UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Stajališta: Ljudi u neznanju, ljudi bez prava

 

Piše: Mirjana Pavačić-Penđer izvršna tajnica SUH-a

     Hrvatski umirovljenici i starije osobe su jedina ranjiva skupina u hrvatskom društvu koja nema pozitivni institut za svoje ljudska prava. Dakle, diskriminira ih sam sustav.

Kako je u društvu sazrijevala svijest o ugroženosti i ranjivosti pojedinih skupina - djece, invalidnih osoba, starijih, žena, tako je sazrijevala i svijest da te skupine treba dodatno zaštiti. Sve osim umirovljenika i starijih osoba.

     Davne 2003. godine ustanovljeni su insti­tuti pravobranitelja za djecu te za ravno­pravnost spolova. Četiri godine kasnije u Sabor je upućen prijedlog da se ustanove instituti pravobranitelja za invalidne osobe te umirovljenike i starije osobe. Prijedlog o osnivanju instituta pravobranitelja za invalid- ne osobe je prihvaćen, a pravobranitelj za umirovljenike i starije osobe je glatko odbi­jen. Obrazloženje je bilo slijedeće: Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskom sa­boru da ne prihvati Prijedlog zakona držeći da umirovljenici i starije osobe mogu ostva­riti zaštitu svojih prava putem pučkog pravo­branitelja i niza drugih institucija i ureda!? Kako je Vlada „naredila”, tako je Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog Sabora predložio Hrvatskom saboru da ne prihvati Prijedlog zakona o pravobranitelju za umirovljenike i starije osobe jer za taj Pri­jedlog zakona nije glasovao niti jedan član Odbora. Naravno, saborski zastupnici imaju visoka primanja, pa si sami mogu priuštiti samo zaštitne mjere za svoja prava.

     Tadašnja odluka bila je više nego sra­motna. Iza te 2007. godine više nikada ak­tualna vlast nije smatrala da je to pitanje po­trebno opet staviti na dnevni red.

     Umirovljenika i starijih osoba ima iz dana u dan sve više. Kako prema UN-u sa 65 go­dina postajemo stari, Hrvatska je jako stara nacija, svaki peti stanovnik stariji je od 65 godina.

„Tiha" diskriminacija starijih osoba

     Zadnji popis stanovništva je pokazao da je broj starijih od 65 godina premašio broj djece i da je udio starog stanovništva u ukupnoj populaciji 18 posto, a prema procje­nama za 10 godina u Hrvatskoj će biti 27 posto starog stanovništva.

     No, hrvatskim umirovljenicima i starijim osobama pravobranitelj je više nego potre­ban, jer unutar Ureda Pučkog pravobranite­lja nitko se sustavno ne bavi starijim osoba­ma. Već zbog brojnosti starijih osoba, diskri­minacija starijih osoba je najrašireniji oblik diskriminacije, ali nije prepoznata kao alar­mantna i medijima je puno manje zanimljiva od nekih drugih “diskriminacija«.     To je “tiha” diskriminacija koja se događa svaki dan, svugdje oko nas.

     Od niza primjera za trenutnom potrebom uspostave instituta pravobranitelja za um­irovljenike i starije osobe navest ću samo one koji „vrište”:

Prvo, u Hrvatskoj živi najmanje 50 tisuća starijih od 65 godina koji nemaju nikakva pri­manja, i to su najčešće žene (nerijetko u seoskim samačkim domaćinstvima). Dakle oni nemaju baš nikakve prihode, ali postoje umirovljenici koji primaju “mirovine« u ras­ponu od 500 do 1.500 kuna i to njih gotovo 318 tisuća, pa onda još i 233 tisuće koji pri­maju mirovinu do 2.000,00 kuna i da ne na­brajam dalje.

     Teško je za povjerovati da sustav ne pre­poznaje kako u Hrvatskoj živi preko 500 ti­suća starijih  ljudi, ne na rubu siromaštva, već na samom dnu ljudskog dostojanstva.

