UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

REAGIRANJE SUH-A NA TEKST NOVINARA GOJKA DRLJAČE: Medijski linč protivnika drugog mirovinskog stupa

 

     „Kontroverzni profesor Lovrinović bi nam onako seljački zavukao ruku u džep, gledao nas u oči i proglasio to uštedom”,

Jutarnji list od 19. siječnja 2016.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske drži potrebnim reagirati na tekst novinara Gojka Drljače kojim polemizira na vrlo neprimjeren način s tezama profesora Ivana Lovrinovića, saborskog zastupnika i uglednog ekonomiste. Na stranu rudimentarna profesionalnost i neodgojenost novinara Drljače, no on naprosto pokazuje jednako tako minimalnu upućenost u temu, zbog čega držimo potrebnim za­tražiti objavu ovog reagiranja. Umirovljenici, pak, itekako imaju in­teresa skrbiti o održivosti, adekvatnosti i sigurnosti mirovina, a to sa postojećim modelom drugog mirovinskog stupa nije moguće.

     Novinar Drljača kaže kako „Lovrinović ne može oteti privatnu mirovinsku štednju građana iz drugog stupa jer Zakon jasno kaže da se radi o privatnoj štednji, imovini koja se može i nasli­jediti”. Misli li pri tom Drljača na hrvatske sudove,     Ustavni sud, ili možda na europske sudove (Strasbourg ili Luxembourg)? Ra­do ćemo ga informirati kako do danas ni jedan osiguranik nije uspio dobiti spor zbog „seljenja” mirovinske štednje iz drugog stupa u prvi, jer, prvo, u ovoj priči nije riječ o privatnoj štednji.

Fetva banaka na Lovrinovića

     Naime, Hrvatska je krajem devedesetih bila podvrgnuta snaž­nom pritisku Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda da prihvati model kreiran od strane međunarodne financijske in­dustrije specijalno za postdiktatorske i postkomunističke režime. Hrvatska ga je ponizno prihvatila 1998. godine, a primjenu je za­počeo Račanov ministar Vidović 2002., uz svesrdnu pomoć sin­dikata, koji su dobivali glavarinu po broju „obrađenih” osigurani- ka. Sramota je to za sindikate koji su prihvatili biti pokućarci za proizvod financijske industrije koji je vrlo nalik casino-ekonomiji i piramidalnim prijevarama, no i za socijaldemokratsku ekipu koja je bila uvjerena kako je „izmislila” ovu mirovinsku reformu.

     Istina je da su takav model tada prihvatile sve bivše europ­ske socijalističke zemlje, s izuzetkom Češke i Slovenije, koje su, pak, uvele drugi dobrovoljni mirovinski stup. Međutim, una­toč nevjerojatnom pritisku međunarodne financijske industrije i „domaćih banaka”, Mađarska, Poljska i Slovačka, pa i Bugar­ska, ukinule su obvezatni drugi mirovinski stup i omogućile po­vratak u prvi javni stup ili ostanak tek u dobrovoljnoj štednji.

     Zašto su te zemlje „otele privatnu mirovinsku štednju” svojim građanima? Kako je to učinio u Poljskoj upravo Donad Tusk, ta­dašnji premijer, te unatoč tome ostao živ, pa čak i zasjeo na če­lo Europskog vijeća? Zašto su sve baltičke zemlje, ali i Rumunj­ska i Bugarska, bitno smanjile i zamrznule doprinose za drugi mirovinski stup, a neke od njih, unatoč velikoj ovisnosti o međ­unarodnom financijskom sektoru, upravo promišljaju i o izlazu iz takvog štetnog drugog mirovinskog stupa.

     Dva su temeljna razloga tomu. Prvi je to što ovdje uopće ni­je riječ o privatnoj mirovinskoj štednji, kako su nam kroz pos­ljednjih 13 godina isprale mozak inozemne banke i njihovi glas­nogovornici, na žalost nerijetko ugledni ekonomisti ili pravni stručnjaci godinama plaćani kroz projekte ili za različite savjeto­davne usluge. Sada oni pokreću peticije, ma molim vas lijepo!

     U trenutku uvođenja drugog obvezatnog mirovinskog stupa javni, prvi, stup je financiran s jednim od najnižih doprinosa u Europi, sa 20 posto od bruto plaće. Od tog doprinosa je jedna četvrtina preusmjerena u inozemne banke koje su osnovale da­našnja četiri obvezna mirovinska fonda.

Pljačka državnog proračuna

     Kako je državi zbog tog preusmjeravanja nastao manjak za isplatu mirovina, oni su tih pet milijardi godišnje morali posuđi­vati. Od koga su posuđivali? Država se morala zadužiti godišnje od 4,6 do 5,2 milijardi kuna, plasmanom državnih obveznica tim istim inozemnim bankama - i to uz visoke kamate, što je npr. 2002. godine iznosilo dodatnih 3,5 milijardi, a 2014. godine 2,45 milijardi kuna. Tako je takozvani prijelazni trošak uvođenja mi­rovinskog stupa dosegao 1,65 hrvatskog BDP-a. Taj iznos je ka­men oko vrata državnom proračunu i da ga nema, odnosno da nema takvog drugog mirovinskog stupa, hrvatski državni prora­čun ne bi bio u zoni prekomjernog deficita. Drugim riječima, dru­gi mirovinski stup nije rješenje za održivost mirovinskog susta­va, već je uzrokom njegove neodrživosti.

