UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odbijamo ići s radnog mjesta na burzu ili groblje!

Ženska sekcija SSSH protiv ubrzavanja podizanje dobi za umirovljenje

 

     Zagreb, 28. travnja 2016. -  Uoči sjednice Vlade RH na čije je dnevnome redu otvorenoga dijela Prijedlog nacionalnog programa reformi, Ženska sekcija Saveza samostalnih sindikata Hrvatske uputila je priopćenje za javnost u kojemu poziva sve radnice i radnike i cijelu hrvatsku javnost da se glasno usprotive prijedlogu takozvane reforme mirovinskog sustava, kojom bi se za sve rođene od 1961. godine uvelo umirovljenje tek nakon 67. godine.

      Ministarstvo rada i mirovinskog sustava takav prijedlog opravdava traženjem Europske komisije, ne spominjući kako Europska komisija ništa ne uvjetuje, jer to je pitanje u ingerenciji odlučivanja svake zemlje odvojeno.

      Osobito je to pitanje delikatno za tranzicijske zemlje, te se stoga - od 11 bivših socijalističkih zemalja u EU - samo njih tri do sada obvezalo da će povećati dob za umirovljenje na 67 godina, i to Poljska – 2020. za muškarce, a 2040. za žene; Češka 2041. godine za sve građane, a Hrvatska od 2038. godine. Dob za umirovljenje od 67 i više godina od zapadnoeuropskih članica EU predviđa tek devet zemalja (Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Irska, Nizozemska, Njemačka, Španjolska i Velika Britanija), dok 16 članica EU još uvijek ima dob za puno umirovljenje između 60 godina (Austrija i Rumunjska – za žene!) do 67 godina (2015. - samo Grčka!).

      Nova Vlada očito u zakonske izmjene ne uključuje rodnu perspektivu, te donosi ili poslušnički prihvaća prijedloge bez utemeljenih analiza i simulacija, a izostaje i široka javna rasprava.

      Ženska sekcija SSSH smatra kako je potpuno neprihvatljiv prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje za žene na 67 godina već od 2028. godine (a ne kako je sada zakonski uređeno – od 2038. godine) iz više razloga. Prvo, jer zbog legalizacije nesigurnih radnih mjesta i dugogodišnjeg rada na određeno (95 posto sadašnje generacije novozaposlenih žena dobiva samo ugovore na određeno vrijeme!), te zbog preopterećenosti besplatnim njegovateljskim radom (zbog nedovoljno razvijenih društvenih servisa), veliki udjel žena ne može ispuniti nerealne uvjete za tzv. punu mirovinu koja bi predviđala 40 i više godina staža i uplaćenih doprinosa.

      Nadalje, i muškarci i žene u tranzicijskim zemljama poput Hrvatske, imaju bitno različite uvjete rada od onih u tehnološki razvijenijim zemljama, u kojima su radna mjesta već prilagođena starijim radnicima. Zbog toga su vlade tranzicijskim zemalja predvidjele duge prijelazne rokove, a većina ih još ne planira uvođenje povećanje dobi za umirovljenje.

      Na posljetku, u uvjetima visoke nezaposlenosti mladih, te vrlo niske stope radne aktivnosti starijih zbog nepostojanja radnih mjesta za tu dobnu skupinu, neshvatljivo je ubrzano uvođenje produljenja rada za trenutno zaposlene, jer će i jedni i drugi završiti na burzi, te će se bukvalno, da parafraziramo ministricu rada i mirovinskog sustava Nadu Šikić, „unuke i bake boriti za isto radno mjesto“.

      Alternativa je, doista, samo rast ženskog siromaštva, ne kao uzroka, već kao posljedice ovakvih nepromišljenih reformi.