Šute i trpe

     Siromašni su i gladni, šute i trpe, a sus­tav je sklon zaključiti kako im je to što dobi­ju dosta jer su stari i ne treba im više.

     Drugo, deseci tisuća umirovljenika pot­pisali su zadnjih godina vrlo štetne ugovo­re o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Razlika između ova dva oblika ugovora je u tome što sklapanjem ugovora o dosmrt- nom uzdržavanju davatelj uzdržavanja stječe pravo uknjižbe prava vlasništva od­mah po potpisu, odnosno solemnizaciji ugovora. Nisu rijetki primjeri da su prima­telji uzdržavanja odmah po potpisu ugovo­ra postali beskućnici. Ugovor o doživot­nom uzdržavanju dozvoljava primatelju uz­državanja da u svojoj nekretnini boravi do svoje smrti.

     Oba tipa ugovora su nepovoljni za prima­telja usluge jer davatelj usluge točno zna što dobiva od primatelja usluge, dobiva do­govorenu nekretninu, potpisan i ovjeren ugovor kojim je izuzetno dobro pravno zaš­tićen, a primatelj usluge daje svoj dom, pot­pisuje i ovjerava ugovor kojim mu nitko ne garantira što će za tu svoju nekretninu dobi­

ti i vrlo je slabo pravno zaštićen uz napomenu kako sustav nije ustanovio točno propisan standard usluga koje primatelj uzdržavanja treba dobiti.

 

Legalizacija zloporaba

     O štetnosti takvih ugovora nitko ih nije upozorio jer nitko nije za to nadležan. I tu je sustav vjerojatno zaključio da starcima ne trebaju nekretnine, već mogu umrijeti ili u ubožnici ili na cesti.

 

     Socijalne službe u Hrvatskoj ne vode nikakav registar takvih i sličnih opasnih ugovora za primatelja usluge, pa pojedini „dobrotvori” imaju sklopljeno na desetke ugovora i od toga su napravili unosan biznis, a službeni stav Ministarstva pravosuđa je da svatko ima pravo odlučivati što će i kome dati od svoje imovine. To je zapravo legalizacija prijevara i zloporabe starijih osoba.

 

     Nadzor nad provedbom ovih ugovora u praksi ne provodi nitko, jer u Hrvatskoj postoji samo šest socijalnih inspektora, a vlast nikako ne prihvaća prijedloge da u nadzor uključi civilni sektor.

 

Umirališta bez nadzora

 

     Treće, u Hrvatskoj se osnivaju vrlo diskutabilne ustanove za brigu o starijima, nerijetko i u zoni rada na crno. To nisu domovi za starije i nemoćne osobe već su to, čast iznimkama, umirališta. Sustavu je, čini se, svejedno, jer u takve ustanove ne zalazi inspekcija, čak ni provjeriti da prostor ima rješenje o minimalno-tehničkim uvjetima za tu vrstu djelatnosti.

 

     Starije osobe se ne mogu nositi same s ovom problematikom i kome se onda obraćati, vjerskim zajednicama i raznim umirovljeničkim udrugama? Nemaju novaca i neinformirani su jer sustav uopće ne vodi računa da samo 9 posto starijih od 65 godina koristi internet, a to znači da je za 700 tisuća internetska informacija nedostupna. Neinformirana osoba je i nezaštićena i obespravljena, i još se nema kome obratiti za pomoć. Baš lijepo!

 

     Zašto u Hrvatskoj nema pravobranitelja za umirovljenike i starije osobe? Iz vrlo jednostavnog razloga. Interesna skupina od 1,2 milijuna ljudi, čini se dobrom lovinom za zaradu i bogaćenje. Kad bi bili informirani i organizirani predstavljali bi za svaku vlast opasnost i zato ih je bolje držati u neznanju i neimaštini, dati im minimum prava, stalno im prijetiti smanjenjem mirovina i sustavno ponavljati kako su teret ovog društva.

Očito, ima puno posla za budućeg pravo­branitelja ili pravobraniteljicu, za što je i svo­jim glasovima kroz peticiju „Glasam protiv siromaštva starijih osoba“.