UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PERFORMANS NA ZRINJEVCU

Cipele „progovorile" u ime iscipelarenih

     Odlazak iz Hrvatske za mnoge je vjerojatno put bez povratka. Odlaze za boljim životom i os­taju tamo gdje ga pronađu. A Vlada ni da trepne okom, da­pače, svojim „reformama" si­rom im otvara vrata odlaska!

Uoči obilježavanja Međunarodnog praznika rada, Sekcija mladih SSSH-a organizirala je perfor­mans „Reci to cipelama - prosvjed ostav­ljenih cipela", koji se 28. travnja održao u Parku Zrinjevac od 11 do 18 sati. Pozva­ni su svi građani da donesu cipele onih koji više nisu tu da ih nose, onih koje su vlastodršci i besramno bogati iscipelarili iz zemlje, te da podijele njihove tužne pri­če. Najviše su se odazvali umirovljenici SUH-a koji su danima prikupljali cipele, a također, bili su najbrojniji na otvaranju performansa.

     „Nakon 18 godina školovanja u Hrvat­skoj i dvije godine traženja posla u Hrvat­skoj, otišao sam tražiti posao u Njemač­koj", „Odlazim kako bih prehranio svoju obitelj. Imam troje djece, žena je nezaposlena više od tri godine. Nemamo iz- bora.“ - samo su bili neki od „govora“ ci­pela, kojim se htjelo upozoriti na situaci­ju u Hrvatskoj iz koje sve više ljudi odla­zi. Posljednjih desetak godina iz Hrvat­ske je emigriralo više od 110.000 osoba. Samo od početka krize više od 80.000 ljudi potražilo je dom izvan svoje domovi­ne.

     Želimo omogućiti da Hrvatska posta­ne mjesto u kojemu će mladi, ali i druge dobne skupine, pronaći svoj posao. Su­protno uvriježenom mišljenju, nezapos­lenost nije glavni, već tek treći razlog od­laska. Na prvom je mjestu plaća te bolji uvjeti rada.      Zbog plaće i uvjeta rada po­sebice odlaze visokoobrazovani, a među njima je puno onih koji odlaze odmah na­kon škole ili fakulteta, prije nego što uop­će dođu do burze“- poručila je Dijana Šobota iz Sekcije mladih SSSH i dodala kako Hrvatska ogromnim koracima grabi ka društvu siromaštva i nejednakosti ko­je zasigurno nije ni poželjno ni poticajno za ostanak, život i rad. Ovim su simbo­ličnim prosvjedom u ime svih „iscipelarenih“ iz Hrvatske progovorile njihove cipe­le - radne cipele, čizmice, balerinke, ja­panke, tenisice, sandale... Poručile su odgovornima kako bez radne i socijalne sigurnosti, kvalitetnog i održivog radnog mjesta ili potpora za pokretanje vlastita posla, stambene politike, povoljnih kredi­ta, dostupnih društvenih servisa, efikas­nog povezivanja nacionalnih i lokalnih politika i mjera s ciljem oživljavanja na­puštenih dijelova Hrvatske - dakle, bez pravedne preraspodjele društvenog bo­gatstva, neće biti ni demografske obno­ve ni rasta i razvoja Hrvatske.

     Odlazak iz Hrvatske za mnoge je vje­rojatno put bez povratka.

Odlaze za boljim životom i ostaju ta­mo gdje ga pronađu. A Vlada ni da trep­ne okom, dapače, svojim „reformama“ širom im otvara vrata odlaska! Krajnje je vrijeme da      Hrvatsku učinimo poželjnom zemljom za rad i život - poruka je Save­za samostalnih sindikata Hrvatske, koji je u 7 sati prosvjeda prikupio čak 312 pari cipela - muških, ženskih, dječjih. Sve nosive cipele SSSH je donirao bes­kućnicima i izbjeglicama.      Osim cipela što ih prikupio SSSH i udruženi sindika­ti, svoje cipele i cipele onih koji su otišli “trbuhom za kruhom” donosili su i građa­ni Zagreba.

Aktivisti SUH-a, na čelu s predsjedni­com Jasna A. Petrović, potpredsjednicom      Biserkom Budigam i brojnim drugima svo­jim su dolaskom dali potporu ovoj akciji mladih. Akciji koja je šokirala Zagreb i rasplakala mnoge Zagrepčane.

(Maja Šubarić Mahmuljin)