UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ŠTO TRAŽIMO PETICIJOM?

Uvesti bolje usklađivanje mirovina, minimalnu i „socijalna” mirovinu...

      Tražimo uvođenje minimalne mirovine u visini 50 posto od minimalne plaće te uvođenje tzv. socijalne mirovine odnosno državne naknade za starije od 65 godina bez mi­rovine na teret proračuna. Podsjetimo pri tom kako je sta­ri dug umirovljenicima dosegao oko 10 milijardi kuna, pa se vlada i u mnogo težim okolnostima suglasila isplatiti ga.

     Dug novim umirovljenicima imao bi težinu od oko 3,5 milijardi kuna povećanja godišnje, no u slučaju jednokrat­ne isplate, sigurno bi se moglo govoriti o drukčijim brojka­ma. Takvo jednokratno usklađivanje i poravnavanje start­nih pozicija novih i starih umirovljenika je naprosto neop­hodan prvi korak. Nadalje, procijenili smo kako bi mini­malna mirovina, uz postojeći institut najniže mirovine, u slučaju izračuna na temelju bruto minimalne plaće, iznosi­la oko 1.500 kn, čime bi trošak ove izmjene bio oko 950.000 kn godišnje.

     Međutim, trenutno bi realnije bilo utvrđivanje minimalne mirovine na 50 posto neto minimalne plaće, pa bi ona ta­ko iznosila 1.200 kn, što je svakako više od postojećeg iz­nosa najniže mirovine za 15 godina radnog staža. Najniže mirovine bi se zadržale, ali bi se svima onima koji imaju manje od 1.200 kn pripala razlika do minimalne. Može li netko preživjeti od 1.200 kn mirovine? Ne može. Ne može preživjeti niti od 1.500 kn, no početni se koraci moraju po­duzeti.

     Najbitnije je da se uvede automatizam prema kojem bi minimalna mirovina svake godine bila usklađena s mini­malnom plaćom, podržavajući sindikalne zahtjeve da mi­nimalna plaća treba iznositi 50 posto prosječene plaće.

     Novi model usklađivanja Drugi zahtjev iz peticije pozi­va na poboljšanje modela usklađivanja mirovina. Postoje­ći model je vrlo zbrkan i ne daje realnu sliku, jer se prak­tički koristi klasična „švicarska formula” po kojoj su godiš­nje mirovine gubile realnu vrijednost za oko jedan posto. Zato i jesmo danas na vrhu EU ljestvice siromašnih stari­jih od 65 godina.

     Naš je prijedlog uvesti novi model usklađivanja mirovi­na s rastom plaća zaposlenih i potrošačkim indeksom iz­rađenim posebno za usklađivanje mirovina, i to potrošač­ki indeks za mirovine koji se ne smije računati na temelju kretanja svih cijena, već samo cijena hrane, stanovanja, grijanja, zdravlja i prijevoza i sl. Također, uz usklađivanje dva puta godišnje s povoljnijim faktorom (porasta plaća ili potrošač- kog indeksa), dodajemo da bi se jednom godiš­nje mirovine trebale uskladiti i s rastom bruto društvenog proizvoda.

     Prema našim procjenama rast mirovina po ovoj meto­dologiju bi iznosio između dva i 3 posto godišnje. Cijena ovog „paketa” bila između 600 i 900 milijuna kuna godiš­nje. Adekvatnim usklađivanjem mirovina se najuspješnije sprječava siromaštvo.

     U našoj peticiji treći zahtjev je vrlo kratak: Unaprijedi­mo zaštitu i participaciju umirovljenika. Pod time na prvom mjestu tražimo uvođenje posebnog pravobranitelja za sta­rije osobe, ali i uvođenje savjetodavnih tijela za umirovlje­nike i starije osobe na razini županija, gradova i općina. Jer, mi doista želimo, možemo i znamo suodlučivati o ci­jeloj društvenoj zajednici.

     No, iz naše Programske platforme 40+, ima još dosta zahtjeva o kojima treba razgovarati. Mi smo ovdje, već ku­camo na vrata Vlade!