju ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, ugovora o ustupu i raspodjeli imovine, te oporuci. la­ko su ove pravne forme regulirane zakonima, u praksi je izuzetno važno kako su one sastavljene, te koje su obaveze i prava navede­ni u ugovorima za obje ugovorne strane, kako ne bi došlo do eko­nomske zlouporabe osoba treće životne dobi.

     Polaznici edukativne radionice, većinom aktivisti SUH-a, imat će značajnu ulogu u distribuciji informacija i materijala širokom krugu krajnjih korisnika - osoba treće dobi, kojima su potrebni pravni savjeti i zaštita, kako ne bi ostali prevareni od strane davatelja usluga s kojima su potpisali ugovor o uzdržavanju.

Spašavanje potencijalnih žrtava

     Druga je radionica održana 24. svibnja 2016. godine u Radnič­kom domu u Zagrebu. Domaćin je bilo Povjereništvo SUH-a Zagreb, a sudjelovalo je 10 predstavnika podružnica SUH-a iz Grada Zagre­ba i Zagrebačke županije, 10 stručnih radnika i radnica iz Centra za socijalnu skrb i predstavnik Gradskog društva Crvenog križa Zagreb.

     Predavanje sutkinje u miru Olge Jelčić o zakonskom uređenju pojedinih instituta raspolaganja imovinom, s naglaskom na pravnim mehanizmima za prevenciju rizika, približilo je sudionicima zakone i primjere iz prakse, a potom su brojni od njih iznijeli svoja iskust­va te postavljali brojna pitanja. Praktični dio edukacije sastojao se od studije slučaja, to jest, zajedničke obrade hipotetskog slučaja. Da je radionica bila uspješna, potvrdili su sudionici svojim ocjena­ma u evaluacijskom upitniku na kraju radionica, ocijenivši obje s odličnom ocjenom. Projekt završava radionicom u Slavonskom Brodu 7. lipnja. (M. Šubarić Mahmuljin)

 

SLUČAJ KARLOBAG: Što kada primatelj uzdržavanja umre?

     Na ekstreman slučaj zlouporabe SUH je kroz napise u Glasu um­irovljenika upozorio hrvatsku javnost i Pučku pravobraniteljicu Lo- ru Vidović, koja ga je uvrstila u svoje Izvješće za 2015. godinu.

     Riječ je o gospodinu iz Karlobaga koji nije imao potomaka, ali je imao nećaka u Njemačkoj koji je ga je financijski pomagao nakon smr­ti svoga oca koji je s njim živio. Kad je čovjek zbog moždanog udara završio u bolnici, nećak je prihvatio činjenicu da on ne želi ići u dom i preko interneta je našao obrt za njegu. S njegovateljicom je dogovo­rena plaća za njene usluge, kao i svota za troškove domaćinstva i prehrane. Napravljen je i trajni nalog kojim joj je uplaćivan novac. Me­đutim, prijatelje koji su ga željeli posjetiti u rujnu, ona nije pustila u ku­ću.

     Utvrdilo se da je starca, koji je u međuvremenu slomio zdjelicu i oslabio 20 kilograma, plaćena njegovateljica odvezla do javnog bilje­žnika u Gospiću gdje se na dokument o doživotnom uzdržavanju pot­pisao palcem, iako je pismen. SUH je alarmirao razne institucije, po­liciju i Ministarstvo socijalne politike. Došao je nećak, čovjek je u prat­nji policije smješten u bolnicu, spašen mu je život i podnesene su pri­jave. Nažalost, čovjek je u međuvremenu umro.

     U Izvješću pučke pravobraniteljice za 2015. godinu, piše kako su u karlobaškom slučaju predložili provođenje upravnog nadzora nad Centrom za socijalnu skrb, jer nisu poduzete metode stručnog rada radi zaštite starije osobe s teškim kognitivnim oštećenjem, koja je sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju. Nadzorno tijelo je utvrdilo da stručni radnik Centra nije kvalitetno pružio socijalnu uslugu savje­tovanja i pomaganja, jer nije pažljivo sagledao socijalno-zaštitne po­trebe u kojima se osoba nalazila.

     lako je Centar zaprimio prijave da ona ne ispunjava obveze kao davateljica uzdržavanja, primatelju uzdržavanja je imenovan poseban skrbnik samo radi smještaja u odgovarajuću ustanovu, ali mu nije da­na ovlast pokretanja sudskog postupka radi raskida tog ugovora, zbog čega je isti ostao na snazi, a štićenik je u međuvremenu umro.

     Stoga Pučka pravobraniteljica predlaže da bi trebalo zabraniti sklapanje ugovora o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju između sta­rijih i nemoćnih s pružateljima socijalnih usluga, članovima njihovih obitelji te s osobama koje kod njih rade - stoji u Izvješću, u kojem se potom navode preporuke za Ministarstvo socijalne politike i mladih - da se uvede nadzor provedbe ugovora o doživotnom/dosmrtnom uz­državanju. Uz to, od Ministarstva se traži da dopuni Zakon o socijal­noj skrbi odredbom kojom će se zabraniti sklapanje ugovora o dosmrt- nom/doživotnom uzdržavanju svim pružateljima socijalnih usluga i članovima njihovih obitelji te osobama koje kod njih rade.

     Preporuka Pravobraniteljice Ministarstvu pravosuđa jest da se u Zakonu o obveznim odnosima ugradi jače zaštitne mehanizme za pri­matelje uzdržavanja ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, a osobito uvođenje registra davatelja uzdržavanja. Upravo ove pre­poruke predlagao je SUH, koji će i dalje inzistirati na njihovom pro­vođenju.