UVODNA RIJEČ

Vladajući, zašto ignorirate umirovljenike?

Piše: Jasna A. Petrović

     Počela je neslužbena kampanja za izbore za Pred­sjednika Republike Hrvatske. Sve su brojnije izja­ve aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića u kojima se spominje problematika različitih slojeva društva. No, ono što je vidljivo iz svih tih poruka jest da se ni u jednom od pre- dizbornih obećanja ne spominju oni najugroženiji - umirovljenici.

     Neshvatljivo je da čelni ljudi države ignoriraju više od 1.240.000 umirovljenika, kao i činjenicu da više od polovice umirovljenika, njih 58 posto, živi ispod hrvat­ske linije siromaštva, koja za ovu godinu za samca iznosi 2.496,5 kuna.

Relativna vrijednost mirovina (udjel prosječne bruto mirovine u bruto plaći) iznosi 27,7 posto te je, uz irsku mirovinu, najniža u zemljama Europske unije, što je do­velo do toga da je svaki treći građanin stariji od 65 go­dina potonuo u zonu siromaštva te svaki drugi samac.

     Gospodo i gospođe, čak 98 posto svih umirovljeni­ka ima mirovine niže od prosječne plaće! Nije li tragična takva budućnost umirovljenika koju nudite današnjim siromašnim radnicima?

Položaj onih koji su izgradili svoju zemlju vlastitim rukama i znanjem, da bi bili „namireni" dva puta godiš­nje s mizernim usklađivanjem mirovina, koje im pojedu besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje i povećani troškovi života, doista je ponižavajući.

     Nebriga vladajućih za umirovljenike i starije osobe dovela je do opće društvene marginalizacije starijih oso­ba, a kao što vidimo prema izjavama političke vrhuške, nema naznaka da bi se netko potrudio makar ih spome­nuti. O njima se šuti. Koga briga za 20 posto odbačenih starica i staraca?!

     Glavne teme o kojima predsjednica i premijer pričaju u javnosti uglavnom se svode na probleme iseljavanja mladih, slaba demografska kretanja, odnosa sa Srbijom i međunacionalnim ispadima, no nigdje nema ničeg o problemima umirovljenika koji jedva spajaju kraj s kra­jem, poniženi su i podcijenjeni, kopajući po kontejneri­ma i hraneći se po javnim kuhinjama.

     Gospodo, operite uši, jer jednog ćete se dana probu­diti u zemlji iz koje su mladi iselili, a stari pomrli od gladi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

CARLA CANTONE, GENERALNA TAJNICA FERPA/EUROPSKE FEDERACIJE UMIROVLJENIKA I STARIJIH OSOBA

Žena od željeza

Problemi starijih osoba u cijeloj Europi su slični u najmanje tri točke: prvo, nedostatak zaštite prihoda i porast siromaštva; drugo, slabljenje javnog zdravstva, te; treće, nesigurnost dugoročne skrbi za invalide i druge osobe u potrebi tuđe njege i pomoći. Ta tri pitanja utječu na uvjete života starijih osoba baš u svim zemljama EU

U Paviji, odakle potječete (rođeni ste 1. stude­noga 1947. godine), tepaju vam da ste „Carlina di ferro”, Karlica od željeza; kažu da ste energična, borbena, iskrena, ohrabrujuća lica, te uvijek spremna saslušati i pomoći. Ovo nalikuje na opis neke vrste ženskog sindikalnog Robin Hooda. Da li se i Vi tako vidite?

     Uvijek sam smatrala da oni koji odaberu rad u sindikatu trebaju u potpunosti biti na raspolaganju za potrebe i prava radnih ljudi i žena. Još od djetinj­stva sam gledala borbu na licima ljudi koji su se vra­ćali kući s posla i tugu u očima siromašnih. Moja obi­telj je bila siromašna seljačka obitelj, a na studij sam išla u večernjim satima, jer sam danju morala raditi. Radila sam brojne poslove, čuvala djecu, obavljala administrativne poslove, samo da bih mogla pohađ­ati škole i sveučilište. To su ti korijeni koje su mi da­li vrijednosti i solidarnost, a iznad svega hrabrost da se borim.

Nakon što ste privela kraju studij psihopeda- gogije, usporedo radeći, krajem 1969. zaposlila ste se u odjelu zdravstvene fizike u Općoj bolnici u Paviji. Sto ste konkretno radila na radnom mjestu i kako to da ste već 1971. godine odlučila krenuti u sindikalnu borbu?

