UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

U žarištu: MIROVINSKA REFORMA PO DIKTATU EK?

Stariji radnici - na burzu ili groblje

     Najava kako bi svi rođeni nakon 1961. godine već od 2024. godine mogli u mirovinu tek sa 67 godina, izaz­vala je revolt ne samo kod opor­be već i u samom HDZ-u. Re­formi se već ranije usprotivio partner iz Domoljubne koalicije - Blok umirovljenici zajedno, a stigle su i kritike iz redova HDZ- a. Svakome je jasno da bi takvo turbo ubrzanje pogoršalo njiho­ve izglede na lokalnim izborima. Sindikat umirovljenika Hrvatske svoje stajalište o štetnosti takve nesuvisle „reforme“ ne treba ponavljati, jer se oštro protivi nepromišljenim izmjenama.

     Glas naroda je jasan. Prema najnovijoj anketi RTL-a na re­prezentativnom uzorku od 1300 građana čak 88,8 posto ih se protivi ubrzanom povećavanju dobi za umirovljenje. No, da ne bi bilo zabune, bivši ministar ra­da i mirovinskog sustava Mrsić je taj koji je uveo povećanje do­bi za umirovljenje još 2013. go­dine, a Europska komisija je predlagala kraći rok primjene, što je Mrsić zdušno htio prihva­titi, no hrvatska je javnost na čelu sa sindikatima to argumen­tirano odbila i odgodila primjenu do 2038. godine.

     Pitanje glasi: je li prije tri go­dine Mrsić morao uvesti odlazak u mirovinu sa 67 godina i je li sada ministrica Sikić morala prihvatiti skraćivanje roka za de­set godina? Naravno da ništa od toga nije istina. Hrvatska je jed­na od samo tri tranzicijske zem­lje koje su prihvatila takvo pove­ćanje dobi za umirovljenje. Polj­ska je prihvatila da će se sa 67 godina muškarci umirovljivati od 2020., a žene od 2040. godine, dok Češka to planira od 2041. godine. Tako je Hrvatska zapra­vo, barem kad je riječ o žena­ma, najranije uvela umirovljenje sa 67 godina, od 2038. godine. No ministica rada i mirovinskog sustava Nada Sikić bi sada to skratila za deset godina, bez ikakvog razloga i osnova, tek ta­ko jer joj je to naredio premijer kojemu je to, pak, preporučio neki činovnik Europske komisi­je. „Promjene su nužne kako bi mirovinski sustav ostao održiv”, govorio je Mrsić 2013. godine. „Ovakav mirovinski sustav je neodrživ“, rekla je neki dan mi­nistrica Sikić. Ista priča, novo pakovanje.

     Slatko je umrijeti za domovinu

Budimo precizni, od 11 tran­zicijskih zemalja u članstvu Eu­ropske unije, samo tri su do sa­da predvidjele umirovljenje sa 67 godina - jednog dalekog da­na. Od 17 „starih“ članica EU, samo Grčka ima (iz poznatih razloga) umirovljenje već danas sa 67 godina, dok se u Velikoj Britaniji predviđa uvođenje tek 2046. godine, a u Belgiji, Dan­skoj, Francuskoj, Irskoj, Nizo­zemskoj, Njemačkoj i Spanjol- skoj između 2022 do 2030. Sve to zajedno, uz tri tranzicijske zemlje, čini brojku od 12 zema­lja članica, a preostalih 16 čla­nica EU nije do sada uvelo po­većanje dobi za umirovljenje. Točno je da Europska komisija svima isto preporučuje, ali miro­vinski sustav je u ingerenciji od­lučivanja država članica. Prikazivati ovakve „mirovinske refor- me“ kao moranje i uvjetovanje je - laž. Pri tome se nadležni služe manipulativnim argumen­tima, jer „da je to solidarnost sa siromašnima, jer će inače svi imati preniske mirovine11; i „da je to solidarnost s mladima, jer inače oni neće imati nikakve mi- rovine“.

     Slatko je i slavno umrijeti za domovinu. Treba se žrtvovati. To nam uvijek poručuju pred svaku novu pljačku. Samo nis­mo znali hoćemo li umrijeti u čizmama, radeći do smrti ili do smrti obilazeći zavode za za­pošljavanje, dok si oni, prije ne­go što će otići, trpaju u džepove novac iz proračuna koji bi tre­bao ići za ponižavajuće mirovi­ne i invalidnine. Poznata je pri­ča s drugim mirovinskim stupom koji inozemne banke ubiru od države, a onda joj taj isti novac posuđuju uz masne kamate.