     Da je tome tako potvrđuju i zemlje koje su se iz takvog lošeg financijskog proizvoda izvukle ranije, te nemaju probleme s eko­nomskim parametrima, poput Poljske. Oni su, naime, izračunali da će tranzicijski trošak iznositi 2 posto bruto društvenog proiz­voda kroz sljedećih 50 godina, te su ukinuli takav stup. Ne sa­mo zbog javnih financija, već i zbog izračuna kako je riječ o sku­pom financijskom proizvodu, koji nije isplativ za osiguranike ko­ji imaju plaće do tisuću eura, jer će dobiti manje nego što bi do­bili ostankom u prvom stupu. (U Hrvatskoj je prosječna plaća 747 eura, a 63 posto zaposlenih prima manje).

     Donald Tusk je kao časni premijer izašao pred građane i ob­jasnio im da su radili simulacije te ustanovili i to kako će država imati bitno niži deficit ako ima samo prvi javni stup, nego s dvo- stupanjskim sustavom. Nezavisni (a ne bankarski ili od banaka plaćeni) stručnjaci upozorili su kako drugi stup trajno i sigurno pogoršava održivost mirovinskog sustava, dok se povratkom sredstava iz drugog stupa jamči smanjivanje nacionalnog duga i implicitnog duga mirovinskog sustava. Dakle, zdravije ekono­mije poput Poljske (koja uopće nije bila u recesiji) i Slovačke, ocijenile su kako je za njih postojeći model drugog stupa indivi­dualne (prinudne i obvezatne) kapitalizirane štednje preskup te da je ugrozio isplate mirovina, kako postojećih, tako i budućih, kao i državne financije. Kod nas, pak, ekonomisti i pravnici pla­ćeni od bankarske industrije, pjevaju na note koje dobiju.

     Novinar Drljača je dr. Ivana Lovrinovića nazvao ‘osebujnim profesorom’ „koji će, izgleda, dobiti vlast i moć, a svi mi možda ćemo zaista postati zamorci njegovih kontroverznih ekonomskih eksperimenata”. Kako iz osobnih kontakata ne poznajemo pro­fesora Lovrinovića, nismo u mogućnost govoriti o njegovoj mo­gućoj osebujnosti, ma što da to značilo.

Zamorci propalog eksperimenta

     Možemo, međutim, ustvrditi kako su i gospodin Drljača, i svi zaposleni za koje se uplaćuje u ovakav drugi mirovinski stup, upravo u ovom trenutku - zamorci propalog eksperimenta, o če­mu su se brojnim radovima oglasili najugledniji svjetski i europ­ski stručnjaci, a tu je dovoljno spomenuti nobelovca Josepha Stiglitza ili profesora Nicholasa Barra.    Oboje su ukazali na sku­poću i nesigurnost drugog mirovinskog stupa, a Barr je istražio i administrativne troškove koji „pojedu” oko 20 posto mirovine, što odlazi na plaće fond menadžera, njihove nenormalno visoke plaće i bonuse, putovanja, automobile.

     O eksperimentalnoj naravi pljačke govori i činjenica da je ad­ministrativni trošak još nedavne 2007. godine iznosio 0,95 posto, a tek je zadnje tri godine po zahtjevima sindikata smanjen na 0,45 posto. Mađarski slučaj također potvrđuje da se od banaka ne može očekivati ništa drugo do li da budu pohlepne. Poznato je da su Mađarskoj operativni troškovi upravljanja tim mirovinskim fondovima bili dosegli 11 posto od prikupljenih doprinosa, odnos­no četiri puta više no administrativni troškovi za javni sustav, na­kon čega je vlada 2011. godine odlučila ukinuti takav drugi miro­vinski stup i vratiti kompletna sredstva u javni stup. U Poljskoj su administrativni troškovi sredinom 1999. godine fluktuirali u raspo­nu 13-15 posto od prikupljenih doprinosa da bi pali na 6,5-10 pos­to, no u konačnici je također donesena odluka o strategiji preba­civanja većine osiguranika natrag u javni prvi mirovinski stup.

Tko šuti o gubicima fondova?

     Novinar Drljača i brojni drugi „javni znalci” bajaju ovih dana kako su prinosi mirovinskih fondova izuzetno visoki. Bilo bi čudno kad ne bi imali visoke prinose sve dok žive na račun visokih kamata od hr­vatskih državnih obveznica, koje su sada još uvijek siguran oblik ula­ganja. No, ulagalo se i u dionice te korporativne obveznice, pa je ta­ko samo u jednoj godini ulaganjem u korporativne obveznice tvrtki koje su činile dio bankarskih portfelja, poput Ingre, Dalekovoda, Op- time, Nexe grupe, Metroneta, Magme i drugih, izgubljeno čak 4,8 milijarde kuna. Pa sad vi mislite koliko je drugi mirovinski stup sigur­na igračka u rukama razigranih fond menadžera inozemnih banaka i nisu li mirovine iz tog stupa puno nesigurnije no iz javnoga.

     Najposlije, novinar Drljača kaže kako bi dr. Lovrinović, „umjesto da lansira ideju boljeg umrežavanja mirovinskih fondova s ostatkom hrvatske financijske industrije ili možda koncept boljeg korištenja in­vesticijskih potencijala mirovinaca, on bi nam onako seljački svima zavukao ruku u džep, gledao nas u oči i proglasio to uštedom”.

     Da, gospodin Lovrinović nas je sve pogledao u oči, prvi koji je to tako direktno i hrabro učinio, svjestan da će biti razapet na kri­žu financijske industrije i njezinih glasnogovornika. Upravo to či­ni i novinar Drljača, nabada ga na koplje.   A to da je Lovrinović seljak, a Drljača to nije, neka odluče poznavaoci pravila lijepog ponašanja. Uvrede, neznanje i neupućenost - sigurno nisu naj­bolji put za privlačenje čitatelja, a takva razina komunikacije za­htijeva jedan pelinkovac za želudac prije spavanja. - potpisala je reagiranje Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljeni­ka Hrvatske. Reagiranje, naravno, Jutarnji nije objavio.