UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
STAJALIŠTE: 100 dana ludila
Piše: Ivo Marijanović
Točno je da je ova Vlada sklepana iz interesa, pa je nakon zaključenja „braka“ trebalo podijeliti fotelje, odnosno nadležnosti u uvjetima kada jedan partner drugome ništa ne vjeruje, u osobe ili funkcije, u politiku ili svjetonazore. Zato integralnog programa ove Vlade naprosto nema.
U ovih 100 dana vidjeli smo kako su mnogi ministri postavljeni prema nepoznatim pravilima, kao na sajmu, jedan moj, a jedan tvoj, a „veliki broj stručnjaka“ je naprosto ispario. Mnogi ministri djeluju kao da su se i sami iznenadili imenovanjem, ne snalaze se, a nemaju se na koga niti osloniti, jer je većina bivših (također stranački postavljenih) suradnika - pometena.
Hajdemo se podsjetiti što je u predizbornim pamfletima tvrdio HDZ: umirovljenici su trajna briga HDZ-ove koalicije; usklađivat ćemo mirovine s rastom plaća; mirovine će tijekom našeg mandata narasti pet posto; uvest ćemo liberalniji Zakon o radu i vratiti dio umirovljenih na tržište rada tako da država garantira dio mirovine u slučaju rada; poboljšat ćemo uvjete života za starije građane, te ćemo za one bez prihoda osigurati takozvanu nacionalnu mirovinu.
Što je od toga ostvareno? Ništa. Mirovine su niske u usporedbi s prosječnim mirovinama u drugim europskim zemljama. Po pitanju drugog mirovinskog stupa u ljubavnoj slozi su i vladajući i opozicija, jer dirigentsku palicu drže banke pa se o njegovoj štetnosti ne smije niti govoriti. Čelnik BUZ-a se oglasio prijedlogom za zamrzavanje drugog stupa, pa zašutio, a nesretni Lovrinović iz Mosta je doživio bankarsku fetvu na vlastitoj koži.
Ako su trajna briga HDZ-a odnosno Domoljubne koalicije „reformama" povećati radni vijek na 67 godina, prepoloviti broj radnih mjesta s beneficiranim stažem i za trećinu trajno penalizirati prijevremene mirovine, tada im hvala na takvoj brizi.
Umjesto da glavna briga ove Vlade bude smanjenje broja radnika zaposlenih na nesigurnim radnim mjestima (na određeno vrijeme, preko agencija itd.), na kakvima radi više od 90 posto novozaposlenih, koji će do 67. godine života sakupiti najviše 25 do 30 godina staža, te strogi nadzor naplate doprinosa, oni se bave čitanjem iz kristalne kugle i bajanjem kako će to biti za pedesetak godina.
Osim gore navedenog nužno je naglasiti da je ova Vlada duboko zarila nož u demografsku obnovu Hrvatske, ne samo što ostavlja na snazi loše dosadašnje politike, već i sama najavljuje reduciranje mizernog dječjeg dodatka, ukidanje prijevoza učenika i dr.
Programa reformi nema, a ako se i pojave, u potpunoj su suprotnosti predizbornih najavama. I što sada nakon prvih 100 dana ludila?!