UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Događanja: Zahtjev za hitno produljenje mandata Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe

 

    Matica umirovljenika Hrvatske i Sindikat umirovljenika Hrvat­ske, udruge koje okupljaju oko 300.000 članova diljem Hr­vatske, zatražile su dopisom od 11. veljače od premijera Ti- homira Oreškovića hitno donošenje odluke o produženju postoje­ćeg mandata Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe kao savjetodavnog tijela pri Vladi Republike Hrvatske, barem na šest mjeseci.

     U protekla dva mandata Vlade Republike Hrvatske sporazumom je utvrđen temeljni zadatak Nacionalnog vijeća da razmatra i daje svoje prethodno mišljenje o svim zakonima i propisima koji su od interesa za umirovljenike i starije osobe.        Stoga Matica i SUH nagla­šavaju kako je Nacionalno vijeće postalo nezaobilazno mjesto di­jaloga umirovljenika i predstavnika Vlade, ali trenutačno nije u funkciji. Zbog toga su predstavnici 1,2 milijuna umirovljenika one­mogućeni da preko ovog savjetodavnog tijela sudjeluju u dijalogu, posebno u sadašnjem trenutku kada su najavljene šire reforme od strane nove Vlade, koje će se dijelom odnositi i na umirovljenike i starije osobe. Ako se to žurno ne učini, zaustavit će se uhodani mo­del dijaloga u duhu europskih normativa i prakse, na koje smo ob­vezatni i zaključcima Godine aktivnog starenja 2012.

     Oreškovića se informira kako je Vijeće sastavljeno od ukupno deset predstavnika, i to pet predstavnika umirovljenika i starijih osoba, tri predstavnika Vlade te po jedan predstavnik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstve­no osiguranje. Organizacijske, stručne, administrativno-tehničke i materijalne uvjete za potrebe Vijeća osigurava Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava. Stoga Matica i SUH predlažu da Orešković po hitnom postupku imenuje predstavnike Vlade u Vijeće i da to savjetodavno tijelo počne s aktivnostima koje su do sada potvrdi­le svoju vrijednost. Novi Sporazum o Nacionalnom vijeću predstav­nici umirovljeničkih udruga i Vlada mogli bi potpisati do kraja ove godine.