     Zdravstvena fizika je bio odjel gdje su se obavlja­li radioaktivni tretmani za uništavanje tumora i leuke­mije. Na žalost, tamo je bilo puno djece i ja sam pruž­ala psihopedagošku potporu njima i njihovim roditelji­ma. Vidjela sam toliko patnje i neka lica bolesne dje­ce i mladih ostala su utisnuta u moje sjećanje. To su tužne, ali i lijepe uspomene. Godine 1971. su u Op­ćoj bolnici u Paviji, ustanovi sa 5.000 zaposlenih održani izbori za delegate u sindikalnom vijeću, kako je utvrđeno radničkim statutom koji je 1970. postao zakonom. Članovi zdravstvenog sindikata CGIL/Op- će konfederacije talijanskih radnika pitali su me za sudjelovanje na listi. Prihvatila sam i izabrana s puno glasova. S vremenom su me izabrali za glavnu tajni­cu zdravstvenog sindikata u Paviji.

Sindikalno kadroviranje u Italiji je posve druk­čije nego u Hrvatskoj. Nama zvuči neobično da ste 1984. poslana voditi sindikat graditelja Pavije, a potom kroz dvije godine i u sekretarijat na na­cionalnoj razini. Kako to da ste iz zdravstvenog sindikata prebačeni u graditeljski?

     Statutom CGIL-a je predviđena je obvezna pro­mjena zaduženja svakih osam godina, a prijelazi iz­među sindikalnih sektora vrlo su česti. Ipak, prijelaz iz zdravstvenog u građevinski sindikat je bio izvršen na moj zahtjev. Željela sam se brinuti o radnicima ko­ji su imali puno problema i vrlo težak, riskantan po­sao. Ne mogu reći da je u početku bilo lako, trebalo mi je šest mjeseci da „osvojim" sindikat graditelja. Naporno sam radila u obrani njihovih prava i to s do­brim rezultatima, što me dovelo na višu razinu uprav­ljanja granskim sindikatom na nacionalnoj razini. U Italiji je bilo dosta rasprave o tom slučaju, osobito u graditeljskom sindikatu, jer biti žena na čelu muškog sindikata nije bilo uobičajeno. Ja sam osjećala da mi članovi iskazuju poštovanje i ljubav. Stoga je za me­ne to bilo veliko ljudsko iskustvo.

Pročitala sam kako legendarni Bruno Trentin, sindikalni vođa lijevog CGIL-a, nije bio odušev­ljen što ste 1992. godine izabrana za generalnu tajnicu muškog sindikata graditelja, i to čak dva uzastopna mandata. Sto ste naučila u tih osam godina, a da Vam pomaže i danas, u ulozi gene­ralne tajnice FERPA-e?

     Iako me cijenio, Trentin nije želio da žena bude šefica građevinskim radnicima. Zapravo, postala sam generalna tajnica njihovog sindikata od 400.000 čla­nova, jer su oni, unatoč protivljenju velikog vođe, na tome inzistirali. Trentin je to morao prihvatiti i zbog toga jer ja nisam osoba koju se može zastrašiti. Da­kle, Trentin me je izazvao, on je izgubio, a ja sam po­bijedila snagom radnika koji su me podržali.

     U tom granskom sindikatu sam naučila boriti se za one koji obavljaju težak posao, otkrivši da iza tog na­pora ima puno solidarnosti i humanosti. Shvatila sam da ljudi koji obavljaju fizičke dostojanstvene poslove zaslužuju puno poštovanje i pažnju svog sindikata. To vrijedi i za one koji se bore za ranjive osobe, po­put starih. Zbog toga sam se željela aktivirati u FER- PA-i, jer mislim da umirovljenike i one koji više nisu mladi, treba braniti i štititi. Za takav cilj treba im ma­nje birokratska i borbenija FERPA.

„Muški poslovi” i „muško okruženje” su Vas pratili i kad ste došli na čelo svih industrijskih sin­dikata 2000. godine, nakon brojnih uglednih sindi­kalnih (muških) imena vaših prethodnika. Sto mis­lite što ste inovativno donijeli u taj sektor?

     Mislim da je to moj način odnosa s radnicama i radnicima industrijskih tvornica. Otvorila sam s njima kontinuirani dijalog, sudjelovala na skupovima na radnim mjestima, objašnjavajući da se ne trebaju ba­viti samo svojim plaćama, već i organizacijom rada, sigurnošću i zaštitom okoliša. Otvorila sam i dijalog između metalaca, radnika u kemijskoj industriji, tek­stilaca, prehrambenih radnika, graditelja, svih radni­ka. Provela sam najveći dio vremena u nastojanju da svi radnici ujedine svoje bitke za jednaka prava za sve, neovisno rade li u maloj firmi ili u velikoj kompa­niji. To što sam žena, nije mi stvaralo baš nikakve probleme.

