UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SUH-ovci podržali radnike: Za dostojne plaće i mirovine!

     Pod sloganom “Ljude ispred profita!” ove su godine Međuna­rodni praznik rada u parku Maksimir obilježile dvije najveće sindikalne središnjice - Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), a njihovi čelnici su pred nešto više od dvije tisuće okupljenih pozvali na borbu za očuvanje radničkih prava. U koloni su bili i brojni članovi Sindikata umirovlje­nika Hrvatske, a drugi su je dočekali u Maksimiru.

     Predsjednik SSSH-a Mladen Novosel naglasio je da su sindika­ti pokazali kako možemo zajedno očuvati radnička prava, ali u to­me je potrebna pomoć svih radnika, te je stoga pozvao na zajed­ništvo, dodavši kako se za prava radnika treba boriti 365 dana u godini, a ne samo na Praznik rada.

     Predsjednik NHS-a Krešimir Sever je, nakon što se obratio rad­nicima i umirovljenicima, naglasio kako ne može profit biti iznad čovjeka i radnika koji ga stvara. Upozorio je kako su sve dosadaš­nje vlasti ljude činile obeshrabrenima i utučenima, a sindikatima je stalo do drugačije Hrvatske iz koje građani neće odlaziti s pinkleci- ma na ramenu, jer u njoj ne vide svoju budućnost.

     „Osjećamo već dugi niz godina da u Hrvatskoj dugove plaćaju radnici i građani kojima je svakim danom sve gore, a političarima je uvijek dobro bili oni na vlasti ili u oporbi. Poručujemo premijeru i Vladi kako njihove reforme po kojima će se raditi do 67. godine ži­vota dovesti do daljnjeg iseljavanja mladih iz Hrvatske te kako tak­va pomoć građanima nije potrebna. Želimo da ljudi vide svoju bu­dućnost u Hrvatskoj te da imaju dostojne plaće i mirovine, a mladi posao”, istaknuo je Sever.

     Zviždeći i lupajući po metalnim bačvama, uz zvuke sirene, pros­vjedna povorka je išla od Radničkog doma do Maksimira, a neki sudionici nosili su cipele i zavežljaje na štapu koji simbolički predstavljaju odlazak osiromašenih hrvatskih radnika u inozem­stvo, jer u domovini ne mogu osigurati egzistenciju. Nosili su hrvat­ske zastave i sindikalna obilježja, kao i transparente na kojima je među ostalim pisalo “S faksa na burzu - s posla na groblje”, “Miro­vina, što je to?”, “Radnik nije uhljeb!”, “Tko je jamio, jamit će opet”, “Gdje ćemo raditi kad prodate naša radna mjesta?”, Kad radiš za kikiriki, svaki ti je dan sikiriki“, „Zdravlje svima, a ne samo njima“, „Bez radnika nema ni profita“, „Ulica je udobnija od kauča“, „Tjera­te nas u inozemstvo"...

     SUH-ovci, osobito iz podružnica Studentski grad i Podsljeme, bili su među bučnijima i na borbenom adrenalinu su koračali u po­vorci.