UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Aktualno: ABECEDA DRUGOG MIROVINSKOG STUPA (2. DIO)

Virtualna mirovina bez ikakvog jamstva ili održive financije?

Prijelazni trošak drugog mirovinskog stupa košta Hrvatsku 1,65 posto BDP-a godišnje i uništava državne financije

Pišu: Jasna A. Petrović i Ivo Maijanović

10. Tko kontrolira rad obveznih mirovinskih fondova pri četiri inozemne banke?

     HANFA (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga) je glavno nadzorno i regulatorno tijelo u djelatnosti financijskih us­luga koje obuhvaćaju mirovinske fondove, osiguravajuća društ­va, depozitarnu agenciju i druge sudionike na tržištu kapitala. HANFA nadzire pridržavaju li se sva mirovinska društva i fondo­vi propisanih zakona, ulažu li sredstva osiguranika sukladno za­konskim propisima (ulaganje u državne obveznice, u dionice domaćih tvrtki i dr. Zakonom je propisana struktura ulaganja (koliko u obveznice, koliko u dionice, koliko se može ulagati u inozemstvu).

     Osim toga HANFA je dužna godišnje podnijeti izvješće Hr­vatskom saboru o radu sva četiri fonda, kao i rezultate rada i stanju financija i tržišta koja ulaze u njegov djelokrug i nadlež­nosti.

     HANFA-inih 150 službenika glavni su nadzornici financijskog sektora izvan bankarskog sustava: mirovinskih, investicijskih fondova, osiguravateljskih kuća, burze dionica, a HANFA se ne financira iz proračuna, nego iz naknada za svoje usluge na ko­jima ostvaruje 53 milijuna kuna godišnjeg prihoda. Primjerice, obvezni mirovinski fondovi svaki mjesec HANFA-i plaćaju, ovis­no o svojoj veličini, između 250.000 i 900.000 tisuća kuna nak­nade - jer ih nadzire u poslovanju. A u HANFA-i su poglavito za­posleni službenici koji su svoje iskustvo, svjetonazor i veze stekli radeći u bankama, tim istima koje nadziru. Toliko o neza­visnom nadzoru!

     K tomu, kad su dužnosnici HANFA-e na raspravi u Nacional­nom vijeću za umirovljenike i starije osobe 2015. godine upitani zašto se u nadzorna tijela ne uključe i predstavnici zaposlenih i umirovljenika, oni su, potpuno u šoku od drskosti takva pitanja, odgovorili kako ti ljudi nisu kompetentni?! Dakle, drugi obvezni mirovinski stup nadziru isti kadrovi iz istog miljea kao i oni koje nadziru.

11. Kolike su bile, odnosno kolike jesu administrativne naknade za upravljanje mirovinskim fondovima i druge naknade; jesu li prevelike ili premale, i što one, zapravo, pokrivaju?

     Prema podatku iz knjige „Slom lažnog proroštva“ Gorana Marića u razdoblju od 2002. godine do kraja 2014. godine tro­šak naknada za upravljanje mirovinskim fondovima iznosio je dvije milijarde kuna, no kad bi se uključile sve naknade obvez­nih mirovinskih fondova, iznos bi bio još veći. Tu bi trebalo do­dati i troškove Regosa (nešto manje od 100 milijuna godišnje, iako dio poslova Regosa obavlja FINA!), kao i troškove Porez­ne uprave koja prikuplja mirovinske doprinose, te troškove mi­rovinskih osiguravajućih društava.

     Podsjetimo kako je naknada za upravljanje još nedavne 2007. godine iznosila 0,95 posto, a tek je zadnje tri godine po zahtjevima sindikata smanjena na 0,45 posto, što jasno govo­ri kako se u početku uvođenja drugog mirovinskog stupa tole­riralo ogromne i neosnovane naknade (bankarskim) obveznim mirovinskim fondovima. Sigurno je da postoji značajan prostor za uštede, osobito ako se zna da se ti troškovi upravljanja od­nose uglavnom na plaće zaposlenih u fondovima, bonuse, službena putovanja, skupocjene automobile, troškove usavr­šavanja itd.

