UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

STAJALIŠTE: 100 dana ludila

Piše: Ivo Marijanović

     Točno je da je ova Vlada sklepana iz interesa, pa je nakon zaključenja „braka“ trebalo podijeli­ti fotelje, odnosno nadležnosti u uvjetima kada jedan partner drugome ništa ne vjeruje, u osobe ili funkcije, u politiku ili svjetonazore. Zato integralnog programa ove Vlade naprosto nema.

     U ovih 100 dana vidjeli smo kako su mnogi ministri postavljeni prema nepoznatim pravilima, kao na saj­mu, jedan moj, a jedan tvoj, a „veliki broj stručnjaka“ je naprosto ispario. Mnogi ministri djeluju kao da su se i sami iznenadili imenovanjem, ne snalaze se, a nema­ju se na koga niti osloniti, jer je većina bivših (također stranački postavljenih) suradnika - pometena.

     Hajdemo se podsjetiti što je u predizbornim pamfletima tvrdio HDZ: umirovljenici su trajna bri­ga HDZ-ove koalicije; usklađivat ćemo mirovine s rastom plaća; mirovine će tijekom našeg mandata narasti pet posto; uvest ćemo liberalniji Zakon o ra­du i vratiti dio umirovljenih na tržište rada tako da država garantira dio mirovine u slučaju rada; po­boljšat ćemo uvjete života za starije građane, te će­mo za one bez prihoda osigurati takozvanu nacio­nalnu mirovinu.

     Što je od toga ostvareno? Ništa. Mirovine su nis­ke u usporedbi s prosječnim mirovinama u drugim europskim zemljama. Po pitanju drugog mirovinskog stupa u ljubavnoj slozi su i vladajući i opozicija, jer dirigentsku palicu drže banke pa se o njegovoj štet­nosti ne smije niti govoriti. Čelnik BUZ-a se oglasio prijedlogom za zamrzavanje drugog stupa, pa zašu­tio, a nesretni Lovrinović iz Mosta je doživio bankar­sku fetvu na vlastitoj koži.

     Ako su trajna briga HDZ-a odnosno Domoljubne koalicije „reformama" povećati radni vijek na 67 godi­na, prepoloviti broj radnih mjesta s beneficiranim stažem i za trećinu trajno penalizirati prijevremene mirovine, tada im hvala na takvoj brizi.

Umjesto da glavna briga ove Vlade bude smanje­nje broja radnika zaposlenih na nesigurnim radnim mjestima (na određeno vrijeme, preko agencija itd.), na kakvima radi više od 90 posto novozaposlenih, koji će do 67. godine života sakupiti najviše 25 do 30 godina staža, te strogi nadzor naplate doprinosa, oni se bave čitanjem iz kristalne kugle i bajanjem kako će to biti za pedesetak godina.

     Osim gore navedenog nužno je naglasiti da je ova Vlada duboko zarila nož u demografsku obnovu Hr­vatske, ne samo što ostavlja na snazi loše dosadaš­nje politike, već i sama najavljuje reduciranje mizer­nog dječjeg dodatka, ukidanje prijevoza učenika i dr.

     Programa reformi nema, a ako se i pojave, u pot­punoj su suprotnosti predizbornih najavama. I što sa­da nakon prvih 100 dana ludila?!