UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PERFORMANS NA ZRINJEVCU

Cipele „progovorile" u ime iscipelarenih

     Odlazak iz Hrvatske za mnoge je vjerojatno put bez povratka. Odlaze za boljim životom i os­taju tamo gdje ga pronađu. A Vlada ni da trepne okom, da­pače, svojim „reformama" si­rom im otvara vrata odlaska!

Uoči obilježavanja Međunarodnog praznika rada, Sekcija mladih SSSH-a organizirala je perfor­mans „Reci to cipelama - prosvjed ostav­ljenih cipela", koji se 28. travnja održao u Parku Zrinjevac od 11 do 18 sati. Pozva­ni su svi građani da donesu cipele onih koji više nisu tu da ih nose, onih koje su vlastodršci i besramno bogati iscipelarili iz zemlje, te da podijele njihove tužne pri­če. Najviše su se odazvali umirovljenici SUH-a koji su danima prikupljali cipele, a također, bili su najbrojniji na otvaranju performansa.

     „Nakon 18 godina školovanja u Hrvat­skoj i dvije godine traženja posla u Hrvat­skoj, otišao sam tražiti posao u Njemač­koj", „Odlazim kako bih prehranio svoju obitelj. Imam troje djece, žena je nezaposlena više od tri godine. Nemamo iz- bora.“ - samo su bili neki od „govora“ ci­pela, kojim se htjelo upozoriti na situaci­ju u Hrvatskoj iz koje sve više ljudi odla­zi. Posljednjih desetak godina iz Hrvat­ske je emigriralo više od 110.000 osoba. Samo od početka krize više od 80.000 ljudi potražilo je dom izvan svoje domovi­ne.

     Želimo omogućiti da Hrvatska posta­ne mjesto u kojemu će mladi, ali i druge dobne skupine, pronaći svoj posao. Su­protno uvriježenom mišljenju, nezapos­lenost nije glavni, već tek treći razlog od­laska. Na prvom je mjestu plaća te bolji uvjeti rada.      Zbog plaće i uvjeta rada po­sebice odlaze visokoobrazovani, a među njima je puno onih koji odlaze odmah na­kon škole ili fakulteta, prije nego što uop­će dođu do burze“- poručila je Dijana Šobota iz Sekcije mladih SSSH i dodala kako Hrvatska ogromnim koracima grabi ka društvu siromaštva i nejednakosti ko­je zasigurno nije ni poželjno ni poticajno za ostanak, život i rad. Ovim su simbo­ličnim prosvjedom u ime svih „iscipelarenih“ iz Hrvatske progovorile njihove cipe­le - radne cipele, čizmice, balerinke, ja­panke, tenisice, sandale... Poručile su odgovornima kako bez radne i socijalne sigurnosti, kvalitetnog i održivog radnog mjesta ili potpora za pokretanje vlastita posla, stambene politike, povoljnih kredi­ta, dostupnih društvenih servisa, efikas­nog povezivanja nacionalnih i lokalnih politika i mjera s ciljem oživljavanja na­puštenih dijelova Hrvatske - dakle, bez pravedne preraspodjele društvenog bo­gatstva, neće biti ni demografske obno­ve ni rasta i razvoja Hrvatske.

     Odlazak iz Hrvatske za mnoge je vje­rojatno put bez povratka.

Odlaze za boljim životom i ostaju ta­mo gdje ga pronađu. A Vlada ni da trep­ne okom, dapače, svojim „reformama“ širom im otvara vrata odlaska! Krajnje je vrijeme da      Hrvatsku učinimo poželjnom zemljom za rad i život - poruka je Save­za samostalnih sindikata Hrvatske, koji je u 7 sati prosvjeda prikupio čak 312 pari cipela - muških, ženskih, dječjih. Sve nosive cipele SSSH je donirao bes­kućnicima i izbjeglicama.      Osim cipela što ih prikupio SSSH i udruženi sindika­ti, svoje cipele i cipele onih koji su otišli “trbuhom za kruhom” donosili su i građa­ni Zagreba.

Aktivisti SUH-a, na čelu s predsjedni­com Jasna A. Petrović, potpredsjednicom      Biserkom Budigam i brojnim drugima svo­jim su dolaskom dali potporu ovoj akciji mladih. Akciji koja je šokirala Zagreb i rasplakala mnoge Zagrepčane.

(Maja Šubarić Mahmuljin)