Administativni troškovi „pojedu" barem 20 posto ušteđenog novca u drugom stupu!

     Poznato je da su Mađarskoj operativni troškovi upravljanja tim mirovinskim fondovima bili dosegli 11 posto od prikupljenih doprinosa, odnosno četiri puta više no administrativni troškovi za javni sustav, nakon čega je vlada 2011. godine odlučila uki­nuti takav drugi mirovinski stup i vratiti kompletna sredstva u javni stup. U Poljskoj su administrativni troškovi sredinom 1999. godine fluktuirali u rasponu 13-15 posto od prikupljenih doprino­sa da bi pali na 6,5-10 posto, no u konačnici je također donese­na odluka o strategiji prebacivanja većine osiguranika natrag u javni prvi mirovinski stup. Prema uglednim ekonomistima poput Nicholasa Barra, administrativni troškovi obveznog drugog mi­rovinskog stupa su previsoki i ako su ukupne naknade oko je­dan posto od štednje godišnje, kroz 40 godina, te uz visoko oplođenje, ukupna mirovinska štednja - pa time i mirovina - bit će smanjena za oko 20 posto.

     Primjerice, kumulativni iznos naplaćene naknade po članu (zanimljiv svakom članu obveznog mirovinskog fonda) 2010. je iznosio 1.696 kuna. Istodobno je razlika između imovine aktiv­nog člana i uplaćenih doprinosa po članu iznosila 4.859 kn. Zbroje li se ta dva iznosa i promotri udio naplaćenih naknada po članu u toj sumi, vidljivo je da su fondovi prosječno za sebe za­držali 26 posto, dok je ostatak pripao članu fonda (M. Bađun i I. Klemenčić, Institut za javne financije, 2011.). Danas se procje­njuje kako je čak 27 posto uplaćenog iznosa potrošeno na fond- menadžere i njihove troškove.

12. Koliki je tranzicijski trošak neuspjelog eksperimenta s drugim stupom?

     Pod tranzicijskim troškom uvođenja drugog obvezatnog miro­vinskog stupa predmnijeva se iznos koji nedostaje u državnom proračunu za iznos uplata u drugi mirovinski stup (bez prihoda iz kamata), a taj je trošak danas u Hrvatskoj viši od 50 milijardi ku­na. Kako Hrvatska nije uvela dodatni obvezni doprinos za drugi stup, već je od 20 posto mirovinskog doprinosa za prvi javni stup uzela 25 posto i preusmjerila u (privatne) mirovinske fondove pri četiri inozemne banke, taj je iznos trebala nadoknaditi u mirovin­skom proračunu. Tako se država morala zadužiti godišnje od 4,6 do 5,2 milijardi kuna plasmanom državnih obveznica tim istim bankama - i to uz visoke kamate. Na primjer, od 2002. do 2014. godine fondovi su prihodovali od kamata 3,5 milijardi kuna.

     S obzirom da se 70% plasmana fondova odnosi na državne obveznice to znači da se 2,45 milijardi kuna (3/4 od 3,5 mrd) odnosi na terećenje proračuna.

     Kad se sav taj novac zbroji, tranzicijski trošak uvođenja dru­gog mirovinskog stupa u Hrvatskoj, s trendom daljnjeg rasta, iz­nosi 1,65 posto BDP-a godišnje.

     U Poljskoj su tako izračunali da će tranzicijski trošak iznositi 2 posto bruto društvenog proizvoda kroz sljedećih 50 godina, te su ukinuli takav stup. Ne samo zbog javnih financija, već i zbog izračuna kako je riječ o skupom financijskom proizvodu, koji ni­je isplativ za osiguranike koji imaju plaće do tisuću eura.

