UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odbijamo ići s radnog mjesta na burzu ili groblje!

Ženska sekcija SSSH protiv ubrzavanja podizanje dobi za umirovljenje

 

     Zagreb, 28. travnja 2016. -  Uoči sjednice Vlade RH na čije je dnevnome redu otvorenoga dijela Prijedlog nacionalnog programa reformi, Ženska sekcija Saveza samostalnih sindikata Hrvatske uputila je priopćenje za javnost u kojemu poziva sve radnice i radnike i cijelu hrvatsku javnost da se glasno usprotive prijedlogu takozvane reforme mirovinskog sustava, kojom bi se za sve rođene od 1961. godine uvelo umirovljenje tek nakon 67. godine.

      Ministarstvo rada i mirovinskog sustava takav prijedlog opravdava traženjem Europske komisije, ne spominjući kako Europska komisija ništa ne uvjetuje, jer to je pitanje u ingerenciji odlučivanja svake zemlje odvojeno.

      Osobito je to pitanje delikatno za tranzicijske zemlje, te se stoga - od 11 bivših socijalističkih zemalja u EU - samo njih tri do sada obvezalo da će povećati dob za umirovljenje na 67 godina, i to Poljska – 2020. za muškarce, a 2040. za žene; Češka 2041. godine za sve građane, a Hrvatska od 2038. godine. Dob za umirovljenje od 67 i više godina od zapadnoeuropskih članica EU predviđa tek devet zemalja (Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Irska, Nizozemska, Njemačka, Španjolska i Velika Britanija), dok 16 članica EU još uvijek ima dob za puno umirovljenje između 60 godina (Austrija i Rumunjska – za žene!) do 67 godina (2015. - samo Grčka!).

      Nova Vlada očito u zakonske izmjene ne uključuje rodnu perspektivu, te donosi ili poslušnički prihvaća prijedloge bez utemeljenih analiza i simulacija, a izostaje i široka javna rasprava.

      Ženska sekcija SSSH smatra kako je potpuno neprihvatljiv prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje za žene na 67 godina već od 2028. godine (a ne kako je sada zakonski uređeno – od 2038. godine) iz više razloga. Prvo, jer zbog legalizacije nesigurnih radnih mjesta i dugogodišnjeg rada na određeno (95 posto sadašnje generacije novozaposlenih žena dobiva samo ugovore na određeno vrijeme!), te zbog preopterećenosti besplatnim njegovateljskim radom (zbog nedovoljno razvijenih društvenih servisa), veliki udjel žena ne može ispuniti nerealne uvjete za tzv. punu mirovinu koja bi predviđala 40 i više godina staža i uplaćenih doprinosa.

      Nadalje, i muškarci i žene u tranzicijskim zemljama poput Hrvatske, imaju bitno različite uvjete rada od onih u tehnološki razvijenijim zemljama, u kojima su radna mjesta već prilagođena starijim radnicima. Zbog toga su vlade tranzicijskim zemalja predvidjele duge prijelazne rokove, a većina ih još ne planira uvođenje povećanje dobi za umirovljenje.

      Na posljetku, u uvjetima visoke nezaposlenosti mladih, te vrlo niske stope radne aktivnosti starijih zbog nepostojanja radnih mjesta za tu dobnu skupinu, neshvatljivo je ubrzano uvođenje produljenja rada za trenutno zaposlene, jer će i jedni i drugi završiti na burzi, te će se bukvalno, da parafraziramo ministricu rada i mirovinskog sustava Nadu Šikić, „unuke i bake boriti za isto radno mjesto“.

      Alternativa je, doista, samo rast ženskog siromaštva, ne kao uzroka, već kao posljedice ovakvih nepromišljenih reformi.