UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Povećalo: AUTISTIČNA ADMINISTRACIJA

Što s ‘umirovljenicima na čekanju’

 

     Neki misle kako odlaskom u mirovinu za­počinje stanje zasluženog odmora i bez- brižnosti (naravno, samo ako imate solid­nu mirovinu i ne morate paziti na svaku kunu).

No, što je s razdobljem između, dok čekate rje­šenje za mirovinu?

S.M. (66) iz Poreča uredno je predala zahtjev za mirovinu, ali rješenje nikako nije stizalo. Na­kon mjesec i pol dana otišla je kod doktora na pregled i neugodno se iznenadila kada joj je priopćeno da bi morala platiti pregled, jer nema obvezno zdravstveno osiguranje jer ju je poslo­davac odjavio. Razljućena ‘umirovljenica na čekanju’ je otišla u obližnji zdravstveni ured - ali tek je tamo nastala zbrka, jer je shvatila da bi se morala zdravstveno osi­gurati.

     Kako je moguće da se ovako nešto dogodilo? Moraju li oso­be koje zatraže umirovljenje plaćati zdravstveno osiguranje za razdoblje od nekoliko mjeseci dok ne zbog sporosti administra­cije dobiju rješenje o umirovljenju?

Zdrav razum nam nalaže da se ovdje radi o nekoj pogreški jer ‘umirovljenici na čekanju’ takvo što ne bi trebali plaćati. No, jed­no su prava, a drugo poznavanje svojih prava. Što su naši bu­dući umirovljenici dužni napraviti kada im prestane radni odnos i u kojem roku? Kako izbjeći situacije poput ove u kojoj se naš­la S. M., ali i još poneki koji su nam se požalili na slične pute- šestvije.

Zakon je na vašoj strani!

     Kako bismo istražili ovu temu, prvo smo se obratili Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO), a onda i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje. Odgovor je bio isti - osobe koje zatraže umirovljenje ne moraju plaćati zdravstveno osigu­ranje u razdoblju dok čekaju rješenje o umirovljenju.

Iz HZMO-a nam je ljubazno odgovorio pomoćnik ravnatelja Neven Špetić. Naglasio je kako nije upoznat sa svim detaljima slučaja S.M., ali da se svejedno ne može prihvatiti presumirana mogućnost da je gospođa morala platiti zdravstveno čekajući rješenje o mirovini, jer za to ne postoji zakonska osnova. Nai­me, prema članku 220. Zakona o doprinosima, razdoblje obve­ze doprinosa (mirovinsko i zdravstveno osiguranje) je razdoblje koje osiguranik provede u osiguranju prema bilo kojoj od osno­va obveznih osiguranja. Špetić kaže da obvezu plaćanja zdrav­stvenog doprinosa ima poslodavac od prvog do zadnjeg dana zaposlenja. Ako je netko stekao uvjete za umirovljenje, auto­matski je obvezno osiguran i kao korisnik mirovine.

     Osim toga, dodao je Špetić, člankom 132. novoga Zakona o mirovinskom osiguranju uvedena je mogućnost da se rješenje o priznanju prava na mirovinu može donijeti i ,,kada je u postup­ku za priznanje prava iz mirovinskog osiguranja utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za mirovinu (prema podacima kojima raspolaže Zavod), a pripadajuća svota se ne može odmah odrediti”. U tom slučaju Zavod može donijeti rješenje o priznanju prava na miro­vinu i isplati predujma mirovine, ali to rijetko čine. Zato, ako se administrativne zavrzlame oduže, ne zaboravite zatražiti takvo rješenje!

     Dakle, već s prvim rješenjem o priznanju prava na mirovinu i određivanju predujma (koje se donosi kada Zavod nema svih podataka o plaći i stažu osiguranika ali ima do­voljno podataka za utvrđivanje jesu li ispunjeni uvjeti za priznanje prava na mirovinu), nastao je temelj za donošenje trajnog rješenja o priz­natom pravu i ostvarivanje prava na zdravstve­no osiguranje korisniku mirovine.

Novost je i to da osiguranik ne mora više sam podnositi prijavu kao korisnik mirovine, već se to obavlja automatskom razmjernom podataka s Hrvatskim zavodom za zdravstve­no osiguranje. lz svega navedenog proizlazi da nema zakonske osnove za plaćanje obvez­nih doprinosa za zdravstveno osiguranje za razdoblje od dana prestanka osiguranja pa do ostvarivanja prava na mirovinu.

HZZO: A što kad prođe 30dana?

     Druga vrata na koja smo zakucali su bila ona Hrvatskog za­voda za zdravstveno osiguranje (HZZO), gdje također potvrđu­ju kako ‘umirovljenici na čekanju’ imaju pokriveno zdravstveno osiguranje. Na naš upit vezano za utvrđivanje statusa u obvez­nom zdravstvenom osiguranju korisnika prava na mirovinu sti­gao je sljedeći odgovor.

     - Sukladno članku 7. stavku 1. točki 10. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine”, broj 80/13. i 137/13.) na obvezno zdravstveno osiguranje prema Zakonu ob­vezno se osiguravaju i stječu status osiguranika korisnici prava na mirovinu prema propisima o mirovinskom osiguranju Repu­blike Hrvatske, ako imaju prebivalište ili odobren stalni boravak u Hrvatskoj.

     S obzirom da osigurana osoba ostvaruje pravo na zdravstve­nu zaštitu na teret sredstava Zavoda na osnovi važećeg statu­sa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, a najduže 30 dana od dana prestanka statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, nakon prestanka radnog odnosa obvezna se javiti u roku od 30 dana kako bi se osigura­la prema osnovi za koju ispunjava zakonom propisane uvjete, pišu iz HZZO-a.

     Čini se kako je upravo ova informacija ključna za buduće umirovljenike. Znači, u roku od 30 dana od kada im završi rad­ni odnos moraju se prijaviti u najbliži ured HZZO-a kako bi ost­varili svoja prava. Iz HZZO-a potvrđuju da oni prijavu po nave­denoj osnovi (korisnici prava na mirovinu) provode temeljem podataka o korisnicima prava na mirovinu koje im HZMO dos­tavlja elektroničkim putem te dodaju: „Ukoliko nam navedene podatke ne dostave u zakonom propisanom roku od 30 dana, osigurane osobe mogu osobno zatražiti od HZMO-a prijavu ko­ju je potrebno dostaviti najbližem regionalnom uredu, odnosno područnoj službi HZZO-a.”

     Dakle, ukoliko ste zbog pogrešne informacije nekog službeni­ka uplatili doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje za vrije­me čekanja na mirovinu, a za koje je priznato i pravo na obvez­no zdravstveno osiguranje, možete zatražiti od svoje Porezne uprave povrat uplaćenih sredstava.

     Štite li zakoni umirovljenike na čekanju’? Štite, ali ih katkad ne štite činovnici na šalterima, a još manje njihova država koja ih ne uči koja su njihova prava.

Maja Šubarić Mahmuljin