UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

U žarištu: MIROVINSKA REFORMA PO DIKTATU EK?

Stariji radnici - na burzu ili groblje

     Najava kako bi svi rođeni nakon 1961. godine već od 2024. godine mogli u mirovinu tek sa 67 godina, izaz­vala je revolt ne samo kod opor­be već i u samom HDZ-u. Re­formi se već ranije usprotivio partner iz Domoljubne koalicije - Blok umirovljenici zajedno, a stigle su i kritike iz redova HDZ- a. Svakome je jasno da bi takvo turbo ubrzanje pogoršalo njiho­ve izglede na lokalnim izborima. Sindikat umirovljenika Hrvatske svoje stajalište o štetnosti takve nesuvisle „reforme“ ne treba ponavljati, jer se oštro protivi nepromišljenim izmjenama.

     Glas naroda je jasan. Prema najnovijoj anketi RTL-a na re­prezentativnom uzorku od 1300 građana čak 88,8 posto ih se protivi ubrzanom povećavanju dobi za umirovljenje. No, da ne bi bilo zabune, bivši ministar ra­da i mirovinskog sustava Mrsić je taj koji je uveo povećanje do­bi za umirovljenje još 2013. go­dine, a Europska komisija je predlagala kraći rok primjene, što je Mrsić zdušno htio prihva­titi, no hrvatska je javnost na čelu sa sindikatima to argumen­tirano odbila i odgodila primjenu do 2038. godine.

     Pitanje glasi: je li prije tri go­dine Mrsić morao uvesti odlazak u mirovinu sa 67 godina i je li sada ministrica Sikić morala prihvatiti skraćivanje roka za de­set godina? Naravno da ništa od toga nije istina. Hrvatska je jed­na od samo tri tranzicijske zem­lje koje su prihvatila takvo pove­ćanje dobi za umirovljenje. Polj­ska je prihvatila da će se sa 67 godina muškarci umirovljivati od 2020., a žene od 2040. godine, dok Češka to planira od 2041. godine. Tako je Hrvatska zapra­vo, barem kad je riječ o žena­ma, najranije uvela umirovljenje sa 67 godina, od 2038. godine. No ministica rada i mirovinskog sustava Nada Sikić bi sada to skratila za deset godina, bez ikakvog razloga i osnova, tek ta­ko jer joj je to naredio premijer kojemu je to, pak, preporučio neki činovnik Europske komisi­je. „Promjene su nužne kako bi mirovinski sustav ostao održiv”, govorio je Mrsić 2013. godine. „Ovakav mirovinski sustav je neodrživ“, rekla je neki dan mi­nistrica Sikić. Ista priča, novo pakovanje.

     Slatko je umrijeti za domovinu

Budimo precizni, od 11 tran­zicijskih zemalja u članstvu Eu­ropske unije, samo tri su do sa­da predvidjele umirovljenje sa 67 godina - jednog dalekog da­na. Od 17 „starih“ članica EU, samo Grčka ima (iz poznatih razloga) umirovljenje već danas sa 67 godina, dok se u Velikoj Britaniji predviđa uvođenje tek 2046. godine, a u Belgiji, Dan­skoj, Francuskoj, Irskoj, Nizo­zemskoj, Njemačkoj i Spanjol- skoj između 2022 do 2030. Sve to zajedno, uz tri tranzicijske zemlje, čini brojku od 12 zema­lja članica, a preostalih 16 čla­nica EU nije do sada uvelo po­većanje dobi za umirovljenje. Točno je da Europska komisija svima isto preporučuje, ali miro­vinski sustav je u ingerenciji od­lučivanja država članica. Prikazivati ovakve „mirovinske refor- me“ kao moranje i uvjetovanje je - laž. Pri tome se nadležni služe manipulativnim argumen­tima, jer „da je to solidarnost sa siromašnima, jer će inače svi imati preniske mirovine11; i „da je to solidarnost s mladima, jer inače oni neće imati nikakve mi- rovine“.

     Slatko je i slavno umrijeti za domovinu. Treba se žrtvovati. To nam uvijek poručuju pred svaku novu pljačku. Samo nis­mo znali hoćemo li umrijeti u čizmama, radeći do smrti ili do smrti obilazeći zavode za za­pošljavanje, dok si oni, prije ne­go što će otići, trpaju u džepove novac iz proračuna koji bi tre­bao ići za ponižavajuće mirovi­ne i invalidnine. Poznata je pri­ča s drugim mirovinskim stupom koji inozemne banke ubiru od države, a onda joj taj isti novac posuđuju uz masne kamate.

