UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Reagiranja: SUH PROTIV ŠONJE

Pohlepni penzioderi otimaju mladima?

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske odlučio je prijaviti ekonom­skog analitičara Velimira Šonju Pučkoj pravobraniteljici zbog posta na Facebooku u kojem on, smatraju, diskrimi­nira starije osobe. Najavila je to za tportal predsjednica SUH-a Jasna Petrović. Na svom profilu otvorenom za javnost Šonje je pišući o mirovinskoj reformi i pitanju ukidanja drugog mirovin­skog stupa naveo kako postoje dvije grupe umirovljenika, ‘pen­zioneri’ i ‘penzioderi’.

     „Penzioner je osoba koja u miru između jutarnje kave i šetnje izlazi na biralište i bira narodne zastupnike na temelju (životnim iskustvom obogaćene) procjene o svjetonazorskoj bliskosti, ka­rakterima predstavljenih kandidata i sposobnosti predstavljenih timova da vode državu u skladu s javnim interesom. Penzioner zna da svijet ne prestaje s njime i ne može se zavesti obećanji­ma o povećanju mirovina ako procjenjuje da za to nema realne osnove”, naveo je Šonje.

Pokvareni i cinični starci

     S duge strane, Šonjin ‘penzioder’ je razočarana, ozlojeđena i kratkoročno orijentirana osoba, opremljena odgovarajućom do­zom cinizma, spremna poduprijeti svakoga tko joj obeća rast mi­rovina, pa makar i iz povećanih mirovinskih doprinosa.

     „Penzioder ne mari za prevaljivanje poreznog tereta na mlađe generacije (maglovito osjeća da mu one nešto duguju). Penzioder ne brine o tome što će povećanje doprinosa značiti za životni standard mlađih ljudi ili njihove motive da životnu perspektivu potraže u nekoj drugoj zemlji”, napisao je Šonje.

     PENZIONER ILI PENZIODER, PITANJE JE SAD! Zahuktala se rasprava o mirovinskoj reformi. Proglašava ju se prijeva­rom...”

     Hoće li netko biti ‘penzioner’ ili ‘penzioder’, dodaje, u određe­noj je mjeri stvar osobnog iskustva. ‘Odluka će ovisiti i o karak­teru, akumuliranoj imovini i životnom iskustvu. Međutim, stav će dijelom ovisiti i o mirovinskom sustavu i njegovom funkcionira­nju u sljedećih petnaestak godina’, zaključio je Šonje.

Bankarski poslušnici marširaju

     U Sindikatu umirovljenika njegovo karakteriziranje umirovljeni­ka koji se bore za svoja prava kao penziodera i osoba koje ugro­žavaju svoje potomke, ocjenjuju kao diskriminiranje starijih oso­ba. Podsjećaju kako su dosad Pučkoj pravobraniteljici zbog slič­nih istupa prijavili ekonomista Antu Babića i Zorana Milanovića.

     Babić je 2009. javno zatražio da se svima koji su stariji od 70 godina, ili su starije osobe bez vozačke dozvole, ustegne izbor­no pravo. A premijer Milanović je 2011. na javnom skupu izjavio kako Hrvatska ima - previše umirovljenika.

     „Vrhunac je dosegnuo gospodin Šonje kad je u zemlji koja ima treće od dna najniže mirovine u EU penzionere nazvao poh­lepnim penzioderima. Nije to neobično doživjeti od pouzdanog bankarskog suradnika s visokim honorarima, ali je neobično vid­jeti kako je izgubio svaku humanost. Ta kako umirovljenike, ko­ji su stvorili i gradili Hrvatsku, a njih 55 posto ima mirovine niže od 2.280 kuna, necivilizirano naziva penzioderima koji njemu i sličnima s visokim primanjima ugrožavaju bolje zarade. Neka o tome upita svoje roditelje”, izjavila je za tportal Jasna Petrović, predsjednica SUH-a.