UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Aktualno:

STRUČNJACI PORUČUJU: MIROVINSKI FONDOVI KAMATARE DRŽAVU

Drugi mirovinski stup nije održiv!

 

     Klub zastupnika Mosta nezavis­nih lista 9. ožujka je u Dvorani Ivana Mažuranića u zgradi Hr­vatskog sabora organizirao okrugli stol pod nazivom “Održivost II. miro­vinskog stupa u ambijentu neravnote­ža”. Sudjelovali su brojni stručnjaci „pro“ i „kontra“, te predstavnici Sin­dikata umirovljenika Hrvatske, Jasna A. Petrović i Ivo Marijanović.

 

Netransparentan sustav s ugrađenim rizikom

     Prof. dr. sc. Vladimir Čarak (Ekonom­ski fakultet u Zagrebu) je na samom po­četku razgovora upozorio kako su svi problemi uzrokovani izostankom stope rasta, te rekao da imovina obveznih mi­rovinskih fondova čini polovicu kumula- tivnog duga. Ocijenio je kako zbog dru­gog stupa građani neće biti na dobitku, nego u dugoročnom financijskom gubitku jer se umjesto generacijske solidarnosti, preferira sadašnji netransparentni sus­tav s ugrađenim dugogodišnjim rizikom. Posebno je upozorio kako uvođenjem tog stupa nije riješen deficit u mirovin­skom sustavu, nego je deficit prebačen u državni proračun, koji se mora sve više i sve skuplje zaduživati kako bi nadokna­dio novac koji odlazi u drugi stup. Zago­vornici tog stupa građanima prešućuju činjenicu da se ovdje pojavljuju u dvjema ulogama: kao primatelji i kao platitelji.

     »Građanima ne kažu da će morati pla­titi veće poreze da bi imali veću mirovi­nu«, uočio je Čavrak, sa čime se složio i dr. sc. Guste Santini, koji je izložio tri va­rijante rješenja: ukidanje 2. stupa, pove­ćanje izdvajanja za drugi stup ili uvođe­nje sustava temeljenog na socijalnom statusu, a ne na radu.

 

Kapitalizirani sustav socijalno je nepravedniji

     Govoreći o »stvarnosti i iluzijama« mi­rovinske reforme iz 2002., dr. sc. Ante Samodol je rekao da koristi od drugog stupa trebaju biti veće od njegovih troš­kova. U obvezne mirovinske fondove do­sad je uplaćeno 56 milijardi kuna, a za­radili su 18 milijardi. Međutim, tranzicij­ski trošak (države) bio je 42 milijarde ku­na, što stvara veliki javni deficit. U fon­dovima je ukupno 1,7 milijuna hrvatskih

građana, no nitko, naglasio je, nije rekao da gotovo 500 tisuća ljudi nema novca na računima. „Najviše o stanju sustava govori činjenica da za 440.000 ljudi u najmanje tri uzastopna mjeseca nisu uplaćeni doprinosi11, kazao je Samodol, ustvrdivši da se mirovinski fondovi hvale zaradom od 18 milijardi kuna, ali ne go­vore o trošku poslovanja, tranzicijskim trošku i kamatama koji, smatra, mirovin- ce vode u gubitak.

     Također je naglasio kako je iluzija da je kapitalizirani sustav socijalno praved­niji, da doprinosi gospodarskom rastu, te da bi pomogao u rješavanju fiskalnih i demografskih problema. Upozorio je i na nesigurnost ulaganja u drugom stupu, te na proizvodnju socijalnih nejednakosti u dobrovoljnom trećem stupu.

 

Velika obmana javnosti

     Prof dr. sc. Gojko Bežovan (Pravni fa­kultet) prvo je upozorio kako je drugi stup uveden bez javne rasprave, bez dubljih analiza; pojasnio je kako je Hrvatska na­prosto iskorištena kao eksperimentalni laboratorij, a zbog današnje blokade me­dija o tome se ne može javno raspravlja­ti. Sve je to dio obmanjivanja javnosti. Jasno je kuda to vodi: javne mirovine će ići prema visini socijalne pomoći, a miro­vine onih koji ih dobivaju iz I. i II. stupa već su niže za 25 posto. Podsjetio je da je Europska komisija još 2001. godine naručila studiju koja je pokazala neodrži­vost modela ovakvih mirovinskih reformi zbog previsokog tranzicijskog troška. No, kod nas je i dalje na djelu financijalizaci- ja mirovinskog sustava.

     Prof. dr. sc. Drago Jakovčević (Eko­nomski fakultet) je upozorio kako je riječ o kolektivnoj prinudnoj štednji, te da to praktički nije stvarni novac, jer se odmah prebacuje u druge rizične forme, pa je stoga takva štednja upitna. Taj novac ne može nitko podići, kao što ga ne može podići iz prvog mirovinskog stupa. Prino­si, pak, o kojima se govori su nerealni, a mirovinski sustav će s ovakvim drugim stupom kroz desetak godina bankrotirati.

 

To su antireformske poruke?