     Poljaci su radili simulaciju do 2060. godine i pokazalo se ka­ko će država imati bitno niži deficit ako ima samo prvi javni stup, nego s dvostupanjskim sustavom. To je matematički pot­vrdilo da drugi stup trajno i pouzdano pogoršava održivost mi­rovinskog sustava, dok se povratkom sredstava iz drugog stupa jamči smanjivanje nacionalnog duga i implicitnog duga mirovin­skog sustava.

Poljaci su utvrdili da drugi mirovinski stup trajno pogoršava održivost mirovinskog sustava

     Kod nas se taj deficit pokušava popuniti parametrijskim pro­mjenama u prvom javnom stupu (npr. povišena dob za um­irovljenje, smanjivanje mirovina, povišena stopa doprinosa ili eliminacija mirovinskih privilegija), ali se uglavnom vodi kao po­većani javni dug te u javnosti nerijetko potencira kao previsoki teret umirovljenika na proračun.

     Uvođenje drugog stupa uopće nije popraćeno tranzicijskim mjerama koje bi uzele u račun i interes starije generacije i pos­tojećih umirovljenika (osiguravaju i posebne fondove i rezerve), a da države nisu upozorene kako bi trebale uvesti transparent- nije regulatorne nadzorne mehanizme, kao i mogućnost aktiv­nog sudjelovanja predstavnika umirovljenika i zaposlenih u tak­vim mehanizmima. Banke i dalje imaju dominantnu ulogu u Hr­vatskoj, kontrolirajući i medije, te se ozbiljnija rasprava o ukida­nju postojećeg modela drugog stupa - blokira.

13. Kolika je sigurnost sredstava osiguranika drugog mirovinskog stupa?

     O sigurnosti ulaganja teško je govoriti jer fondovi ne daju obrazloženja gdje su sredstva uložena, a neka i izgubljena.

Bilo bi dobro i uputno kada bi sami osiguranici od svojih fon­dova zatražili izvješća, ne samo o prinosima, nego i gubitcima. Koja su to trgovačka društva gdje su njihova sredstva uložena, ili ona gdje su bila uložena, ali su otišla u stečaj?

     Iako fondovi 70 posto sredstava ulažu u državne obveznice (što je za sada još sigurno), ulagalo se i u dionice te korporativ­ne obveznice. U samo jednoj godini ulaganjem u korporativne obveznice tvrtki poput Ingre, Dalekovoda, Optime, Nexe grupe i drugih izgubljeno je 4,8 milijarde kuna.

     Dakle, procjena sigurnosti ostaje na osiguranicima, koji mo­raju vjerovati svojim virtualnim stanjima na računu, jer će stvar­no stanje saznati kada ostvare pravo na mirovinu iz drugog stu­pa, ali nije sigurno da će i dobiti.

     Taj model Svjetske banke je vrlo nesiguran, jer zavisi od sta­nja na financijskim tržištima, međunarodno povezanih, pa loša kretanja na jednom kraju svijeta utječu na kretanja na drugome kraju svijeta. Tako se kriza iz 2008. negativno odrazila i na imo­vinu mirovinskih fondova u RH, kad su izgubljene tri mlrd. kuna, što je poznato kao „kasino ekonomija11. Drugo, sve dosadašnje analize pokazuju da se kombinirana mirovina iz 1. i 2. stupa is­plati samo onima koji primaju iznadprosječne plaće. Dosad su kao korisnice drugog stupa ostale samo dvije žene - bivše me- nadžerice. Oni koji primaju prosječnu plaću i manje od toga, ne mogu računati na bolju mirovinu od one koju bi primali samo iz prvog stupa.

14. Kakvi su prinosi, odnosno uspješnost poslovanja fondova?

     Na dan 31.11.2015. godine ukupan broj osiguranika u dru­gom mirovinskom stupu u sva četiri fonda iznosio je 1.727,909 članova, od čega 35,62 posto u Allianz ZB; 30,62 posto u Raif- feisen; 17,97 posto u PBZ/CO i 15,79 posto u Erste.

Neto imovina svih fondova na isti dan (31.11.2015.) iznosila je 73,944.956 kuna, odnosno za kraj godine oko 75 milijardi ku­na!

