UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PERFORMANS NA ZRINJEVCU

Cipele „progovorile" u ime iscipelarenih

     Odlazak iz Hrvatske za mnoge je vjerojatno put bez povratka. Odlaze za boljim životom i os­taju tamo gdje ga pronađu. A Vlada ni da trepne okom, da­pače, svojim „reformama" si­rom im otvara vrata odlaska!

Uoči obilježavanja Međunarodnog praznika rada, Sekcija mladih SSSH-a organizirala je perfor­mans „Reci to cipelama - prosvjed ostav­ljenih cipela", koji se 28. travnja održao u Parku Zrinjevac od 11 do 18 sati. Pozva­ni su svi građani da donesu cipele onih koji više nisu tu da ih nose, onih koje su vlastodršci i besramno bogati iscipelarili iz zemlje, te da podijele njihove tužne pri­če. Najviše su se odazvali umirovljenici SUH-a koji su danima prikupljali cipele, a također, bili su najbrojniji na otvaranju performansa.

     „Nakon 18 godina školovanja u Hrvat­skoj i dvije godine traženja posla u Hrvat­skoj, otišao sam tražiti posao u Njemač­koj", „Odlazim kako bih prehranio svoju obitelj. Imam troje djece, žena je nezaposlena više od tri godine. Nemamo iz- bora.“ - samo su bili neki od „govora“ ci­pela, kojim se htjelo upozoriti na situaci­ju u Hrvatskoj iz koje sve više ljudi odla­zi. Posljednjih desetak godina iz Hrvat­ske je emigriralo više od 110.000 osoba. Samo od početka krize više od 80.000 ljudi potražilo je dom izvan svoje domovi­ne.

     Želimo omogućiti da Hrvatska posta­ne mjesto u kojemu će mladi, ali i druge dobne skupine, pronaći svoj posao. Su­protno uvriježenom mišljenju, nezapos­lenost nije glavni, već tek treći razlog od­laska. Na prvom je mjestu plaća te bolji uvjeti rada.      Zbog plaće i uvjeta rada po­sebice odlaze visokoobrazovani, a među njima je puno onih koji odlaze odmah na­kon škole ili fakulteta, prije nego što uop­će dođu do burze“- poručila je Dijana Šobota iz Sekcije mladih SSSH i dodala kako Hrvatska ogromnim koracima grabi ka društvu siromaštva i nejednakosti ko­je zasigurno nije ni poželjno ni poticajno za ostanak, život i rad. Ovim su simbo­ličnim prosvjedom u ime svih „iscipelarenih“ iz Hrvatske progovorile njihove cipe­le - radne cipele, čizmice, balerinke, ja­panke, tenisice, sandale... Poručile su odgovornima kako bez radne i socijalne sigurnosti, kvalitetnog i održivog radnog mjesta ili potpora za pokretanje vlastita posla, stambene politike, povoljnih kredi­ta, dostupnih društvenih servisa, efikas­nog povezivanja nacionalnih i lokalnih politika i mjera s ciljem oživljavanja na­puštenih dijelova Hrvatske - dakle, bez pravedne preraspodjele društvenog bo­gatstva, neće biti ni demografske obno­ve ni rasta i razvoja Hrvatske.

     Odlazak iz Hrvatske za mnoge je vje­rojatno put bez povratka.

Odlaze za boljim životom i ostaju ta­mo gdje ga pronađu. A Vlada ni da trep­ne okom, dapače, svojim „reformama“ širom im otvara vrata odlaska! Krajnje je vrijeme da      Hrvatsku učinimo poželjnom zemljom za rad i život - poruka je Save­za samostalnih sindikata Hrvatske, koji je u 7 sati prosvjeda prikupio čak 312 pari cipela - muških, ženskih, dječjih. Sve nosive cipele SSSH je donirao bes­kućnicima i izbjeglicama.      Osim cipela što ih prikupio SSSH i udruženi sindika­ti, svoje cipele i cipele onih koji su otišli “trbuhom za kruhom” donosili su i građa­ni Zagreba.

Aktivisti SUH-a, na čelu s predsjedni­com Jasna A. Petrović, potpredsjednicom      Biserkom Budigam i brojnim drugima svo­jim su dolaskom dali potporu ovoj akciji mladih. Akciji koja je šokirala Zagreb i rasplakala mnoge Zagrepčane.

(Maja Šubarić Mahmuljin)