Najveći dio radnika, među­tim, i to osobito žena, ne bi mo­gli ispuniti takve nerealne uvjete za tzv. punu mirovinu koja bi predviđala 40 i više godina staža i uplaćenih doprinosa, na­prosto zato što je Hrvatska ta­kozvani iznimni rad na određe­no vrijeme praktički legalizirala, pa se danas 92,5 posto svih no- vozaposlenih može dičiti samo ugovorima na određeno vrijeme.

Siromašni smo i živimo kraće

     Nadalje, i muškarci i žene u tranzicijskim zemljama poput Hrvatske, imaju bitno različite uvjete rada od onih u tehnološ­ki razvijenijim zemljama, u koji­ma su radna mjesta već prila­gođena starijim radnicima. Zbog toga vlade u tranzicijskim zemljama još ne planiraju uvođ­enje povećanje dobi za um­irovljenje. Oni koji rade teške poslove, poput radnika na građ­evini, već su glasno upozorili da nije moguće za sve imati jedna­ku mjeru. No u Vladi se pravda­ju da oni koji rade teže poslove ionako počinju ranije raditi. Kad se napuni 41 godina radnog staža, moći će se u redovnu mi­rovinu. Pa tako onaj tko je po­čeo raditi u 20. godini, već u 61. može dobiti zasluženo um­irovljenje.

     I još nešto: hrvatski su gra­đani u skupini EU građana koji najkraće žive, a još kraće uži­vaju mirovinu. Prosječna gra­đanka Bugarske živjet će, isti­na, dvije godine kraće od sta­novnice Hrvatske, no ona u mi­rovinu ide s manje od 61 godi­ne, a stanovnice Austrije i Ru­munjske sa tek 60 godina. A ugledni znanstvenici zabrinuto vrte glavom s TV ekrana i lažu kako mi imamo najmlađe um­irovljenike. Tko ih miti, tko ih plaća?!

Od 11 tranzicijskih zemalja u članstvu Europske unije, samo tri su do sada predvidjele umirovljenje sa 67 godina a čak 16 članica EU nije do sada uvelo povećanje dobi za umirovljenje

     Naposljetku, u uvjetima vi­soke nezaposlenosti mladih, te vrlo niske stope radne aktiv­nosti starijih zbog nepostojanja radnih mjesta za tu dobnu sku­pinu, neshvatljivo je ubrzano uvođenje produljenja rada za trenutno zaposlene, jer će i jedni i drugi završiti na burzi, te će se bukvalno, da parafrazira­mo ministricu rada i mirovin­skog sustava Nadu Šikić, „dje­dovi i unuci boriti za isto radno mjesto“.

K tome, ako u mirovinu odu kasnije bit će kažnjavani. Već je i bivša vlada uvela penaliziranje ranijeg umirovljenja, a sad je ono “podebljano”. U prijevreme­nu mirovinu građani će moći ići sa 62 godine, ali će gubiti čak 0,3 posto za svaki mjesec pri- jevremenog umirovljenja.

     Sindikati: nepotrebno i nepravedno

Dvije najveće sindikalne središnjice SSSH i NHS, poru­čuju da je za njih neprihvatljivo i nepotrebno skraćivanje prije­laznih razdoblja za izjednača­vanje dobi muškaraca i žena za punu starosnu i za prijevreme­nu mirovinu. Posebno osuđuju ideju ubrzavanja izjednačava­nja dobi žena za odlazak u sta­rosnu mirovinu s muškarcima s obzirom na još uvijek prisutnu diskriminaciju žena u hrvat­skom društvu, slabe moguć­nosti pomirenja obiteljskih i radnih obveza, nedostatak dru­štvenih servisa itd.

Sindikati također upozorava­ju kako radno okruženje i sus­tav obrazovanja i osposobljava­nja odraslih nisu poticajni i pri­lagođeni zadržavanju starijih radnika u svijetu rada tako da posljednjih godina kontinuirano raste broj nezaposlenih starijih radnika, i to najviše starijih že­na koje nemaju nikakve šanse naći posao. Posebno brine izu­zetno niska stopa zaposlenosti žena u dobnoj skupini 55-65 ko­ja je u 2014. iznosila samo 27,3 posto u usporedbi s prosjekom od 47,2 posto na razini EU28.