Nakon brojnih dužnosti u CGIL-u, sindikalnoj središnjici koja broji 6 milijuna članova, 2008. go­dine ste izabrana za generalnu tajnicu najvećeg pojedinačnog sindikata u Italiji, Sindikata um­irovljenika SPI-CGIL. Je li to naprosto bio novi sindikalni zadatak ili ste sama željela završiti svoj sindikalni rad borbom za prava radnika koji su svoje mirovine stekli radom?

     Odlučila sam nastaviti svoj sindikalni put dužnoš­ću na čelu SPI/Sindikata umirovljenika Italije. Zbog toga sam tri puta odbila predloženu kandidaturu za Senat i prijedlog da budem ministrica rada. Neki zbog toga misle da sam pomalo luda, no ja sam na­prosto dosljedna svojim životnim odlukama.

Je li točno da ste Berlusconiju, kad je odlučio rezati mirovine, rekla „Znaš, nemojte ni pokušati izrezati penziće na šnite!” Je li Vas se Silvio pre­plašio?

     Mnogo sam se borila s Berlusconijevom vladom i vjerujem da ih ni u čemu nisam štedjela. Berlusco- ni je ponešto čudan tip, i bez obzira na moju tvrdo­ću u doba naših sukoba, kad bih ga sretala za vri­jeme pregovora, uvijek je sa mnom bio nasmijan i pristojan. Pravi gospodin. No, činjenica je da da ni­kad nije pomogao umirovljenicima; samo brojna obećanja, a malo djela. Berlusconi je uvijek samo razmišljao kako će riješiti vlastite probleme sa za­konom, zaštititi osobne interese i svoju kompaniju. Zapravo, nije se nikada zalagao za razvoj naše zemlje, te je uvijek negirao postojanje krize i neza­poslenosti.

Jednom prigodom ste izvrsno dijagnosticirali tipičnu vladu. Rekli ste da svaki put kad vlada hit­no treba doći do para, slijedi oslanjanje na dže­pove uobičajenih žrtava - umirovljenika. Tako je tijekom proteklih 15 godina ta kategorija talijan­skih građana izgubila 30 posto kupovne moći. Predstavnike vlade ste upitali žele li nastaviti u tom smjeru ili će konačno promijeniti smjer ka pravednosti. Mislite li da je tako i u drugim europ­skim zemljama?

     U Italiji, kao i u mnogim drugim zemljama, vlade smatraju da će izaći iz krize ako pronađu sredstva za sanaciju javnog duga i za uravnoteženje držav­nog proračuna, a to čine posredstvom uobičajenih žrtava, a to su umirovljenici i radnici. Smatram tak­ve odluke neodgovornim, jer bez zaštite plaća i mi­rovina, unutarnja tržišta svih zemalja propadaju. Nema okretanja novca i dolazi do zaustavljanja po­trošnje.

     Financijsko udaranje po umirovljenicima i dalje je ozbiljno pitanje, jer su najslabiji, ali i zato što su oni sve češće jedina potpora obitelji i unuka koji ne mo­gu naći posao. Gubitak kupovne moći mirovina je pi­tanje koje je znakovito za sve europske zemlje. Zbog toga je važna strategija i sindikalna akcija od strane ETUC/Europske konfederacije sindikata i FERPA-e. Zaštitom starijih se gradi svima nama toliko potrebna socijalna Europa.

Sada ste zagrizli u puno disperzivniju priču, koju je vjerojatno teže pohvatati. Od rujna 2015. ste izabrana za generalnu tajnicu FERPA-e. Je li to bio samo novi zadatak ili osobna odluka pos­vetiti se posve drukčijem izazovu?

     To je bio moj izbor, jer me europski izazov jako zanima. Zahvaljujem svim europskim sindikatima umirovljenika, koji su mi na kongresu u Budimpešti iskazali svoje povjerenje izborom za generalnu tajni­cu FERPA-e.

Predvodite deset milijuna umirovljenika i stari­jih osoba u 40 europskih zemalja. Svaka zemlja ima svoje zakone, iskustva i prakse. Prepoznaje­te li ipak određene srodne tendencije spram um­irovljenika? Koje?