     Dr. sc. Danijel Nestić (Ekonomski in­stitut), kao poznati bankarski zagovor­nik, tvrdi da se ovakvim drugim stu­pom, za koji treba povećati doprinose, smanjuje siva ekonomija. Poručuje ka­ko zamrzavanje odnosno ukidanje dru­gog stupa znači niže mirovine u buduć­nosti. „U tom slučaju izgubila bi još jed­na pogodnost jer se ušteđena sredstva u drugom stupu ne mogu nasljeđivati, a bez obzira na opcije preuzimanja sred­stava iz drugog stupa, to neće riješiti fiskalne probleme11, tvrdi Nestić.

     „Zamrzavanje drugog stupa značilo bi prebacivanje tereta sa sadašnje na buduće generacije, jer se preuzima ob­veza isplata pune mirovine u budućnos- ti“, zaključuje. Njegovo je stajalište ka­ko je mirovinska reforma iz 2002. bila jedna od rijetko provedenih i njezino ru­šenje donijelo bi zapravo antireformsku poruku“.

     Mr. sc. Velimir Šonje (Ekonomski in­stitut) pojašnjava kako sve projekcije pokazuju da se u dugom roku, zbog de­mografije i starenja stanovništva, miro­vine neće moći isplaćivati iz prvog stu­pa bez drastičnih povećanja poreza i doprinosa, što neće biti moguće jer bi poskupilo rad, smanjilo zapošljavanja i još više potaknulo iseljavanje ljudi. Do 2030. godine Hrvatska će imati 300.000 ljudi manje u radno aktivnom stanov­ništvu, dok će se kohorta starijih od 65 povećati za 200.000 ljudi. Šonje poru­čuje kako bismo ukidanjem drugog stu­pa fiktivno smanjili deficit, ali se povra­tom novca iz drugog stupa u proračun vjerojatno nitko ne bi sjetio smanjiti po­reze.

 

Ne kamatarite svoju državu

     Organizator stola, Mostov zastupnik prof. dr. sc. Ivan Lovrinović ustvrdio je da svaki mjesec za isplatu mirovina ne­dostaje oko 40 posto novca i upitao kako financirati taj dug? To je alkemičko pita­nje: emisijom obveznica ili zaduženjem u inozemstvu (zaduženje u inozemstvu za mirovine je neprihvatljivo i treba ga one­mogućiti, jer je to izlaganje valutnom rizi­ku). Međutim, taj dug praktički kupuju mirovinski fondovi te temeljem toga po­većavaju svoju imovinu.

     Lovrinović tim fondovima poručuje kako ne mogu kamatariti državu u uvje­tima recesije, te da slogan poput “Dalje prste od naših mirovina”, treba zamijeniti sloganom “Dalje prste od naših dže­pova”. Drugi stup treba transformirati hladne glave kako bi se popravilo stanje javnog duga i proračunskog deficita. Tu je i pitanje autocesta. Naime, ukoliko mirovinski fondovi budu financirali auto­ceste, postat će nekretninski fondovi i pitanje je kakva će biti njihova likvidnost i sudbina.

 

Ne dam moje novce

     Dr. sc. Mirando Mrsić, bivši ministar „za mirovine11 odigrao je svojevrsni per- formans, naglasivši kako je novac za mirovine u drugom stupu i njegov no­vac. Pri tom se nije libio lagati kako nit­ko u 15 godina u Hrvatskoj nije doveo u pitanje taj stup te dodao da će se on bo­riti kako se odluka o njegovoj nacionali­zaciji ne bi donijela bez građana! „Vi se kockate s budućnošću mladih“, vikao je. A najviše, kaže, žali što na okruglom stolu nisu bili predstavnici banaka od­nosno fondova?! Uslijedila je polemika: Čavrak je Mrsiću odgovorio da nema govora o nacionalizaciji te da mirovine nisu ugrožene, već financijska imovina građana koja se sastoji i od uplata za mirovine. „Dug države je također naš dug, javni dug svih građana“, zaključio je Čavrak.

     Silvano Hrelja, saborski zastupnik Hrvatske stranke umirovljenika sekun­dirao je Mrsiću, nakon čega je Milivoj Špika, saborski zastupnik Bloka um­irovljenici zajedno, javno upitao zbog čega u Hrvatskoj tvrdimo kako se drugi stup ne smije dirati, a druge zemlje ga režu i ukidaju? Štetan je i ugrožava jav­ne financije i mirovine, zaključio je.

     Ivo Marjanović, predsjednik Odbora za mirovinski sustav SUH-a, prosvjedo­vao je što je Šonje nazva umirovljenike „kohortom koja će za 10 do 20 godina zagušiti ne samo mirovinski sustav, ne­go i državu“. Ocijenio je kako treba za­ustaviti takve koji obmanjuju mlade s malim primanjima i nesigurnim zaposle­njem, nudeći im iluziju blagostanja u mi­rovini II. stupa. Ocijenivši kako poslo­davci za više od 400.000 zaposlenih ne plaćaju doprinose, procijenio je kako je mirovinski sustav pokraden za gotovo 8 milijardi kuna.

(J.A.Petrović)