Krajem 2014. godine iznosila je 66,3 mlrd. kuna, pa je porast oko devet milijardi. U posljednjih godinu dana ostvaren je po­rast za Mirex A (najrizičniju) kategoriju za 7,97 posto, za sred­nje rizičnu B kategoriju 5,23 posto, a za najmanje rizičnu C ka­tegoriju 6,50 posto. Zanimljivo je kako je najmanji porast zabi­lježen u kategoriji gdje je najviše članova.

     Fondovi su do kolovoza 2014. godine sredstva osiguranika iz drugog mirovinskog stupa morali ulagati 70 posto u državne obveznice, 20 posto u dionice „zdravih društava11 koji kotiraju na burzi i 10 posto slobodno.

     Od kolovoza 2014. godine promjenom zakona (zbog kukanja fondova kako su ograničeni u mogućnostima „unosnog“ ulaga­nja) promijenjen je mogući način plasmana fondova, uz pravo svakog osiguranika da se opredijeli za jednu od tri vrste rizika ulaganja - visoko rizično (A), umjereno rizično (B) i nisko rizič­no ulaganje (C). Potrebno je napomenuti da se 99,6 posto osi- guranika nije izjasnilo o ponuđenom riziku, te su svi ostali u ka­tegoriji B, a za kategoriju A izjasnilo samo 4.706 osiguranika!

     Ipak, rezultati poslovanja fondova zvuče optimistično i svi ko­ji su u drugom stupu mogli bi biti zadovoljni. No, jesu li to real­ni rezultati? Naime, pitanje troškovne strane se ne prikazuje transparentno, pa će se konačni rezultati vidjeti tek po odlasku u mirovinu, a to je za 10-15 godina.

15. Koliku mirovinu mogu očekivati iz drugog mirovinskog stupa?

     Na temelju podataka o visini plaća zaposlenih, vremenu ula­ganja u mirovinski fond, te procjene troškova servisiranja dru­gog mirovinskog stupa (trošak središnjeg registra, trošak druš­tava za upravljanje, ulazne naknade, te kamata na obveznice tranzicijskog troška), ne računajući gubitke na tržištu kapitala čiji iznos nije javno poznat, držimo da bi svi osiguranici koji ima­ju plaću manju od prosjeka ostvarili mirovine manje nego da su ostali samo u prvom stupu.

     Tako na primjer osiguranik čija je plaća bila na razini najniže plaće (3.000 kuna bruto), s 30 godina ulaganja i 65 godina živo­ta, ostvario bi mirovinu iz drugog stupa u iznosu od oko 224 ku­ne mjesečno.

     Radnik s prosječnom mjesečnom plaćom od 8.000 kuna bru­to, s 30 godina ulaganja i 65 godina života ostvario bi mirovinu iz drugog stupa od samo 596 kune mjesečno.

     Postoje, međutim, kalkulatori nekih fondova, kojima dobiva­mo nerealne izračune. Primjerice, ako sad imate 25 godina, a za 40 godina idete u mirovinu, uz plaću od bruto 7.170 kuna, te ako vam plaća raste dva posto godišnje, pri umirovljenju ćete na računu imati oko 460.000 kuna, a mirovina iz drugog stupa bi bi­la 1.850 kuna. Zvuči dobro, ali tko zna hoće i kroz sljedećih 40 godina ti isti fondovi i njihove banke uopće postojati.

16. Ugrožava li drugi stup državni proračun?

     Formalnopravno drugi mirovinski stup nema nikakve veze s proračunom jer su to sredstva osiguranika i vode se na njihovim privatnim računima. Pupčana veza drugog stupa i proračuna su državne obveznice u koje su mirovinski fondovi plasirali više od 70 posto imovine (u nekim godinama i do 90 posto), odnosno do sada ukupno više od 50 milijardi kuna.