     Problemi starijih osoba u cijeloj Europi su slični u najmanje tri točke: prvo, nedostatak zaštite prihoda i porast siromaštva; drugo, slabljenje javnog zdrav­stva, te, treće, nesigurnost dugoročne skrbi za inva­lide i druge osobe u potrebi tuđe njege i pomoći. Ta tri pitanja utječu na uvjete života starijih osoba baš u svim zemljama EU.

Tu je prije svega vidljiv pokušaj da se upra­vo starima naplati teret velike ekonomske

krize i krize nezaposlenosti, kojim se reduci­raju javni servisi i sustavi društvene skrbi.

Moramo se boriti kako bismo to spriječili.

Došli ste na čelo FERPA-e 22 godine nakon njezina osnutka u Madridu. Mislite li da je u tom razdoblju dovoljno toga učinjeno ili prosuđujete da je moglo i bolje?

     Onima koji su prije 22 godine osnovali FERPA-u pripada velika zasluga zbog toga što su imali izvan­rednu socijalnu i političku intuiciju. Od osnutka do danas, brojne su grupe sindikalista predano radile na poboljšanju položaja umirovljenika, često uz broj­ne poteškoće.

Ako je danas FERPA dobra organizacija, to je nji­hova zasluga. Istina, uvijek i svugdje se može nešto učiniti bolje, no moramo gledati naprijed, u nove cil­jeve, kako bismo stvorili čvrstu frontu za sadašnji po­litički kontekst.

S kojim se glavnim izazovima svakodnevno susrećete kao generalna tajnica FERPA-e? Koje su najveće prijetnje mirovinskim sustavima, mi­rovinama i umirovljenicima u Europskoj uniji?

     Susrećem se s izazovima s kojima se danas sus­reće svaka sindikalna organizacija - nastupila su teš­ka i komplicirana vremena - ali ne smijemo se obe­shrabriti. Prijetnje su najvidljivije u tri zajedničke toč­ke, koje sam prije spomenula (siromaštvo, zdrav­stvo, dugoročna skrb), ali prije svega, jasno je vidljiv pokušaj da se upravo starima naplati teret velike ekonomske krize i krize nezaposlenosti, kojim se re­duciraju javni servisi i sustavi društvene skrbi. Mora­mo se boriti kako bismo to spriječili.

U Hrvatskoj su relativne mirovine (udjel pros­ječne mirovine u prosječnoj plaći) najniže u okruženju, samo 294 eura, a prema metodologiji Eu- rostata linija siromaštva i socijalne isključenosti (60 posto medijana plaće) iznosi 341 eura, pa to znači da 66 posto umirovljenika ima prihode is­pod te linije. Kako se boriti za veća prava um­irovljenika, kad je svaki treći u zoni rizika od si­romaštva? Što biste preporučili našem Sindikatu umirovljenika Hrvatske?

     Ostanite ujedinjeni, ojačajte jedinstvo umirovljeni­ka, gradite saveze s radnicima i mladima, jer ako se obrane prava starijih danas, brane se i prava starijih osoba sutra.

Žene starije dobi posebno su ugrožene. U Hr­vatskoj je više od 50 posto žena u dobi od 65+ u zoni siromaštva. U EU mirovine žena su za 40 posto niže od mirovina muškaraca. Koje su to specifične mjere koje biste preporučili u borbi protiv siromaštva starijih žena?

     Pokrenula sam inicijativu da se što prije donese manifest prava umirovljenika i starijih osoba - žena i muškaraca. Jedna od točaka bit će siromaštvo, koje najviše pogađa žene širom Europe, pogotovo one koje žive same. A to je pitanje koje mi posebno leži na srcu i ne namjeravam se njime baviti samo u Bru- xellessu, već i u Hrvatskoj.

SUH je, kao jedna od najstarijih članica FER- PA-e, ovih dana uručio ministrici rada i mirovin­skog sustava Peticiju protiv siromaštva starijih osoba sa 26.000 potpisa. Traži se tzv. socijalna naknada, minimalna mirovina u visini od pola ne­to minimalne plaće, bolje usklađivanje mirovina itd. Očekujete li da će otvorenije metode borbe, pa i prosvjedi umirovljenika, biti nužni u vrijeme kada se urušava socijalna država?

Sindikat umirovljenika Hrvatske učinio je odličnu stvar prezentirajući ministrici rada i mirovinskog sustava zahtjeve iz peticije protiv siromaštva. Svaki prijedlog SUH-a, ako ne bude ispunjen, treba biti izboren.

     Dakle, neophodno je uključiti sve umirovljenike za pobjedu u borbi za veću zaštitu mirovinskih primanja i zaustavljanje rasta siromaštva. Bez borbe nigdje ni­su postignuti pomaci.

