UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Aktualno: HITNA POMOĆ

Tko je ovdje lud?

 

     Ako u bolničku Hitnu pomoć dođete bez uputnice liječnika i medicinska sestra procijeni da vaše stanje nije hitno, ali vi in- zistirate na daljnjoj obradi, to će vas koštati 100-150 kuna. Polovica tog novca bit će vam vraćena, ako tijekom obrade u bolničkoj hitnoj službi primite, recimo, infuziju ili in­travenozno neki lijek. Značit će to da ste ipak djelomično opravdali razlog svog dolaska i platit ćete 50­75 kuna. Zvuči nevjerojatno, ali ta­ko bi trebao izgledati novi sustav Hitne pomoći, koji od 1. svibnja uvodi Ministarstvo zdravlja.

     Zar nije očito da sama riječ HIT­NA pomoć znači da je osobi HITNO potrebna pomoć, pa kako bi onda osoba u takvom stanju trebala prvo odšetati do svog liječnika, podići uputnicu i onda se lagano uputiti do Hitne pomoći? A što ako je mr­kla noć?

     Ministar zdravlja dr. Dario Nakić unatoč ovim nelogičnostima odlu­čio je uštedjeti na najugroženijim građanima u najvećoj potrebi, te tako doći do rasterećenja objedi­njenih hitnih bolničkih prijema te slijedom toga i do ušteda. Procje­njuje se navodna ušteda od 300 milijuna kuna od smanjenja broja pretraga i pregleda uvođenjem no­vog sustava.

     Za pacijente će u praksi sve to značiti da im vrata Hitne više nisu otvorena i upozorenje da dobro razmisle prije nego što potraže po­moć. Ispostavi li se da nisu životno ugroženi, sada će to dobro platiti. No, tko će procijeniti je li pacijento­vo stanje ozbiljno i preuzeti odgo­vornost za nečiji život? Ministar Nakić poručuje da će to biti dežur­ni operater na telefonskom broju 194. Ovi educirani zdravstveni rad­nici imat će skalu pitanja na teme­lju koje će uputiti pacijenta što da napravi.

     Znači, osoba koja hitno treba pomoć prvo mora proći telefonsku anketu, pa ako dobije zeleno svjet­lo od telefonskog operatera (?), može na Hitnu. Ako pak osoba iza telefona procijeni da niste hitan slučaj, upućuje vas na obiteljskog liječnika, koji će, prema pravilima nove reforme, vikendom i blagdani­ma dežurati od 8 do 20 sati.

     Obiteljski liječnici sigurno su oduševljeni ovom mjerom jer im 60 do 100 pacijenata dnevno nije do­voljno, već će morati i dežurati ci­jeli dan, pa još i vikendom i blagda­nom. Njima će se prvima životno ugroženi pacijenti obratiti, a ako u tom trenutku ipak ne rade ili ne de­žuraju, tada pacijenti zovu 194 ili sami odlaze u izvanbolničku Hitnu. Ako se pak koji nadobudni pacijent bez uputnice sam uputi u bolničku Hitnu, ministar je zamislio kako će ga tamo dočekati medicinska ses­tra, koja će ga nakon trijaže (ispiti­vanja, razvrstavanja), ocijeni li da nije riječ o hitnoj stvari i ugrozi, uputiti neka se javi svojem obitelj­skom liječniku ili da ode u izvan­bolničku Hitnu.

     Dakle, cijeli teret ocjene o potre­bi hitne zdravstvene intervencije i odgovornost ići će na grbaču tele­fonskih operatera i medicinskih sestara i tehničara. Medicinske sestre jasno poručuju kako u ovom trenutku ne mogu preuzeti tu odgo­vornost na sebe da budu te koje će raditi trijažu tko je hitan, a tko nije hitan, kako upozorava Anica Praš- njak iz Hrvatskog strukovnog sindi­kata medicinskih sestara i tehniča­ra. A dr. Dragan Soldo kaže kako se liječnici obiteljske medicine ta­kođer protive ideji da oni budu ti kojima će se vraćati pacijenti koji dođu na hitnu, jer ih ima premalo i već su preopterećeni.

     Problem je što ministar Nakić, kao ni s drugim svojim „reforma­ma”, iskoči s gotovim rješenjem u javnost i najavi datum promjene, a da nije proveo uobičajeni postupak konzultacija i simulaciju. Još jedna crna komedija.

(M. Šubarić-Mamuljin)