     Da bi popunila „rupu“ u mirovinskom proračunu zbog preus­mjeravanja pet posto doprinosa u drugi mirovinski stup, država se mora zadužiti (4,5-5,2 mlrd. kuna plus 2,5 mlrd. kuna koliko iznosi kamata na izdane državne obveznice. To je ukupno 7 do 8 milijardi kuna godišnje. Taj iznos je kamen oko vrata državnom proračunu i da ga nema, odnosno da nema drugog mirovinskog stupa, državni proračun ne bi bio u zoni prekomjernog deficita. Drugim riječima, drugi mirovinski stup nije rješenje za održivost mirovinskog sustava, već je uzrokom njegove neodrživosti.

     Postojeći model drugog stupa individualne (prinudne i obve­zatne) kapitalizirane štednje je ugrozio isplate mirovina, kako postojećih, tako i budućih, kao i državne financije.

17. Kakvo rješenje predlaže SUH?

     Dugoročno rješenje održivosti i adekvatnosti hrvatskog miro­vinskog sustava moguće je ostvariti jedino povećanjem stope zaposlenosti, rastom plaća, eliminacijom rada na crno, strogom naplatom doprinosa, reformama u doprinosima te ponovnim ja­čanjem prvog mirovinskog stupa i pronalaženjem novih modela financiranja javnog sustava mirovina, primjerice kroz profesio­nalne mirovine i dobrovoljnu štednju.

     Javni odnosno državni mirovinski stup, bilo financiran iz do­prinosa ili iz poreza, treba ostati primaran i temeljan. Privatiza­cija mirovinskih sustava i individualizacije rizika starosti nisu opcija, već samo fakultativni komplementarni model s ciljem di­versifikacije štednje za starost. Ne smije se odustati od društve­no jamčene socijalne sigurnosti za rizik starosti i bolesti.

     Prvi korak bi trebao biti hitno zamrzavanje drugog mirovin­skog stupa, uz dvije moguće varijante izlaska.

     Prva bi bila ukidanje postojećeg modela obvezatnog drugog stupa i prijenos ukupnih sredstava od sedamdesetak milijardi kuna natrag u prvi stup (odakle je uzet). To bi značilo i vraćanje mirovinskog doprinosa za prvi stup na 20 posto, što je ionako među par najnižih mirovinskih doprinosa u Europskoj uniji.

     K tome, taj doprinos treba biti najmanje jednako raspoređen na poslodavca i radnika, jer je to obveza Hrvatske prema kon­venciji br. 102 Međunarodne organizacije rada, ali i uobičajena praksa u EU (dapače, u većini zemalja poslodavci plaćaju viši udjel doprinosa). Nastavno će na isti način trebati biti raspore­đen i teret zdravstvenog doprinosa.

     Odmah bi se umjesto obvezatnog stupa prešlo na dobrovolj­ni, s pravom individualnog izbora osiguranika o visini i rizičnos­ti ulaganja.

     Druga varijanta bi bila otvaranje prava na prijelaz iz drugog u prvi stup, zajedno sa štednjom, ali na individualnoj razini, slično modelu koji je primijenjen kod radnika s beneficiranim stažem (policija, vatrogasci itd.). Takav su model izlaza primijenile Polj­ska i Slovačka, dok je prvu varijantu izabrala Mađarska.

     Drugi mirovinski stup bi u budućnosti trebao biti razvijen po ugledu na zapadnoeuropske zemlje, kao stup profesionalnih mi­rovina. Vrlo je zanimljiv, primjerice, nizozemski model, definiran kolektivnim ugovorima i uz suodlučivanje predstavnika sindika­ta i poslodavaca.

     Razumljivo, financijska industrija u Hrvatskoj pružat će otpor bilo kakvim ozbiljnijim reformama, zahtijevajući samo povećanje izdvajanja u drugi mirovinski stup. Moguće je očekivati i prijet­nje, poput onih kako banke više neće tako lako servisirati pro­računske dugove i kupovati državne obveznice. Međutim, sve su to prošle i druge zemlje, koje su ukidanjem drugog mirovin­skog stupa započele oporavak državnih financija i osigurale adekvatnije mirovine.