Najveći dio radnika, među­tim, i to osobito žena, ne bi mo­gli ispuniti takve nerealne uvjete za tzv. punu mirovinu koja bi predviđala 40 i više godina staža i uplaćenih doprinosa, na­prosto zato što je Hrvatska ta­kozvani iznimni rad na određe­no vrijeme praktički legalizirala, pa se danas 92,5 posto svih no- vozaposlenih može dičiti samo ugovorima na određeno vrijeme.

Siromašni smo i živimo kraće

     Nadalje, i muškarci i žene u tranzicijskim zemljama poput Hrvatske, imaju bitno različite uvjete rada od onih u tehnološ­ki razvijenijim zemljama, u koji­ma su radna mjesta već prila­gođena starijim radnicima. Zbog toga vlade u tranzicijskim zemljama još ne planiraju uvođ­enje povećanje dobi za um­irovljenje. Oni koji rade teške poslove, poput radnika na građ­evini, već su glasno upozorili da nije moguće za sve imati jedna­ku mjeru. No u Vladi se pravda­ju da oni koji rade teže poslove ionako počinju ranije raditi. Kad se napuni 41 godina radnog staža, moći će se u redovnu mi­rovinu. Pa tako onaj tko je po­čeo raditi u 20. godini, već u 61. može dobiti zasluženo um­irovljenje.

     I još nešto: hrvatski su gra­đani u skupini EU građana koji najkraće žive, a još kraće uži­vaju mirovinu. Prosječna gra­đanka Bugarske živjet će, isti­na, dvije godine kraće od sta­novnice Hrvatske, no ona u mi­rovinu ide s manje od 61 godi­ne, a stanovnice Austrije i Ru­munjske sa tek 60 godina. A ugledni znanstvenici zabrinuto vrte glavom s TV ekrana i lažu kako mi imamo najmlađe um­irovljenike. Tko ih miti, tko ih plaća?!

Od 11 tranzicijskih zemalja u članstvu Europske unije, samo tri su do sada predvidjele umirovljenje sa 67 godina a čak 16 članica EU nije do sada uvelo povećanje dobi za umirovljenje

     Naposljetku, u uvjetima vi­soke nezaposlenosti mladih, te vrlo niske stope radne aktiv­nosti starijih zbog nepostojanja radnih mjesta za tu dobnu sku­pinu, neshvatljivo je ubrzano uvođenje produljenja rada za trenutno zaposlene, jer će i jedni i drugi završiti na burzi, te će se bukvalno, da parafrazira­mo ministricu rada i mirovin­skog sustava Nadu Šikić, „dje­dovi i unuci boriti za isto radno mjesto“.

K tome, ako u mirovinu odu kasnije bit će kažnjavani. Već je i bivša vlada uvela penaliziranje ranijeg umirovljenja, a sad je ono “podebljano”. U prijevreme­nu mirovinu građani će moći ići sa 62 godine, ali će gubiti čak 0,3 posto za svaki mjesec pri- jevremenog umirovljenja.

     Sindikati: nepotrebno i nepravedno

Dvije najveće sindikalne središnjice SSSH i NHS, poru­čuju da je za njih neprihvatljivo i nepotrebno skraćivanje prije­laznih razdoblja za izjednača­vanje dobi muškaraca i žena za punu starosnu i za prijevreme­nu mirovinu. Posebno osuđuju ideju ubrzavanja izjednačava­nja dobi žena za odlazak u sta­rosnu mirovinu s muškarcima s obzirom na još uvijek prisutnu diskriminaciju žena u hrvat­skom društvu, slabe moguć­nosti pomirenja obiteljskih i radnih obveza, nedostatak dru­štvenih servisa itd.

Sindikati također upozorava­ju kako radno okruženje i sus­tav obrazovanja i osposobljava­nja odraslih nisu poticajni i pri­lagođeni zadržavanju starijih radnika u svijetu rada tako da posljednjih godina kontinuirano raste broj nezaposlenih starijih radnika, i to najviše starijih že­na koje nemaju nikakve šanse naći posao. Posebno brine izu­zetno niska stopa zaposlenosti žena u dobnoj skupini 55-65 ko­ja je u 2014. iznosila samo 27,3 posto u usporedbi s prosjekom od 47,2 posto na razini EU28.