UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
SUH-ovci podržali radnike: Za dostojne plaće i mirovine!
Pod sloganom “Ljude ispred profita!” ove su godine Međunarodni praznik rada u parku Maksimir obilježile dvije najveće sindikalne središnjice - Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), a njihovi čelnici su pred nešto više od dvije tisuće okupljenih pozvali na borbu za očuvanje radničkih prava. U koloni su bili i brojni članovi Sindikata umirovljenika Hrvatske, a drugi su je dočekali u Maksimiru.
Predsjednik SSSH-a Mladen Novosel naglasio je da su sindikati pokazali kako možemo zajedno očuvati radnička prava, ali u tome je potrebna pomoć svih radnika, te je stoga pozvao na zajedništvo, dodavši kako se za prava radnika treba boriti 365 dana u godini, a ne samo na Praznik rada.
Predsjednik NHS-a Krešimir Sever je, nakon što se obratio radnicima i umirovljenicima, naglasio kako ne može profit biti iznad čovjeka i radnika koji ga stvara. Upozorio je kako su sve dosadašnje vlasti ljude činile obeshrabrenima i utučenima, a sindikatima je stalo do drugačije Hrvatske iz koje građani neće odlaziti s pinkleci- ma na ramenu, jer u njoj ne vide svoju budućnost.
„Osjećamo već dugi niz godina da u Hrvatskoj dugove plaćaju radnici i građani kojima je svakim danom sve gore, a političarima je uvijek dobro bili oni na vlasti ili u oporbi. Poručujemo premijeru i Vladi kako njihove reforme po kojima će se raditi do 67. godine života dovesti do daljnjeg iseljavanja mladih iz Hrvatske te kako takva pomoć građanima nije potrebna. Želimo da ljudi vide svoju budućnost u Hrvatskoj te da imaju dostojne plaće i mirovine, a mladi posao”, istaknuo je Sever.
Zviždeći i lupajući po metalnim bačvama, uz zvuke sirene, prosvjedna povorka je išla od Radničkog doma do Maksimira, a neki sudionici nosili su cipele i zavežljaje na štapu koji simbolički predstavljaju odlazak osiromašenih hrvatskih radnika u inozemstvo, jer u domovini ne mogu osigurati egzistenciju. Nosili su hrvatske zastave i sindikalna obilježja, kao i transparente na kojima je među ostalim pisalo “S faksa na burzu - s posla na groblje”, “Mirovina, što je to?”, “Radnik nije uhljeb!”, “Tko je jamio, jamit će opet”, “Gdje ćemo raditi kad prodate naša radna mjesta?”, Kad radiš za kikiriki, svaki ti je dan sikiriki“, „Zdravlje svima, a ne samo njima“, „Bez radnika nema ni profita“, „Ulica je udobnija od kauča“, „Tjerate nas u inozemstvo"...
SUH-ovci, osobito iz podružnica Studentski grad i Podsljeme, bili su među bučnijima i na borbenom adrenalinu su koračali u povorci.