Poznato Vam je kako međunarodne financijske institucije nastoje utjecati na slabljenje javnih mirovinskih fondova, te na jačanje individualne kapitalizirane štednje. U bivšim komunističkim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, uveden je trostu- panjski mirovinski model, koji je doveo do ugro­ze javnih financija i održivosti mirovinskog sus­tava. Do sada su taj model ukinule ili ga nisu uve­le Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Bugar­ska, a baltičke zemlje su smanjile doprinose. Ko­je je Vaše mišljenje u vezi takvog drugog miro­vinskog stupa, osobito stoga što iz njega nije moguće očekivati dovoljne mirovine. Zapadnoeu­ropske zemlje imaju model profesionalnih mirovi­na u drugom stupu. Koji je prema vama najbolji model i praksa na razini EU?

     Uvijek sam preferirala snažan javni mirovinski stup, jer privatni potiču nejednakost. Ovaj problem drugog mirovinskog stupa u zemljama koji spomi­njete je ozbiljan i mora se rješavati zajednički. Bilo bi korisno osnovati koordinaciju svih (postsocijalističkih) zemalja u široj regiji, uz moju punu uključe­nost, te otvoriti zajedničku raspravu o daljnjim kora­cima.

Društvo koje ne poštuje svoje starije, društ­vo je bez memorije, bez ideje socijalne pravde, bez poštovanja među generacija­ma. Svi će postati stariji i svi će trebati nje­gu i pomoć. Dakle, cijela Europska unija mora raditi protiv privatizacije javnih uslu­ga, kao što su zdravstvo i njega, servisi za one koji su u potrebi.

FERPA od osnutka zagovara mir, dokidanje nacionalizama i ekstremizama, parlamentarnu demokraciju, solidarnost među generacijama, opstanak javnih mirovinskih fondova, javno zdravstvo, dostupnost javnih servisa, socijalnu pravdu, aktivno sudjelovanje i aktivno starenje... Koliko su ti izvorni principi i vrijednosti još na snazi u Europskoj uniji? Koliko će ih FERPA nas­tojati očuvati?

     Povelja Europske unije o temeljnim pravima pre­poznaje niz osobnih, kao i građanskih, političkih, ekonomskih, ljudskih i socijalnih prava svih europ­skih građana. Dostojanstvo, sloboda, jednakost, so­lidarnost, pravda. To su posebne riječi koje se uvijek podržava i brani, jer predstavljaju branu povratku na­cionalizma i ekstremizma.

Kakva je pozicija FERPA-e unutar ETUC-a? Koliko je uopće moguće postići jedinstvo rad­ništva, osobito u vrijeme kad su granice između rada i mirovanja netransparentne, kako kroz raz­ličite legalne oblike rada i aktivnosti umirovljeni­ka, tako i kroz neformalnu ekonomiju?

     FERPA želi pridonijeti strateškim odlukama ETUC-a, tako da ne bude podjele između aktivnih i umirovljenih radnika. Moramo riješiti pitanje ak­tivnog starenja bez da ono postane kamenom spo­ticanja. Potrebna je transparentnost i zakonitost rada u bilo kojoj dobi. Želim da starije osobe ne budu prisiljene raditi ako ne žele, a da aktivno sta­renje bude izgrađeno za dobrobit i poštovanje po­jedinca.

Primjećujemo sve izraženije tendencije privati­zacije javnih servisa i usluga, te individualizacije rizika starosti i bolesti. K tome su u europskim društvima sve izraženije socijalne nejednakosti. Neke zemlje idu ka ustanovljenju temeljnog pri­hoda svakom građaninu, dovoljnog za dostojan­stven život. U kojem smjeru Vi nazirete pravi put ka državama blagostanja koje će voljeti i pošto­vati svoje stare?

     Društvo koje ne poštuje svoje starije, društvo je bez memorije, bez ideje socijalne pravde, bez pošto­vanja među generacijama. Svi će postati stariji, i svi će trebati njegu i pomoć. Dakle, cijela Europska uni­ja mora raditi protiv privatizacije javnih usluga kao što su zdravstvo i njega, servisi za one koji su u po­trebi. Središnja je točka borbom protiv nejednakosti osvojiti pravo na dostojanstven život.

Postavite sami sebi pitanje na koje želite od­govoriti.

Pitanje: Mladi i stariji ljudi imaju mnogo potreba. Što su prioriteti? Odgovor: mladima je to rad za budućnost. Starijim osobama - zdravlje, blagostanje i mir.