UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Aktualno: HITNA POMOĆ

Tko je ovdje lud?

 

     Ako u bolničku Hitnu pomoć dođete bez uputnice liječnika i medicinska sestra procijeni da vaše stanje nije hitno, ali vi in- zistirate na daljnjoj obradi, to će vas koštati 100-150 kuna. Polovica tog novca bit će vam vraćena, ako tijekom obrade u bolničkoj hitnoj službi primite, recimo, infuziju ili in­travenozno neki lijek. Značit će to da ste ipak djelomično opravdali razlog svog dolaska i platit ćete 50­75 kuna. Zvuči nevjerojatno, ali ta­ko bi trebao izgledati novi sustav Hitne pomoći, koji od 1. svibnja uvodi Ministarstvo zdravlja.

     Zar nije očito da sama riječ HIT­NA pomoć znači da je osobi HITNO potrebna pomoć, pa kako bi onda osoba u takvom stanju trebala prvo odšetati do svog liječnika, podići uputnicu i onda se lagano uputiti do Hitne pomoći? A što ako je mr­kla noć?

     Ministar zdravlja dr. Dario Nakić unatoč ovim nelogičnostima odlu­čio je uštedjeti na najugroženijim građanima u najvećoj potrebi, te tako doći do rasterećenja objedi­njenih hitnih bolničkih prijema te slijedom toga i do ušteda. Procje­njuje se navodna ušteda od 300 milijuna kuna od smanjenja broja pretraga i pregleda uvođenjem no­vog sustava.

     Za pacijente će u praksi sve to značiti da im vrata Hitne više nisu otvorena i upozorenje da dobro razmisle prije nego što potraže po­moć. Ispostavi li se da nisu životno ugroženi, sada će to dobro platiti. No, tko će procijeniti je li pacijento­vo stanje ozbiljno i preuzeti odgo­vornost za nečiji život? Ministar Nakić poručuje da će to biti dežur­ni operater na telefonskom broju 194. Ovi educirani zdravstveni rad­nici imat će skalu pitanja na teme­lju koje će uputiti pacijenta što da napravi.

     Znači, osoba koja hitno treba pomoć prvo mora proći telefonsku anketu, pa ako dobije zeleno svjet­lo od telefonskog operatera (?), može na Hitnu. Ako pak osoba iza telefona procijeni da niste hitan slučaj, upućuje vas na obiteljskog liječnika, koji će, prema pravilima nove reforme, vikendom i blagdani­ma dežurati od 8 do 20 sati.

     Obiteljski liječnici sigurno su oduševljeni ovom mjerom jer im 60 do 100 pacijenata dnevno nije do­voljno, već će morati i dežurati ci­jeli dan, pa još i vikendom i blagda­nom. Njima će se prvima životno ugroženi pacijenti obratiti, a ako u tom trenutku ipak ne rade ili ne de­žuraju, tada pacijenti zovu 194 ili sami odlaze u izvanbolničku Hitnu. Ako se pak koji nadobudni pacijent bez uputnice sam uputi u bolničku Hitnu, ministar je zamislio kako će ga tamo dočekati medicinska ses­tra, koja će ga nakon trijaže (ispiti­vanja, razvrstavanja), ocijeni li da nije riječ o hitnoj stvari i ugrozi, uputiti neka se javi svojem obitelj­skom liječniku ili da ode u izvan­bolničku Hitnu.

     Dakle, cijeli teret ocjene o potre­bi hitne zdravstvene intervencije i odgovornost ići će na grbaču tele­fonskih operatera i medicinskih sestara i tehničara. Medicinske sestre jasno poručuju kako u ovom trenutku ne mogu preuzeti tu odgo­vornost na sebe da budu te koje će raditi trijažu tko je hitan, a tko nije hitan, kako upozorava Anica Praš- njak iz Hrvatskog strukovnog sindi­kata medicinskih sestara i tehniča­ra. A dr. Dragan Soldo kaže kako se liječnici obiteljske medicine ta­kođer protive ideji da oni budu ti kojima će se vraćati pacijenti koji dođu na hitnu, jer ih ima premalo i već su preopterećeni.

     Problem je što ministar Nakić, kao ni s drugim svojim „reforma­ma”, iskoči s gotovim rješenjem u javnost i najavi datum promjene, a da nije proveo uobičajeni postupak konzultacija i simulaciju. Još jedna crna komedija.

(M. Šubarić-Mamuljin)